Toliko puta prepričana, ali nikad ispričana: OVO JE PRIČA O MIRJANI! Ovo je priča o životu pored neprijatelja, o svima nama
usnews.com

Nasilje nad ženama

Toliko puta prepričana, ali nikad ispričana: OVO JE PRIČA O MIRJANI! Ovo je priča o životu pored neprijatelja, o svima nama

Piše: Milovan Matić

"Ispovijest žene koja je godinama trpjela nasilje od supruga"; "Zlostavljana žena: Ni mrtva mu se ne bih vratila"; "Žrtva nasilja: 25 godina sam zlostavljana"… Ove priče ispričale su prethodnih godina žene koje su preživjele brutalno nasilje, omaložavanje, psihičku i fizičku torturu.

Mučene i zlostavljane od strane svojih muževa. Zarobljene između patrijahalne sredine, šutnje i borbe za porodicu. Priče žena koje su na kraju progovorile. Trgnule se, rekle "Dosta je". Otvorile dušu, potražile spas. 

Život ispunjen nasiljem je danas njihova prošlost, a ožiljci na tijelu i duši podsjetnik i opomena. 

Ipak, mnoge priče slične ovima će ostati zauvijek neispričane. Priče poput one iz septembra kada je čovjek izbo suprugu nožem ili one od prošlog mjeseca kada je bivši muž nakon godina maltretiranja upucao svoju ženu. Ili ona, meni najbliža, PRIČA O MIRJANI! Priča koja kao i mnoge do sad neće nikad dobiti srećan kraj. Toliko puta prepričavana, ali nikad ispričana.

Naime, Mirjanu sam poznavao još iz djetinjstva. Majke su nam radile zajedno u jednom kiosku. Kasnije je i ona počela da radi kao trgovac. Nedugo zatim Mirjana se udala. Srećno, pričali su. Muž joj je bio iz naselja u kojem sam živio. Poznavao sam i njega. Dobili su i sina.

A onda, nakon nekoliko godina šok. Čuo sam da je Mirjana pronađena mrtva. Zadavio ju je suprug, jedne noći pred njihovim sinčićem. 

U tom momentu stotinu pitanja bez odgovora. Odgovora koje će naknadno davati rodbina, prijatelji, tužioci, mediji, policija i vještaci. Ali, nikad Mirjana. Mučenje i zlostavljanje koje je, ispostaviće se, trajalo godinama za nju se okončalo u tom tragičnom trenutku. Smrću.  Njena priča ostala je zauvijek zarobljena u četiri zida.

I onda, kad vas ovakva vijest razdrma, kad shvatite da je osoba koju znate izgubila život, da ju je zauvijek usmrtio čovjek sa kojim je život stvarala, uvidite da se ovo može dogoditi svakome. 

Nasilnici su svuda oko nas

Shvatite da svako može postati žrtva i da svako može biti nasilnik. Nasilje se ne dešava “u tamo nekim porodicama”. Ono je tu.

Nasilnici nisu uvijek pijani, siromašni, neobrazovani, već su to i ljudi koji su sa nama odrastali, koji se sa nama druže, koji pored nas žive, koji sa nama rade. Onda shvatite da prečesta vriska u stanu iznad nije razmirica normalnog para, da svakodnevna svađa roditelja nije nešto što se svima događa ili da priča kolege koji ljubomornu ženu šamarom nauči pameti nije usputna tema za razgovor koju ćeš nekako progutati… NE, to je zločin. A zločinac, potencijalni ubica, je tu, kraj vas. 

"Član porodice, poznata ili nepoznata osoba, bivši ili sadašnji partner, kolega sa posla, radnik u firmi, službenik neke institucije...Nasilnik može biti svako”, tvrdi Nataša Kahrimanović, prof. pedagogije i porodična psihoterapeutkinja i dodaje da “nasilnici pripadaju svim društvenim strukturama, oni su različitih profesija, nivoa obrazovanja, materijalne situacije, nacionalnosti, a ono što ih karakteriše jeste odsustvo empatije i razumijevanja za tuđa osjećanja i potrebe, izljevi bijesa i čest gubitak kontrole. I što je najčešće, nasilnik za žrtve uvijek bira one koji su uzrastom, polom, fizički, ekonomski slabije od njega i vlada nad njima”.  

Jednostavno, nasilnici su svuda oko nas, spremni na sve, u društvu često pitomi, kod kuće pravi monstrumi, a na nama je samo da ih prepoznamo.

Da je drugačije, ne bi u BiH iz dana u dan bilo sve više ovakvih priča koje nema ko da ispriča. Ne bi bilo svakim danom sve više onih koje su preživjele nasilje i u strahu čekaju novu psovku, uvredu, šamar. Ustvari, ne bi svjedočili poraznoj statistici u kojoj je svaka druga žena žrtva nasilja, a svaka četvrta trpi nasilje u porodici.

Moramo biti svjesni da je nasilje prema ženama i nasilje u porodici skriveni i široko rasprostranjeni fenomen u BiH. Podaci u različitim istraživanjima govore da je više od polovine žena (52,8% u BiH, 52,8% u FBiH i 52, 7% u RS) doživjela bar neki oblik nasilja nakon što je navršila 15 godina. 

I da budemo načisto, možda i najporaznije je to što je Mirjana samo još jedna od. Nažalost, njenu sudbinu dijele mnoge žene. To pokazuju i podaci prema kojima je u prošloj godini u FBiH ubijeno 5, a u RS 11 žena. Ukupno 16 ugašenih života. 16 neispričanih priča žena kojima su njihovi supružnici došli glave. Koje su svoje priče odnijele u grob. 

Daliborka, Milena, Firzeta, Slavica... a svako malo im se pridruži neko novi.

Pitate se kako je to moguće? Kako da je zlostavljanje žena toliko učestalo, kako se to dešava u 21. vijeku, tu pored vas, a da vi o tome pojma nemate. 

Zapitajte se opet

Jer, svi mi na sličan način razmišljamo, dok nam se ne dogodi neka naša Mirjana. Ustvari, mi o tome uopšte ne razmišljamo. Nije nas briga. Nije u našoj kući.

A onda, kad se to dogodi nama, našim bližnjim, odjednom počnemo drugačije da gledamo na ovaj problem. Na živote žena koji su prolazili pored nas. Sve te tragične priče od kojih smo okretali glavu, preko kojih smo prelazili vrate nam se sa potpuno drugačijim tonom. 

Ipak, većina tih priča je i dalje negdje sakrivena. Zbog straha, zbog sredine, želje da se spasi porodica, zbog djece…  

Svako još uvijek ima svoj razlog zbog kojeg mu je preteško završiti sa “neprijateljem u kući”, zbog kojeg je preteško priznati sebi da ste žrtva, da je vaš izabranik batinar. Često se nasilje ignoriše, posebno kod počne, ne njega se gleda kao nešto što treba ostati unutar četiri zida. A tu su i one riječi utjehe. “Umiljate” riječi koje uvijek vraćaju nadu: “Neće se ponoviti, ovo je zadnji put”.

"U početku veze i u fazi zaljubljenosti žene su sklone tolerisati pojedine sitnice koje im smetaju. S vremenom se dosta toga što je neprihvatljivo normalizira, a nakon prvog fizičkog napada na ženu, nasilnici su često skloni minimaliziranju svojih postupaka i svoje krivice, prebacivanju odgovornosti i krivice na drugog, ali i racionalizaciji svojih postupaka., a veoma česta su i obećanja da se nasilje više nikada neće ponoviti”, navodi naša sagovornica, Nataša Kahrimanović iz KJU "Porodično savjetovalište"  Sarajevo. 

I zato, ovdje je “važno uticati na javnost da se umjesto najčešćeg pitanja koje se postavlja žrtvama ‘Zašto si ostajala u nasilnoj zajednici i nisi otišla?’ zamjeni pitanjem ‘Zašto je on činio nasilje prema svojoj supruzi?’ i na taj način sva odgovornost i krivica usmjeri na počinioca”, tvrdi Amela Bašić-Tomić, dipl.psihologinja i koordinatorica Sigurne kuće – skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u porodici Fondacije Udružene žene Banja Luka.

“Nasilje u porodici je jedan začarani krug koji nikad ne počinje odjednom. Najčešći broj žena je u početku izložen različitim manifestacijama psihičkog nasilja koje i same teško primjećuju, odnosno dešava se da prođe određen vremenski period prije nego i same postanu svjesne da su žrtve. Najčešće se radi o ljubomori, omalovažavanju, vrijeđanju, zabrani stvari ili kontakata sa osobama kojima je do žrtve stalo. Tačnije, postepenom uspostavljanju moći i kontrole nad žrtvom”, objašnjava Bašić-Tomić.

Strah

Uvijek postavljano pitanje “Zašto je baš toliko teško raskrstiti za neprijateljem iz vlastitog kreveta?” naša sagovornica objašnjava time da žene koje trpe nasilje su smanjenog nivoa samopouzdanja i samopoštovanja, često ispunjene strahom od društvene stigme, strahom od nemogućnosti dobijanja pomoći za izlazak iz situacije nasilja, kao i strahom za vlastitu bezbjednost i bezbjednost svojih najbližih. 

“Kod žrtava je često prisutan osjećaj krivice za preživljeno nasilje, jer ih upravo počinilac nametnutom moći i kontrolom navodi da tako misle i osjećaju. Jedan od najčešćih razloga zbog čega žrtve ćute jeste ekonomska ovisnost o počiniocu nasilja, strah da će joj djeca biti oduzeta i da će svi stati na stranu počinioca. Ova situacija je dodatno pogoršana ukoliko žrtva nema podršku porodice ili prijatelja, ukoliko nije zaposlena i dovoljno upućena u svoja prava”, tvrdi Bašić-Tomić.

Porodična psihoterapeutkinja Kahrimanović tome pridodaje i činejnicu da se nasilje u porodici predugo tretiralo kao privatnost koja treba ostati unutar porodice i bilo obavijeno velom tajne, a tek odnedavno je dobilo karakter društvenog problema.

“Važno je naglasiti da ono što žene ne bi trebale zanemarivati i tolerisati svom partneru, a što mogu biti prvi znaci nasilja jesu pretjerana ljubomora i posesivnost, zabrane, prijetnje, uvrede, omalovažavanja, podcjenjivanje, ucjene, kontrolu kretanja, izolaciju, zastrašivanje i sl”, upozorava naša sagovornica.

Pored toga, kada govorimo o afektivnoj vezanosti i odnosu između žrtve i nasilnika, moramo biti svjesni da dugotrajna izloženost zlostavljanju, odnosno nasilju ima brojne negativne posljedice na psihološko zdravlje žena, pa čak dovodi i do želje da i pored svega što su preživjele ostanu kod zlostavljača.

„Tako često možete vidjeti da žrtve pokazuju premješten gnjev koji umjesto na zlostavljača usmjeravaju na sebe, da svog zlostavljača vide kao dobrog ili kao lošeg, da žene žrtve nasilja neminovno gube osjećaj samosvjesti i samopoštovanja što dovodi do vjerovanja da je zlostavljanje sama zaslužila, te da se kod žrtava često javlja podvojena želja za bijegom od zlostavljača i želja da se ostane u takvom odnosu“ objašnjava Kahrimanovićeva. 

Istraživanja, ali i svakodnevica, često nam pokazuju da neke žene mogu biti vezane za svog tiranina, ali i to da su žrtve nasilja često zatočenici u partnerskom odnosu, te da su često prisiljene prihvatiti svoj podređeni status i zlostavljača zbog okolnosti u kojima se nalaze. Često je i vjerovanje da je veza između žrtve i nasilnika najbolji način na koji si žrtva može osigurati preživljavanje.

Inače, nasilje nad ženama u porodici je globalni fenomen. Nisu samo Bosanci i Hercegovci ti koji su spremni da na smrt pretuku svoju partnerku. Nisu samo naši ljudi poznati po citiranjima izreke “Istuci ženu svaki dan. Ako ti ne znaš zašto, ona će znati”. Ili po neumjesnim pošalicima na račun modrica na ženskom licu. To je svejtski problem. I tabadžija u kući je svugdje isti. Ipak, ono što krasi samo našu zemlju jeste način na koji se prema ovom problemu ophode institucije i sama javnost.

Prema riječima magistrice sociologije Memnune Zvizdić iz Udruženja Žene Ženama, veličina ovog galopirajućeg fenomena dokaz je da nasilje ne utiče samo na nekoliko žena – ono svakodnevno utiče na porodice i cijelo društvo.  

Kako kaže, za ovakvo stanje najveći problem snosi sprovođenje sveobuhvatnih mjera za sprečavanje nasilja nad ženama.

“Kažnjavanje počinilaca nasilja je simbolično, sudski procesi traju dugo, žene, žrtve nasilja nemaju podršku niti od članova porodice niti od zajednice, često ne znaju kome da se obrate za pomoć, a kad progovore ili prijave nasilje, društvena reakcija je više senzacionalistička i pod pojmom zaštita od nasilja podrazumjeva sigurnost, a ne dobrobit i blagostanje žena. Koncept sigurnosti uspostavljen da kontroliše nasilnika ukazuje da je zaštita od nasilja prevenstveno pravno pitanje, a da je primarna nadležnost u zaštiti u okviru policijsko-pravosudnog sistema. Ovaj koncept zaštite je nedostatan za društvenu reakciju i državnu intervenciju koja bi dovela do praktičnog djelovanja profesionalaca u rješavanju konkretnih problema, zbog zanemarivanja rodne dimenzije u zakonima, podzakonskim aktima i državnim politikama kao i nedostatka jedinstvene evidencije slučajeva nasilja u porodici, uključujući i nasilje prema ženama“.

S obzirom na  sve naglašeniju društvenu opasnost od nasilja u porodici, Zvizdićeva naglašava da svi imamo moralnu odgovornost da ukazujemo na propuste u sistemu „zaštite“ žrtava nasilja na individualnom, grupnom i strukturalnom nivou.  

Porodica je i nasilno okruženje

„Žena se još uvijek smatra suodgovornom za nasilje koje je preživjela. Zbog toga mnoge žene potiskuju negativna iskustva, negiraju nasilje koje su preživjele i preživljavaju i ne razgovaraju o tome. Ovo ne treba da nas čudi. Javnost još uvijek govori o porodici kao o temeljnoj jedinici društva koja je podržavajuće okruženje za članove porodice. U stvarnosti, porodica je i nasilno okruženje u kojem se krše temeljna ljudska prava njenih članova.“

Često se u našem društvu na nasilje nad ženama gleda kao na ženski problem, a ne kao na društveni problem što implicira neku vrstu ženske odgovornosti za tu pojavu i na neki način amnestira muškarce i sve važne strukture društva od odgovornosti, kako za činjenje tako i za ne činjenje. 

Zbog toga psihoterapeutkinja Kahrimanović objašnjava da govoriti o nasilju na način da ga je žrtva sigurno nečim izazvala, su veoma česte i raširene predrasude u našem društvu, koje utiču na kreiranje društvene svijesti i neminovno dovode do toga da žrtva prihvata odgovornost za nasilje i često krivicu traži u sebi. 

„Stoga  moramo biti veoma jasni u vezi sa našom definicijom nasilja u intimnom životu, pošto takve definicije određuju socijalni i profesionalni kontekst u kome se nasilje tretira, kao i moralne i zakonske stavove zauzete u vezi sa tim. Obično se dešava i to da nakon fizičkog napada na ženu, nasilnici prebacuju odgovornosti za svoje postupke i krivicu na drugog  tj. najčešće na žrtvu, te s vremenom žrtva počinje da živi u uvjerenju da je i ona odgovorna za nasilje koje se dogodilo“, objašnjava psihoterapeutkinja Kahrimanović.

Sve ovo omogućava nasilniku da uspostavi apsolutnu kontrolu nad žrtvom, zbog čega je od presudnog značaja osigurati jak sistem podrške i okruženje u kojem će ovaj problem biti problem svih nas a ne samo žena. Tek tad će se žrtve nasilja usuditi suprostaviti nasilniku!

Na ovo ukazuje i Amela Bašić-Tomić, objašnjavajući da u BiH još uvijek nema odgovarajućeg sistemskog odgovora adekvatne zaštite žena koje su preživjele nasilje i odgovarajuću sankciju počinilaca. 

„Naš zakon predviđa izricanje hitnih zaštitnih mjera udaljenja počinioca iz stana ili kuće, zabranu približavanja žrtvi na određenu udaljenost, obavezno liječenje od bolesti ovisnosti i psihosocijalni tretman koji kod nas postoji samo na papiru, jer u radu sa ženama koje dolaze u našu Fondaciju ili koriste posebnu mjeru podrške u Sigurnoj kući situacija je mnogo drugačija. Nijedna mjera nije izrečena, a svi počinioci su kažnjeni sa novčanom kaznom u prekršajnom postupku ili uslovnom kaznom u krivičnom postupku. Takav vid sankcionisanja nam ukazuju da društvo još uvijek ne posvećuje dovoljnu pažnju ovom problemu i ne percipira ga kao ozbiljnu prijetnju, iako smo svakodnevno svi svjedoci brojnih slučajeva brutalnog nasilja u porodici i nasilja nad ženama koji ispunjavaju stupce crne hronike, a koji se u poslednje vrijeme završavaju i smrtnim ishodom.”

I zato, važno je da žene koje preživljavaju nasilje znaju da niko nema pravo da vrši nasilje i da one nikad nisu odgovorne za ono što proživljavaju, poručuje Amela Bašić-Tomić.

Pronađite snagu u sebi

“Jedina krivica i jedina odgovornost jeste na počiniocu nasilja koji mora da bude sankcionisan adektvatno djelu koje je počinio. Važno je da nekome, prijateljici, komšinici, rođaki, ispričaju svoju priču, pronađu snagu u sebi i prijave nasilje kako bi izašle iz svog začaranog kruga. U slučaju da neko želi da prijavi nasilje može to učini prijavom policiji, centru za socijalni rad ili pozivom na SOS telefon 1264 koji je dostupan tokom 24 časa. U okviru Fondacije postoji i besplatno pravno savjetovalište gdje se žene mogu javiti i dobiti pravnu pomoć. Najvažnija poruka koju možemo da uputimo ženama jeste da nisu same, da pomoć postoji i da je prvi korak da nekome ispričaju svoje iskustvo.” 

Stoga je veoma bitno stalno govoriti o tome da su žene koje su zastrašene, prisiljene i napadnute od strane svojih partnera njihove apsolutne žrtve, bez obzira šta su uradile ili nisu uradile, jer u današnje doba niti jedna osoba na svijetu  ne smije i ne treba biti žrtva druge osobe!

I zapamtite, nikad nije samo jedan šamar. Jer, nakon prvog udarca, uvijek slijedi i drugi, a šutnjom samo sklpate pakt sa “đavlom”, potpisujete ugovor za doživotno nasilje uz oprost. Recite dosta je i oslobodite se, jer ljubav nikad ne ide sa nasiljem. 

 
Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Sjecam se ko da je juce bilo, a bilo je to prije 20 i kusur godina.
U prizemlju zgrade bila su dva stana a u jednom od tih mladji bracni par. On mi je bio simpatican jer se uvijek znao nasmijati nama djeci kad smo igrali fudbala ispred zgrade, pa smo valjda zato, onako nesvjesno i izbjegavali igrati njemu ispod prozora. Da bi se zato znali prebaciti sa druge strane zgrade i izludjivati stanarku drugog stana - stariju zenu.
I sjecam se pred sam rat: mi smo zivjeli na drugom spratu na istoj strani zgrade kao i ovaj mladji par.
U neka doba noci ( a znate kako se zvuk lakse i brze pronosi kad je noc) - vriska, urlanje, deranje na ulici!
Izasli smo na prozor da vidimo sta je i ko je: kad oni...
On je udara li udara a ona cvili k'o pas. On urla, a ona moli da je pusti.
Bio mi je to sok! On, komsija za kojeg smo mislili da je najljubazniji komsija na svijetu, uvijek nasmijan, dobar.
Tukao ju je gdje je stigao, dok je nije doveo do kontejnera, nabio nagom jos par puta i ostavio onako u spavacici. Da je citav komsiluk gleda. I cuje.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.