Nekada se vjerovalo da je inteligencija 100 odsto nasljedna. Dokazano je, međutim, da intelektualne sposobnosti zavise od broja sinapsi (veze između nervnih ćelija), a novija istraživanja pokazuju da je čak 50 odsto sinapsi formirano prije četvrte godine. Pokret, skakanje, rotacija, trčanje, penjanje… podstiče stvaranje sinapsi. Živimo, pak, u vremenu kada su djeca statična, ispred računara i televizora, te odgajamo generacije koje se sve manje kreću i sa sve većim brojem razvojnih smetnji.
S obzirom na to da inteligencija u velikoj mjeri zavisi od stimulacije koju dobijamo u najranijem djetinjstvu, jasno je da je roditelj centar odgovornosti za razvoj dječjeg intelekta. Internista, neuroendokrinolog, saradnik UNICEF-a za ranu edukaciju, jedan od osnivača Mense Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, i jedan od najvećih stručnjaka za razvoj inteligencije kod djece dr Ranko Rajović za portal Antena M govori koliko je teško biti roditelj u digitalnom vremenu, gdje najčešće griješimo, te kako odgojiti malog genijalca.
Igra je glavni posao djeteta i uvijek će biti, objašnjava dr Rajović. Igra današnje djece i one od prije koju deceniju, međutim, nije ista. Promijenilo se okruženje, pa i dječja zabava.
“Djeca se danas manje kreću, pa samim tim je i djetinjstvo drugačije. Imamo djecu sa prekomjernom težinom, u porastu je i dijabetes, a u školi učitelji primjećuju da su današnja djeca slabija (motorika, pažnja i koncentracija) u odnosu na generacije prije pet i deset godina. Kretanje je važno za razvoj mozga, posebno u najranijem djetinjstvu, tako da je posao roditelja da dijete bude što spretnije i okretnije, da puno vremena provodi u parku, u prirodi, na igralištu… Nažalost, istraživanja pokazuju da su u porastu problemi kojih ranije nije bilo, a to su poremećaj govora, disleksija, diskalkulija i druge disfunkcije kore velikog mozga. Moguće da je to povezano sa nedostatkom kretanja, jer istraživanja koja su rađena u SAD pokazuju da djeca koja imaju malo kretanja u svakodnevnim aktivnostima imaju smanjene strukture velikog mozga (bazalne ganglije), što može negativno da utiče na kognitivne sposobnosti”, navodi Rajović.
U ranom djetinjstvu se postavlja temelj daljeg funkcionisanja mozga
Rajović objašnjava da je biološki zadatak svakog organizma da preživi, a to podrazumijeva što bolje prilagođavanje okolini. Faktori okruženja i nasljeđa se prepliću, ne djeluju kao nezavisne cjeline, pa je tako genetski materijal podložan promjenama okoline, kao što i faktori sredine mogu da imaju veći ili manji uticaj na nas u zavisnosti od naše naslijeđene predispozicije.
“To bi značilo da je nasljedan kapacitet, a da se taj kapacitet razvija pod uticajem okruženja. Ako se okruženje mijenja, a svjedoci smo da se mijenja prilično brzo, onda moramo da mijenjamo i način rada sa djecom u vrtićima i školama. Najprirodnija i najgeneralnija definicija inteligencije bi možda bila – mogućnost adaptacije na okruženje i snalaženje u životu. U vezi sa tim važno je znati da u prvih nekoliko godina, dijete uči veoma brzo o okruženju i odnosu sa njim, a tako i o sebi mnogo saznaje. Mozak je u prvim godinama nevjerovatno plastičan – ima izuzuzetnu sposobnost prilagođavanja. Metabolizam mozga je duplo brži kod djece u periodu od četvrte do sedme godine nego kod odraslih osoba”, navodi Rajović.
Moć prilagodljivosti mozga, demonstrira nam upravo učenje jezika – u kojoj god sredini dijete da odraste, naučiće jezik koji se tu govori.
“Već dijete od pet ili šest godina, imaće mnogo veće probleme pri savladavanju novog jezika, ali će i dalje imati mogućnost da ga nauči kao maternji jezik. Međutim, djeca sa 11 ili 12 godina, iako će novi jezik u odnosu na odrasle brzo savladati, taj novi jezik nikada neće moći da im postane maternji. U ranom djetinjstvu se postavlja temelj daljeg funkcionisanja mozga. Ovaj temelj ne označava samo intelektualno funkcionicanje, već obuhvata sve aspekte razvoja djeteta – fizički, emocionalni, socijalni i kognitivni”, ističe naš sagovornik.
Za postavljanje tog temelja daljeg razvoja važna je igra, a u prvim godinama najvažniji element igre – kretanje. Važno je, ističe Rajović, da roditelji ne sputavaju djecu u kretanju, već da im dozvole da, neiscrpnu energiju koju imaju, što je više moguće potroše na dnevnom nivou.
“Vrsta igre nije toliko ni važna, koliko je važno da u sebi nosi elemente kompleksnih i dinamičkih pokreta – rotacija, okretanje, prevrtanje, penjanje, balansiranje, itd. Igra takođe ima važnu ulogu u socijalno-emotivnom razvoju, pa kad god za to postoji prilika dijete treba da se igra sa drugom djecom. Roditelji mogu i treba da se igraju sa djecom, pogotovo u prvih nekoliko godina, ali ne smiju da predstavljaju zamjenu za drugu djecu”, kaže Rajović.
Zbog dilema koje roditelji danas imaju u pronalaženju sigurnih puteva kroz djetinjstvo, Rajović je napisao dvije knjige i to: IQ djeteta – briga roditelja i Kako razvijati IQ djeteta kroz igru. Za igru su, napominje, najkorisnije igračke koje ne kradu pažnju djece, jer mališani moraju aktivno da usmjeravaju pažnju kako bi ostali u procesu igranja.
“Video igrica recimo održava pažnju i to veoma efikasno, ali ne na način koji je prirodan i koji dozvoljava djetetu da “vježba” usmjeravanje pažnje. Možemo da pretpostavimo da će dijete koje provodi mnogo vremena pred ekranom, i time biva konstantno stimulisano bez aktivnog upošljavanja pažnje, imati problema da se sutra skoncentriše na neku tešku ili dosadnu lekciju koja zahtijeva od djeteta aktivno usmjeravanje pažnje i fokus. U isto vrijeme, igračke i igre koje ne preokupiraju djecu u potpunosti, ostavljaju mnogo prostora za razvoj kreativnosti. Nije bitno o kojoj igrački se radi, dokle god je ona djetetu interesantna, a zahtijeva i djetetov angažman pri igri. Zaboravljene igre, na veoma spontan način kombinuju sve ove elemente, i zato ih i uvijek preporučujem”, navodi Rajović.
Gdje roditelji najčešće griješe
Greške u odgajanju djece su sastavni dio roditeljstva, ali mogu biti i korisne ako se uoče na vrijeme. Većinu roditelji naprave zbog prenaglašene potrebe da dijete zaštite – što je prva i najčešća greška.
“Dijete u prvim godinama uči bez prestanka. Formalno obrazovanje i učenje kakvo poznajemo dolazi kasnije, ali do tada je dijete savladalo najteže gradivo – i to se sve odvija kroz igru i spontano. Rijetko koje dijete će sa šest godina staviti ruku u šolju vrelog čaja ili nesmotreno potrčati po ledu. Ono će biti mnogo opreznije u takvim situacijama, ne jer su mu roditelji 100 puta nešto ponovili, već zato što je do tada na stotine puta palo – na ravnom, na uzbrdici, na stepenicama, preko bare, na zemlji, travi, pločicama. Do tada je, iako toga nije svjesno, veoma dobro naučilo kako se preko kojih površina prelazi, koja brzina je potrebna, nagib pri hodu, način hodanja. Čak i ako počne da pada, spretno će to uraditi. Ovako bi bar trebalo da bude, ali recimo znam da je broj neobičnih povreda pri padu djece sve veći. Dijete koje sa sedam godina padne tako da slomi zube, a pri tom ni ne ogrebe dlanove nije naučilo da pada. Ovo svakako nije njegova greška, ali je problem što je sa sedam godina kasno učiti te fundamentalne stvari. Upravo iz tog razloga prezaštićivanje može da se podvede pod najveću grešku koju roditelji (dobronamjerno) mogu da naprave. Tu su još i upotreba moderne tehologije bez ograničenja, generalno nemogućnost postavljanja granica, nedovoljno kretanja, neurovanotežena i nezdrava ishrana, kasni odlasci na spavanje, previše obrađena hrana itd.”, navodi Rajović.
Savremene tehnologije – olakšanje za roditelje ili ne?
Snalaze li se današnja djeca bolje u virtuelnom nego u stvarnom svijetu, te jesu li savremene tehnologije ukrale djetinjstvo? Pametni telefoni, računari, internet… izuzetno su korisni, ali i predstavljaju prave klopke, kako za djecu, tako i za roditelje, jer je teško odrediti granice.
Doktor Rajović smatra da je u doba digitalne revolucije, roditeljstvo i lakše i teže nego nekad. U zavisnosti od toga kako roditelji gledaju na uređaje savremene tehnologije.
“Da li ih doživljavaju kao dopunu i sredstvo za obogaćivanje svakodnenih aktivnosti ili kao zamjenu za mnoge od uobičajenih dječijih aktivnosti. Ako želite da imate malo posla oko djeteta, nekoliko sati ga ostavite sa uređajima moderne tehnologije i jedva ćete ga i primijetiti. Nažalost, mnogi roditelji u momentima umora, rasijanosti i briga dozvoljavaju, pa čak i podržavaju ovakvo ponašanje djece. Sve je to donekle i u redu, dokle god je ograničeno vrijeme za korišćenje računara ili dok ovo ponašanje ne preraste u naviku. Kratkoročno gledano, upotreba modernih tehnologija može roditeljstvo i te kako da olakša. Ali što više dozvoljavamo da nam moderne tehnologije olakšavaju roditeljstvo, veća je vjerovatnoća da će nam iste te moderne tehnologije vremenom donijeti mnoge poteškoće – prije svega našoj djeci, a na taj način i nama. Svako vrijeme ima svoje izazove i ako znamo kako da se nosimo sa njima, izazovi se pretvaraju u smjernice, a ne kamenje o koje se spotičemo.”
NTC sistem učenja
Od deset najtraženijih zanimanja danas, čak šest nije postojalo prije osam godina, što znači da mi spremamo djecu za zanimanja koja još ne postoje. Cilj obrazovanja tako, prema mišljenju doktora Rajovića, mora da bude razvoj funkcionalnog znanja i kreativnosti. Rajović je osnivač NTC sistema učenja (Nikola Tesla Centar), čiju osnovu predstavljaju savremena naučna otkrića iz neuronauke i pedagogije.
Iako u okviru NTC programa rade i sa djecom, akcenat programa jeste edukacija roditelja, vaspitača i učitelja, kao osoba koje su neposredno zadužene za razvoj djeteta i njegovih potencijala.
“Rezultati su brzo vidljivi, nije potrebno da pratite učenike dvije-tri godine i da vidite rezultat. Ovakvim načinom rada rezultati su vidljivi već poslije nekoliko mjeseci. To je i razlog za pozive iz čitave Evrope, tako da se program već sprovodi u 20 država Evrope, u pojedinim sa odobrenjem Ministarstva obrazovanja, a u ostalima u saradnji sa obrazovnim institucijama“, objašnjava on.
Ističe da je važno uvoditi inovacije, jer su države u regionu ispod prosjeka na PISA testu, koji je važan pokazatelj razvoja države i obrazovnog sistema.
“Imajući u vidu da se tim testom ispituje funkcionalno znanje učenika koji su završili osnovnu školu i koji će biti ekonomski produktivni za 15-20 godina, jasno je da PISA test pokazuje razvoj države za 15 i više godina. I tu se nameće osnovno pitanje, gdje ćemo biti za 15-20 godina, ako smo sad ispod prosjeka Evrope, a Evropa je ispod prosjeka u odnosu na Istočnu Aziju. Jasno je da je obrazovanje jedan od najvažnijih stubova društva i zato je potrebno ulagati u obrazovanje, uvoditi dobre metode, raditi na edukaciji prvo roditelja, a onda i vaspitača i učitelja”, ističe Rajović.
Više o programu možete pronaći na internet stranici www.ntcucenje.com gdje tekstove pišu stručnjaci iz nekoliko oblasti (medicina, psihologija, pedagogija, specijalna edukacija) i gdje možete naći puno korisnih savjeta.
Tekst preuzet sa antenam.net