Posljednjih godina mladi bračni parovi na sve moguće načine bježe iz zemlje. U bh. selima ih odavno već nema. Upravo zbog toga je posebno zanimljiva priča porodice Sarvan, koja je uprkos današnjici, odlučila svoj život zasnivati u skladu sa prirodom.
“Naše dijete kada je imalo pet mjeseci, ja sam promijenila način ishrane skroz. Tada sam njoj počela da uvodim hranu. To je bila promjena u pravcu sirove biljne ishrane. To je utjecalo i na muža, pa je i on počeo da mijenja svoj način ishrane. Život u gradu je onda postajao sve besmisleniji. Sav novac koji se zarađuje u gradu ide na hranu i režije. Tako smo shvatili da nama treba samo komad zemlje gdje ćemo da gajimo svoju hranu, jer jedemo samo biljke. Htjeli smo da imamo organski proizvedenu hranu, jer u gradu je jako teško doći do zdrave hrane. Sve je to prskano i tretirano ko zna čime. Definitivno smo odlučili da je najbolja ideja da se preselimo na selo i uzgajamo svoju hranu”, kaže nam na početku Jasmina Bogućanin Sarvan.
No, zamisao nije tako jednostavno realizovati. Prva prepreka je bila pronaći zemljište koje ispunjava nekoliko uvjeta koje su zacrtali, kako bi svoj projekat sproveli uspješno.
“U oglasima smo počeli da tražimo zemlju. Imali smo veoma mali budžet. Uslov je bio da parcela ima svoj izvor, dakle vodu. Da do imanje vodi makadamski put. Da bude malo dalje od grada. Da nam je prvi komšija udaljen makar kilometar zbog organske proizvodnje. Tako smo našli zemlju nedaleko od Dervente, nekih sedam kilometara udaljenosti. Imanje je već imalo mladi voćnjak, stare jabuke i šljivik. Sve voćke su same nikle. Sve je to priroda napravila, što nam i jeste cilj. Podigli smo brvnaru. Posjećuju nas stranci, koji nam dolaze kao prijatelji. Oni mene prate preko stranice i bloga, gdje dajem svajete o sirovoj ishrani, i uglavnom su tu po preporuci. Način života je tu drugačjiji, ne jedemo ništa životinjsko, ne koristimo ništa hemijsko u pranju, tako da nema gradskog komfora, pa se ne bi svako mogao ni snaći tu”, priča Jasmina.
U periodu kada ljudi iz BiH odlaze u inostranstvo u potrazi za boljom egzistencijom, Jasmina i Džanin su se vratili iz Švedske, ‘zemlje iz snova’ za mnoge naše građane. Shvatili su kaže da tamo vladaju neka drugačija društvena pravila na koja ne mogu i neće da se naviknu.
“Ja sam rođena Bograđanka, ali sam otišla sam 17 godina na studije u Ameriku. 2010 sam došla kod sestre koja je živjela u Sarajevu. Tada sam našla posao i upoznala muža. Volim reći da sam se napila vode kod Begove džamije i ostala. Bili smo u Švedskoj, a sada smo na selu kod Dervente. Kada smo se vratili iz Švedske, muž je dosta prijatelja tu u Sarajevu izgubio, jer su mislili da je prolupao što se vratio, još sam ja bila sa stomakom do zuba. Mi smo shvatili da taj život tamo nije za nas. To je robovski život. Mi smo tamo otišli jer sam ja dobila posao koji je bio plaćen 4 hiljade eura. Međutim, kada od te 4 hiljade poplaćaš sve što treba, dođeš na isto. Sistem je tako napravljen da čovjek ima samo za osnovne potrebe, a potrebe u gradu su svakim danom sve veće. No, čovjek treba da preispita svoje potrebe i zapita se da li njemu sve to treba. Tako, onda kada shvatite da vam ne treba sve to za čim žudimo u gradu, tada prestanete da jurite za parama. Egzistencija je ovo što ja sada dok razgovaramo sjedim ispod drveta na ljuljašci. Niti bilo kome dugujem, niti imam brigu i stres, a imam i da jedem i da pijem, imam od čega da se ugrijem, i što je najvažnije -ne robujem nikome. Želim da mi dijete raste na slobodi i da ne strepim”, kaže Jasmina.
Na sve načine se trude da na svom imanju žive potpuno nezavisni od sistema, te tako i nemaju mnogo troškova i novac im nije prijeko potreban.
“Naš račun za struju je minimalan. Hranimo se tako da ne jedmo ništa što je prenoćilo. Frižider i ne koristimo. Stvari za zimu sušimo. Televizor nemamo. Imamo laptop i internet, račun za struju nam je oko sedam eura. Kupujemo neke namirnice, npr. banane. U prodavnici trošimo 15 eura sedmično. Smješne cifre. To se može zaraditi usput, kao ja na blogu. Pišem knjige i dijelim iskustvo sa ljudima na svom fb profilu “Škola Nekuvanja”i blogu. Knjige su po principu donacije, ko koliko može. Prepušteno je sve kupcima. Nema strahova od egzistencije”, navodi Jasmina.
Na kraju nam bivša teniserka kaže da je sretna jer nije uspjela u tenisu, zato što danas ima ovo o čemu pišemo. Ponekad se sretne sa prijateljima iz tenisa, Anom Ivanović s kojom je trenirala ili Novakom Đokovićem, i drago joj je što su uspjeli i postali bogati, ali ona je sretna sa svojim načinom života i ne bi ga mijenjala tvrdi.