Vozim se iz Sarajeva kući i slušam vijesti.
Hrvati, što u Bosni, što u Hrvatskoj, jednoglasno osuđuju presudu Haškog suda, gotovo jednako euforično kao što su slavili oslobađajuću presudu istog tog suda Gotovini.
A u vijestima vodećih stranih medija, koje sam pratio u Švajcarskoj prošle sedmice, nakon presude generalu Mladiću, idu podsjećanja slikom na rat i dijelove optužnice, nakon čega idu slike današnjice, mladih ljudi, koji nisu bili ni rođeni u vrijeme rata, kako se okupljaju sa slikama generala podržavajući ga.
Hrvatski Sabor danas, kao i Predsjednik RS Milorad Dodik prošle sedmice, odbacuju navode optužnice protiv svojih “heroja”.
I sa malo pokazanog interesa za Balkan u evropskim i svjetskim medijima, njihov zaključak je da se ovdje ratni zločinci podržavaju.
Slika je to koju će teško biti izbrisati u godinama ispred nas. Stiče se utisak da nikom iz politike i društva nije stalo da mijenja odnos prema ratu, zavučeni u betonirane ćoškove viktimizacije i pobjede istovremeno. Ovdašnji lideri nisu blesavi da izgube zlatnu koku nacionalizma koja štiti njihov politički neuspjeh na svim poljima.
Tek pokoji disonantni ton u medijima konstatuje sraman i kukavički odnos prema prošlosti, a oni koji tako razmišljaju bivaju napadnuti i prokazani kao izdajnici, plaćenici, neprijatelji naroda…
Penjem se uz Vlašić i ne vjerujem svojim očima, čovjek je za golf dvojku vezao konja i vuče ga uzbrdo. Najbolja slika ovog društva. Cijeli svijet trči za vremenom pokušavajući da ga uhvati, a mi bismo htjeli vrijeme da zaustavimo. Ne samo da ga zaustavimo, nego da ga vratimo unazad, sve do srednjeg vijeka. Da se organizujemo u plemena i da se koljemo i nabadamo.
Kontra života i budućnosti, čineći tako grijeh jednako velik prema mrtvima, živima i onima što bi se mogli nekad ovdje roditi.
Žao mi konja.