Sa Frenkijem smo razgovarali u povratku iz Münchena, gdje je nastupio skupa sa Edom Maajkom u krcatom klubu 8Below. Usput smo se zaustavli u Zagrebu, gdje smo preuzeli tek odštampanu pošiljku CD-ova i ploča novog albuma, a razgovor koji je pred vama smo vodili netom po ulasku u Bosnu u Hercegovinu, tačno na onom mjestu gdje vam kvalitet puta i brzina putovanja odmah stave do znanja da više niste u Evropi.
BUKA: Ovo je tvoj drugi album nastao kao kolaboracija između tebe, Kontre i Indiga. Kakav je sada plan?
FRENKIE: Album izlazi 15. decembra i plan je da to što bolje ispromovišemo. Ta neka kampanja je odavno u tijeku -- izbacili smo jedan spot, video-blog iz Tokija, DJ Soul nam je napravio snippet mix kao najavu albuma. Nakon što album izađe, planirali smo dvije-tri promocije. Jedna je u Tuzli, na dan izlaska albuma, a nakon toga bit će u Beogradu i Sarajevu već naredne sedmice. Planirana su druženja s fanovima, bit će prilika da se malo okupimo, da popijemo po nešto i da preslušavamo album. To je planirano za decembar, a onda se nadam da će uslijediti koncerti. Neke pjesme sa albuma već izvodimo na koncertima, kao "Đe će ko?", a na koncertima nakon zvaničnog izlaska albuma ćemo izvoditi i većinu ostalih. To će nam dati novu svježinu uživo, a tome se stvarno radujem, jer, iskreno, malo smo se zasitili starih pjesama.
BUKA: Egzil je snimljen u Japanu, u studiju u Tokiju. Odakle ideja da se baš u Japanu snima i kako je došlo do toga?
FRENKIE: "Putanju", naš prvi zajednički album, smo snimili u Berlinu, u suradnji sa Red Bullom. Ideja o zajedničkom albumu je došla od Indiga. Mi smo već ranije nastupali zajedno -- Kontra je već rokao sa mnom, a DJ je bio ili Soul, ili Indigo. Već smo imali neke zajedničke pjesme zajedno, tako da je bilo očekivano da se iz toga izrodi nešto konkretnije. Indigo je počeo malo ozbiljnije da radi produkciju i slao nam je beatove, stalno potencirajući da uradimo zajednički album. Meni se to svidjelo, a svidjela se i sponzorima iz Red Bulla, koji su pomogli da se ideja i sprovede u djelo. Prva ideja je bila da se album snima u Parizu, ali je na koncu odluka pala da to bude Berlin. Nakon izlaska "Putanje", bili smo jako zadovoljni svi, uključujući i izdavačku kuću Universal, za koju smo to uradili kao prvi album. Ispalo je da su svi nabrijani za nastavak suradnje - i mi, i sponzor, i izdavač, tako da je pala odluka da snimimo novi album, ali ovoga puta u drugom studiju, gradu, pa možda i kontinentu. Tako je na listi ponuđenih lokacija Tokio izbio na prvo mjesto, pogotovu Indigu, koji je veliki fan japanske kulture, muzike, filma, itd. Zanimljivo, dok smo snimali u Berlinu, Indigo je u knjizi utisaka napisao: "Vidimo se za dvije godine u Tokiju", što je tada bilo urnebesno smiješno, a danas je istina. Promašio je Indigo u prognozi; nisu trebale dvije godine, nego jedna.
BUKA: Album "Egzil" je snimljen za pet dana. Kako je tekao sam rad na albumu, u kreativnom i logističkom smislu?
FRENKIE: Devedeset posto tekstova i beatova je bilo spremno, prije nego što smo otišli na put. Na osnovu iskustava od ranije, nije nam bilo teško, mi smo već dobro uigrana ekipa. Nakon prvog dana snimanja, imali smo već osam gotovih pjesama, i već sutradan je Ryu Kawashima, naš domaćin u Tokiju, počeo raditi na miksu. U narednim danima smo snimili još pet pjesama, a do kraja radne sedmice sve je bilo gotovo, uključujući i fotografije koje je uradio Mario Ilić. Snimili smo i jedan video blog, kao i spot, tako da smo se iz Tokija vratili sa gomilom materijala, i kompletnim paketom.
BUKA: Zašto se album zove "Egzil"?
FRENKIE: Estetika te riječi mi je privlačna na neki način, sama u sebi nosi određenu težinu i poruku, a pritom nije toliko izlizana javnom prostoru. Osim toga, već smo planirali da ponovo snimamo u inostranstvu, pa se i po tome fino uklapalo, jer se album fakat i snimao u egzilu. I na kraju, naslovna pjesma koju smo Kontra i ja napisali je tome svemu dala završni pečat. I ja i Kontra imamo braću koja žive vani, i htjeli smo da ta pjesma bude svojevrsno pismo braći, pozdrav njima u egzilu. E, pošto je ime za album smišljeno u ranoj fazu rada na albumu, sama riječ egzil se počela pojavljivati i u drugim pjesmama, dajući svemu neki širi smisao.
BUKA: Pored tematike kojom se album bavi u tekstovima, "Egzil" je i muzički - zahvaljujući Indigu - drugačiji od, primjerice, tvojih ranijih radova. Nakon nekoliko inicijalnih preslušavanja, imam utisak da je "Egzil" ispao konceptualni album, i to više nego što ste i vi sami planirali.
FRENKIE: Na kraju je ispalo tako, da. Neko bi pomislio, nakon slušanja albuma od početka do kraja, da smo mi to kovali, pravili neki nacrt i plan, ali je činjenica da nismo. Drago nam je da je to tako ispalo na kraju, umjesto prostog skupa od desetak pjesama. Ovako, album je stilski raznovrstan, ima svoje uspone i padove, ima glavu i rep. Na to smo jako ponosni.
BUKA: U kojem se smjeru trenutno razvija tvoja muzika? "Putanja" je bila korak - naprijed ili ustranu, sad nije važno - a "Egzil" nastavlja u istom maniru, dakle, odmicanja od onoga što bismo danas zvali "klasični Frenkie".
FRENKIE: Mi nismo neki nostalgičari, ne samo u hip-hopu. Nismo od onih koji govore kako je "prije bilo bolje", a imaš takvih koji govore kako je "prije bilo bolje sve - i muzika, i scena, i pjesme..., a sad je sve kita". Mi znamo da se muzika konstantno mijenja, a naročito hip-hop, koji se neprestano ponovo izmišlja, kao neka živa materija. Promjene se dešavaju u zvuku, u produkciji, pa i u samom načinu repanja. Pritom, ne znači da sve što je novo i u trendu treba odmah ili uopće prihvatiti. Naprimjer, sada je popularan taj neki mumble rap, i tu ima nekih granica koje mi nećemo prekoračiti, ali ja ne odbacijem sve to apriori. Indigo puno detaljnije prati sve te trendove, i mogu mirna srca reći, da njegova produkcija po kvaliteti nimalo ne zaostaje za svjetskim standardom. Meni je osobno bio i izazov da repam na te modernije beatove. Sve to skupa pridonosi našem ukupnom zvuku.
BUKA: Muzička podloga za tvoj i Kontrin rep, zahvaljujući Indigu, ima tendenciju ka mračnijim tonovima i težim beatovima. Da sad ne raspravljamo o ukusima - neko će reći da je to bolje, a nekome se baš i neće svidjeti - ali je muzika generalno agresivnija. Pritom, i u liričkom smislu, tekstovi na "Egzilu" su više introspektivni, a manje pozivi na bunt, proteste, ili neko generalno "lupanje šakom od stol", po kojem si ti tako prepoznatljiv.
FRENKIE: Mislim da je taj proces, barem kod mene, počeo malo ranije. Još od "Trojanca" se aktivnije bavim nekim personalnim temama, ali se generalna poruka manje-više zadržala, samo je isporučujem na neki drugi način. Konkretno, to se ože ilustrirati i kroz naslovnu numeru sa albuma, kad je uporediš sa nekim starim stvarima, poput "Hajmo ih rušit'". I u jednoj i u drugoj pjesmi imaš nit koja ih spaja, i možeš jasno prepoznati Frenkija, jer obije pjesme govore o problemima koje imamoo u Bosni, kod kuće. Međutim, dok je jedna direktan poziv na pobunu, druga to radi na malo suptilniji, pa blaži način, ako hoćete. No, poruka je ista. Drugi primjer bi bila starija pjesma "Pismo Milanu", koja se bavi nacionalizmom, ali ne eksplicitno, već kroz jednu osobnu priču, pokazujući tako direktne posljedice nacionalizma i šovinizma. Mislim da se neke stvari mogu tako i bolje ispričati, nego da se stalno eksplicitno govori kako je nacionalizam sranje, kako nas ovi na vlasti kradu, i tome slično.
BUKA: Kad smo već kod tematike kojom se bavite na albumu, ne mogu a da ne primijetim kako se - osim naslovne numere, koja se posredno bavi i posljedicama rata - niti jedna druga pjesma na albumu ne bavi izravno ratom. Jesi li se zasitio tih tema, kojima si se ranije vrlo ozbiljno bavio?
FRENKIE: Evo, to nisam ni ja do sada primijetio. Ni Kontra ni ja nismo došli i rekli: "Ej, majke ti, nemoj više pjesama o ratu". Tako se desilo. To očigledno nešto govori. Možda mene osobno rat više ne opterećuje toliko, i nemam potrebu da o tome više pišem. Zanimljivo zapažanje, ali o tome definitivno nisam mislio. To ne znači da ubuduće više neću praviti pjesme o ratu, prije će biti da sam na ovom albumu nesvjesno odustao od ratne tematike. PTSP se može vratiti godinama nakon traume, a vjerujem da se tako i rat može vratiti u rime. Ponekad je potrebno o takvim stvarima razmišljati sa distance. Danas, 72 godine nakon Drugog svjetskog rata, i dalje imaš filmove o tome. Ljudi nikada neće prestati misliti na rat. Samo im je ponekad potrebna distanca.
BUKA: Otkud ti ideja da sad pišeš svoj testament? Mislim, naravno, na pjesmu "Testament", koja to doslovno i jeste.
FRENKIE: Dugo sam to nosio samo kao ideju. Nemam ja, da tako kažem, crnih misli, ne patim od depresije, ali sam imao ideju da napravim neku vrstu video oporuke. Tada to nisam zvao ni testamentom, već jednostavno porukom koju sam htio ostaviti svojoj djeci u naslijeđe. Htio sam im nekako objasniti svoj život, i možda dati neke savjete, za slučaj da mi se desi nešto, što će me spriječiti da im kažem sve to kad odrastu.
BUKA: Da se vratimo odakle smo i počeli - na "Egzil". Od svih tvojih dosadašnjih kolaboracija, uključujući i dugogodišnji rad sa Edom Maajkom, ova s Kontrom izgleda i zvuči najprirodnije. Kako izgleda vaša suradnja?
FRENKIE: Nema sumnje. Prije svega, mi se jako puno družimo i postali smo jako dobri prijatelji. Jako ga cijenim, najprije kao čovjeka, a onda i kao muzičara, odnosno repera. Mislim da je Zlaja, Kontra, možda i najbolji liričar na Balkanu, kad je rep u pitanju, puno bolji od mene. Mislim da i mene inspiriše. Indigo i Kontra su mlađi od mene, i imaju neku energiju koju ja više možda i nemam. Ja sam sa Edom Maajkom prošao dosta toga, ali ovo sada je opet neka nova energija. Mnogo više volim da razmišljam o nama trojici kao o bendu. Suradnja na ovom albumu je bila još lakša nego na prethodnom, a vjerujem da će na narednom biti još bolja.
Razgovarao Eldin Hadžović
