Alain Badiou (1937, Rabat) jedan je od najutjecajnijih
svjetskih filozofa i političkih teoretičara. Studirao je na Louis-le-Grand,
potom nastavio studiranje na École Normale Supérieure gdje je godinama
predavao. Politički je aktivan od svoje mladosti. Bio je član brojnih
ljevičarskih organizacija. Objavio je više desetaka knjiga od kojih izdvajamo
sljedeće: Teorija subjekta, Logika svjetova, Bitak i događaj, Komunistička
hipoteza, Stoljeće, Sveti Pavao: Utemeljenje univerzalizma, Manifest
za filozofiju. Neke od njih prevedene su i na naš jezik.
Darko Vujica, Prometej.ba: Vaš život obilježile su mnoge borbe i
aktivnosti za jedno bolje društvo. Mnogo energije ste uložili u svrhu
ostvarenja revolucije i Ideje komunizma. Na tome tragu bih vas htio pitati, šta
vas je to privuklo ka revolucionarnom angažmanu i zašto?
Alain Badiou: Moj
otac, koji je bio socijalist, učestvovao je u pokretu otpora protiv nacista.
Moja majka je bila anarhistički naklonjena. Moj prvi učitelj filozofije,
Jean-Paul Sartre, bio je pristalica Francuske komunističke partije. Kada sam bio
momak, došlo je do užasnog kolonijalnog rata u Alžiru, protiv kojeg sam se
pobunio. Naposljetku, kada mi je bilo skoro 30 godina, desio se maj 1968.,
ogroman pokret mladih ljudi i radnika. Sve u svemu, svo moje obrazovanje vodilo
me prema politici u njenom revolucionarnom i komunističkom obliku.
Dosta kritizirate izbore koje smatrate „zamkom za budale“. Najprije bih vas
zamolio da obrazložite detaljnije ovaj argument te bih vas pitao koju formu
političkog djelovanja suprotstavljate nasuprot glasanju na izborima?
Izbori funkcioniraju samo ako među većinom i opozicijom postoji suštinski dogovor
koji se tiče organizacije društva. Nitko nikada nije doživio apsolutnu promjenu
društva koja se ostvarila putem glasanja! I to je sasvim prirodno: kako bi neka
partija koja podržava jednu konzervativnu viziju društva mogla prihvatiti da je
se uzburka putem izbora? Suprotno tome, ako ste promijenili društvo revolucionarnim
putem, kako biste mogli prihvatiti vraćanje prijašnjeg stanja i mirno ustupiti moć
reakcionarima? U našim „zapadnim“ zemljama pravilo je jasno: kada dođete na
vlast, možete promijeniti detalje, ali u pitanju nisu modifikacije
kapitalističke osnove društva. Poznajete li ijednu „demokratsku“ zemlju kojom
ne dominira ekstremno čvrst kapitalizam? Izbori su samo jedna fasada u cilju održavanja
vladajućeg reda.
Njemački ekonomski sociolog Wolfgang Streeck je kazao kako je politička
imaginacija danas uslijed kapitalističke dinamike toliko izblijedjela da će se
kapitalizam raspasti, ali da ne postoji niti jedna vrsta alternativnog
scenarija koja bi ga mogla zamijeniti. Kako to komentirate?
To je sasvim pogrešno. Srce kapitalizma, njegov apsolutni uvjet egzistencije
je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i razmjene, to je
postojanje jedne veoma male oligarhije koja posjeduje djelatnosti velikih multinacionalnih
kompanija; to je prekomjerna moć novca, koja posvuda gradi krive vrijednosti,
kao i vrijednosti razmjene, utvrđene tržištem, a ne upotrebnom vrijednosti
proizvoda. Ako se obračunate sa svim ovim, ako promijenite način proizvodnje,
vi uistinu prelazite u jedan drugi svijet. Takozvana moć kapitalizma, njena
lažna „dinamičnost“ – zapravo prolazi kroz duge periode krize i stagnacije –
ona samo proizlazi iz slabosti njenih protivnika.
U “Komunističkoj hipotezi” izlažete
tezu kako su postojali veliki ljevičarski momenti u prošlom stoljeću, ali da je
sa komunizmom dvadesetog stoljeća gotovo te da sa Idejom komunizma trebamo
krenuti ispočetka. Sa tim motivom htio bih vas pitati koje su to osnovne stvari
koje možemo naučiti iz neuspjeha komunizma dvadesetog stoljeća te na čemu
temeljiti Ideju komunizma danas?
Slabost komunizma 20. stoljeća je
prije svega bila politička. Komunističke partije koje su bile centralizirane i
militarističke, imale su dobra sredstva da preuzmu moć. Ali one nisu imale dobra
sredstva za ustrojavanje komunističkog društva. Previše su očekivali od državne
moći, a nisu razvili pravi internacionalizam. Komunističku snagu sada moramo
organizirati oko tri stvari: kretnje masa, organizacije koje izvode zahtjeve, i
ono što preostaje, već odavno, države koje moraju biti pod stalnim nadzorom pokreta
i organizacija. Glavni zadatak u 20. stoljeću bio je ujedinjenje partije i
države, stvaranje „države-partije“, koju su postepeno urušavale mase. Politička
dijalektika mora obuhvatiti tri pojma (pokret, organizacija, država), a ne dva (mase
i država) ili čak jedan (država-partija).
Kapitalizam ste nazvali “bolešću
čovječanstva”. Međutim, kapitalizam je danas realnost za koji mnogo ljudi
misli kako je to jedini sistem koji „radi“. Kako komunizam danas učiniti
privlačnim ljudima zaokupljenim konzumerističkom kulturom?
Kada postoji jedan dominantan društveni režim, i kada u 20. stoljeću ostvari
veliku pobjedu nad svojim komunističkim protivnicima, očigledno je da se jedno visoko
mišljenje stvara u njegovu korist. U 17. stoljeću, ogromna većina Francuza je
bila mišljenja da je monarhija jedina moguća politička formula. To nije spriječilo,
jedno stoljeće kasnije, republikanske revolucije i postavljanje na vlast kapitalističku
buržoaziju. To je slučaj i danas. Ono što nazivate „potrošačkom kulturom“ nije
ništa drugo nego dominantna ideologija pod „demokratskom“ diktaturom buržoazije.
Ona ustvari izvlači svoj profit iz opticaja jednako brzo koliko i proizvodi, ali
to sigurno neće spriječiti, kroz jedno ili više stoljeća, zamjenu tog tržišnog
i iskvarenog poretka reinventiranim komunizmom.
S
padom realsocijalističkih sistema, rasprave o komunizmu su se pomaknule
na marginu. Komunističke partije nisu jake, a o komunizmu se uglavnom
raspravlja unutar (uskih) intelektualnih krugova. Kako raspravu o
komunizmu sa
margine prometnuti u centar?
Kako bi se predstavljalo vaše pitanje
recimo, 1840. godine, kada su Marx, Engels i nekoliko drugih započeli svoje djelovanje
i svoje djelo? Praktično nije postojalo javno mišljenje koje bi išlo u njihovu korist.
1848. godine napisali su „Manifest komunističke partije“ iako takva partija nije
uopće postojala! Ono je kasnije postalo jedna vrsta klasika. Mi moramo, kao i
oni, ponovno početi, prije svega s jednom izrazitom ideologijom, kako bismo pokazali
da danas ne postoji samo jedna mogućnost, već dvije, kapitalistička i
komunistička. A mi moramo učestvovati, na međunarodnom nivou, u svim narodnim pokretima,
analizirajući ih s točke gledišta principa komunizma, kojih ima četiri:
– Skupljanje velikih sredstava za
proizvodnju i razmjenu, eksproprijacijom oligarhije u čijim su rukama.
– Smanjenje i suzbijanje „velikih
razlika“ koja utječe na praktični život čovječanstva: između fizičkog i
intelektualnog rada, između grada i sela, između upravljačkih i izvršnih
zadataka… Formiranje polimorfnog radnika.
– Postepeni nestanak lažnih kolektivnih
identiteta koji truju javni život, bili oni rasni, nacionalni ili religiozni.
– Postepena degradacija države u
korist direktnog upravljanja kome upravlja samo društvo, u obliku okupljanja koji
će utvrditi zahtjeve, zadatke i ciljeve.
Prije dvadesetak godina na prostoru
bivše Jugoslavije dogodio se krvavi raspad. Kako vi objašnjavate raspad
Jugoslavije i kako gledate iz današnje perspektive postjugoslavenski prostor?
Ja podržavam nestanak država, ja sam za Marxov slogan: „proleteri nemaju domovine“.
Odlučni sam internacionalist. S te točke gledišta, generalno sam protivnik podjele
postojećih naroda i protivnik sam vještačkih „nezavisnosti“ čiji su oslonac šovinizam
ili tradicija. Moramo se izbaviti od nacionalnog ugnjetavanja pomoću internacionalističkog
djelovanja, a ne regionalnim nacionalizmom. Ja duboko žalim za raspadom bivše Jugoslavije,
i apsolutno ne vjerujem da postojanje desetak nacija čini napredak. Naravno,
bilo je potrebno i da kolonijalna carstva propadnu. Tokom oslobodilačkog rata u
Alžiru, podržavao sam Alžirce. Isto tako sam podržavao Vijetnamce protiv vojske
SAD-a. Ali taj period je uglavnom završio. Danas, prioritet je komunistički
internacionalizam!
Razgovaro: Darko
Vujica, Prometej.ba