Onaj Dječak: Edin Džambić objavio preko 400 pjesama, muzičar čije vrijeme tek dolazi
Za muzički projekat "Onaj Dječak" Edina Džambića sa pravom se može kazati da je jedan od najoriginalnijih na domaćoj underground sceni, a da se radi o fenomenu moglo se zaključiti na početku Edinove muzičke karijere, jer njegov prvi album sadrži čak 98 pjesama. Edin je rođen u mjestu Mramor kraj Tuzle i snimio je 9 albuma, ali ipak nikada do sada nije javno nastupao u Bosni i Herceovini. Počeo je kao "Dječak iz vode" u Brčkom, ali se odlučio da svoje umjetničko ime zamjeni u "Onaj Dječak", jer mu je smetalo stalno poređenje sa Milanom Mladenovićem i grupom EKV sa kojom umjetnik nema nikakve veze. Od 2014. godine Edin živi i radi u Zagrebu.
Svoj prvi nastup u BiH "Onaj Dječak" je imao u Banjaluci, gdje je prošlog vikenda nastupio u BASOC-u (banjalučki socijalni centar). Publike je bilo dovoljno da atmosfera bude intimna i topla. Edinove pjesme, sarkazam, saritira i lirika oduševili su publiku koja nije krila emocije. Pjesme genijalnog umjetnika bile su ispraćene glasnim i zasluženim aplauzom, što i jeste bila najveća satisfakcija njegovog prvog ali nadamo se ne i posljednjeg gostovanja u Banja Luci.
Kada si počeo da se baviš muzikom?
Muzikom se bavim od 2009. godine. Prije projekta "Dječak u Vodi" svirao sam u jednom krautrock bendu. Uzora i idola se gnušam i ne volim se porediti ni sa kim. Meni je važno je da se ispriča priča. Narvno da se u mojoj muzici osjete raznorazni uticaji, ali to je normalna stvar. Nemoguće je baviti se bilo kojom umjetnosti a nemati uticaj.
Ti si jako produktiovan muzičar.
Može se tako reći jer sam objavio preko 400 pjesama. Prvi album ima 98 pjesama, drugi 70, treći i četvrti skupa imaju oko 60, četvrti ima 100 pjesama, a zadnjih pet albuma sadrže svaki po 30 pjesama. Nije toliko bitno brojčano koliko ih ima, važno je o čemu govore i kakvu atmosferu stvaraju i sliku pred očima slušaoca. One su nastajale same od sebe, ja kao i da nisam mogao uticati na to kada će neka pjesma biti napisana.
Za koga si objavljivao albume?
Za produkciju "Slušaj najglasnije" Zdenka Franića sam objavio svoje prve albume. Kad sam ih objavio oni su svima bili neobični. Prvenstveno zbog broja pjesama i teško da se svako prihvatio posla da baš posluša sve pjesme kako bi ih "svario". Kad se pojavio prvi album svima je to bilo začuđujuće zbog ogromnog materijala koji se u njemu nalazi. Album je zbog velikog broja pjesama objavljen na CD-u ali u mp3 formatu. Kasnije sam albume objavljivao kao samizdat izdanja.
Imaš li svoj studio?
Pjesme snimam u svojoj kućnoj produkciji na opremi koju sam nabavio 2009. godine i na kojoj radim i dan danas. Sve instrumente sviram sam, imam programe koje koristim za bubanj i to je to. Na svirci pretežno nastupam sam a nekada sa mnom nastupa i moja supruga Ljubica. Ona tada i pjeva jer u principu ja i nisam baš naručit pjevač, više sam interpretator. Može se reći da je to neki minimalistički nastup.
Pomalo me tvoj rad podsjeća na pjesme Damira Avdića.
Damir Avdić jeste angažovani pjesnik samo što za razliku od njega ja imam puno više lirskih pjesama. Kod njega je sve na prvu i što se kaže direktno u glavu, čovjek ili j.be mater ili šuti. Ja ipak pokupavam da ne bude sve baš toliko transparentno i na prvu. Ima tu i pjesma koje su na prvu, ali uglavnom se trudim da sve ima neki umjetnički ton. Kad bih poredio sve to s filmom, rekao bih da su mi se uvijek više sviđali filmovi Tarkovskog nego li od Spilberga. Ja jako cijenim Avdićev rad i nastupali smo i zajedno ali njegov stil je sasvim drugačiji od moga. Naša zajednička veze jeste to zajedničko odrastanje u Tuzli i zato što smo društveno angažovani ali ostalo nema nikakve sličnosti sa njim. Inače, jako malo i ima ljudi koji se na ovakav način bave muzikom.
Može li se kazati da je "Onaj Dječak" projekat?
Da zarađujem od ovoga što radim mogao bih reći da je ovo projekat. U početku to je bilo čisto radi pražnjenja. Ni sam baš u potpunosti i ne razumijem svoj prvi album. To su bili počeci i mog sviranja i učenja produkcije. Ja istražujem u muzici i sve ono što izađe iz mene ako ostane neprimjećeno onda se može reći i da ne vrijedi. Mada je mnogo i onog što publika prepozna.
Zašto si promjenio ime "Dječak iz Vode" u "Onaj Dječak"?
To se desilo spontano dok sam jedan dan šetao po prekrasnom Maksimirskom parku, a ime sam promjenio jer su me ljudi povezivali sa Milanom Mladenovićem i EKV-om. Ko iole razumije i poznaje Milanovu muziku i poeziju i posluša moj rad vidjeće da nas dvojica nemamo nikakve veze. Povezivali su mene i sa Štulićem sa kojim nemam nikakve veze osim te neke hiperprodukcije. Ali to je sasvim nevažna stvar. Najviše mi je zasmetalo kad se pojavio članak jednog poznatog rok kritičara. Dobio sam informaciju kako me je on ubacio u novo izdanje svoje rok enciklopedije. Kad sam pogledao o čemu se radi primjetio sam da me je taj novinar zapravo stavio u kontekst priče o EKV-u gdje je napisao da je Edin Džambić, to jest ja, napravio bend pod uticajem Milana Mladenovića. Taj autor najvjerovatnije nije imao ni volje ni želje ni da posluša moj rad. Ja jesam obrađivao neke pjesme na temu muzike EKV-a ubacujući svoj tekst, ali to je čisto igranje i eksperimentisanje. Isto tako najviše su me povezivali zvog tog mog umjetničkog imena jer i Milan ima poznatu pjesmu u čijem tekstu se pominje dječak iz vode. Međutim, u mom slučaju ime je vezano za tih sedam jezera koje ja često spominjem a među kojima sam odrastao. Ime ima mnogo dublji značaj nego to poređenje koje nema nikakve veze sa mnom. Ali ljudi vole da pojednostavljuju i banaliziraju.
Da li si zaštitio svoje pjesme u nekoj od agencija za zaštitu autorskih prava?
Razmišljam o tome da svoja djela autorski zaštitim. Ali inače underground muzičari i nemaju neku veliku korist od toga. A i šta bi imao iko od toga da neku moju pjesmu ukrade i obradi. Meni bi to čak bila i neka satisfakcija. Uostalom, nema ni puno radiostanica gdje se vrte moje pjesme. Ima jedan vaš Banjalučanin koji radi emisiju "Anatomija zvuka", Dragan Vuković, i isključivo se bavi tim nekim alternativnim autorima, on je spreman da pušta i muziku poput moje, ali on je izuzetak.
Gdje najviše nastupaš?
Nastupam najviše po Hrvatskoj i Sloveniji, a imao sam svirke i u Srbij. Uglavnom čekam da me ljudi pozovu, a ovaj večerašnji nastup mi je prva svirka u Bosni i Hercegovini. Da li će ljudi ovdje znati prepoznati moj rad i pozivati me da sviram ovdje ne znam, jer to nije do mene. Iako sam radio svo vrijeme i kačio svoje pjesme na You Tube kanalu ipak ljudi ovdje do sada nisu prepoznali moj rad. Ja nemam menadžera i promotivne poslove radimo samo ja i moja supruga. Ja nemam PR stručnjake koji bi gurali moj rad. Glupo mi je i neprijatno se osjećam da pravim hvalospjeve od sebe i uzdam se samo u pozive od ljudi koji sami prepoznaju u mom radu nešto interesantno. To su uglavnom ljudi koji prate rad underground muzičara.
Da li te iko prije kontaktirao iz BiH da sviraš ovdje?
Bilo je nekih pregovora da sviram u Abraševiću u Mostaru, ali sve je ostalo samo na dogovorima. Večeras prvi put sviram u BiH, jer su ljudi iz BASOC-a prepoznali moj rad i on im se učinio zanimljivim. Naravno da bih svirao gdje god bi me pozvali, ali nažalost eto desilo se da do sada nisam svirao u državi odakle i potičem. To je i slika naše underground kulture koje očito u Bosni i nema.
Možda te ne pozivaju jer ne žele da čuju istinu o kojoj govoriš u svojim pjesmama?
Moguće. Na par mojih svirki koje sam imao u Hrvatskoj i Sloveniji među publikom je bilo i ljudi iz Bosne. Nakon svirke neki od njih su komentarisali da sam sjeban, melanholičan i mračan i da me je teško slušati. Simpatična mi je bila svirka u Osijeku gdje sam u starom dijelu grada svirao u predivnom ambijentu. Tu se desilo da je došlo i publike iz Srbije i to mi je bilo jako drago, jer nije mala stvar da neko prevali par stotina kilometara da bi te čuo. Undergraund muzičari i publika su specifični na nekin način i kada prate nečiji rad publika zna da bude jako vjerna.
Tvoj rad je zaista impozantan. Da li si ponudio svoje pjesme za neku ozbiljniju diskografsku kuću?
Išao sam ja u "Croatia records", ali njihovi uslovi mi se nisu sviđali. Oni umjetnike poput mene jako ograničavaju i podređuju autore sebi. Selekcija pjesama na način na koji oni čine je za mene neprihvatljiva i moje učeće u odabiru pjesama bi bio zanemariv.
Od 2014. živiš u Hrvatskoj.
Moj motiv življenja u Zagrebu nije bila muzika. Otišao sam jer mi je bilo dosta i primitivizma i nacionalizma. Brčko ne pripada ni Federaciji BiH ni RS-u, ali se po negativnim društvenim pojavama ni malo ne razlikuje od ostatka Bosne i Hercegovine. Možda je čak i gore. Ljudi napuštaju taj distrikt, ulice su sve pustije i da nema par firmi ljudi ne bi imali od čega da žive. Najbolje žive oni koji se priključe na budžetsku sisu, a svi ostali su dno dna. Ja nisam došao da pravim karijeru u Hrvatskoj. Desilo se da sam na jednoj turneji koju sam tamo imao sasvim slučajno upoznao jednu predivnu osobu, svoju buduću suprugu, tako da sam odlučio da nastavim živjeti sa njom. To je prvi i ključni razlog, a sve ostalo je nebitno.
Kako se snalaziš u Zagrebu?
Pa kao i svaki stranac. Jako je teško. Inače teško pronalazim ljude koji razumiju ovo o čemu ja pričam i pjevam. Ja nisam još pronašao nikoga ko bi ušao u ovaj moj projekat. Čovjek je društveno biće i naravno da bih volio da okupim jednu ozbiljniju grupu muzičara sa kojim bih stajao rame uz rame na nastupima. Ja sam prije bio u bendu i znam šta znači bend. Ako se ljudi koji zajedno sviraju ne stope u pokretačku energiju koja ih vodi ka istom cilju onda je uzaludan cijeli posao. Međutim, većini ljudi koji se počnu baviti muzikom najvažniji je novac i uspjeh, što meni nije prioritet i tu dolazi do razilaženja mišljenja. Muzika je prvenstveno umjetnost pa tek onda sve ostalo. Ovo što ja radim je više od muzike i poezije.
Tvoje pjesme su satirične sa dozom humora. Da li u Zagrebu prihvataju i prepoznaju tu vrstu, možemo reći, bosanskog humora?
Male su to razlike. Ja sam često u Zagorju i tamo su ljudi jako duhoviti i zanimljivi. I Dalmatinci imaju svoj humor. Meni je zanimljivo što je moju pjesmu jedna studentica analizirala radeći na svom diplomskom radu. Radi se o Katarini Lukec studentici filozofskog fakulteta koja je analizirala pjesmu "Sasvim neobični slučajevi". Namjerno sam dao naslov pjesmi po poznatom Harmsovom djelu. Tu se radi o interesantnom i škakljivom tekstu koji sam ispreplitao sa ubistvom Franca Ferdinanda kroz prizmu koja daje mogućnost svakome da da sopstveni zaključak. Meni je to recimo mnogo važnije i to su stvari koje me čine srećnim, a mojoj umjetnosti daju na važnosti.
Razgovarao Ernest Bučinski
