BUKA Intervju sa Dragom Hedlom: Ako ne ispričamo do kraja priče o prošlosti one bi nekad mogle pokrenuti novi rat
foto: Milovan Matić/BUKA

Drago Hedl

BUKA Intervju sa Dragom Hedlom: Ako ne ispričamo do kraja priče o prošlosti one bi nekad mogle pokrenuti novi rat

Piše: Buka intervju

Konferenciju u Banjaluci u organizaciji Friedrich Ebert Stiftunga o Kulturi sjećanja iskoristili smo za razgovor sa Dragom Hedlom, jednim od najhrabrijih novinara u Hrvatskoj. Razgovor je vodio glavni i odgovorni urednik Buke, Aleksandar Trifunović.

BUKA: Juče smo prilikom panela o kulturi sjećanja i medijima – i uz naglašavanje da ljudi koji su govorili nisu pesimisti, kad radiš nešto i baviš se tom temom, nisi odustao, a dok god nisi odustao, nisi ni pesimista, barem ja tako mislim - ali ljudi u publici su na neki način shvatili to sve kao neku vrstu odustajanja, pesimizma. Vrlo komorni tonovi vraćanja, ne na period poslije rata, već na period 90-ih prije početka rata u BiH, svi smo konstatovali da nas je kultura sjećanja i teme koje se obrađuju u medijima vratile u 90-te i da je mnogo teže sad baviti se tim temama nego neposredno poslije rata. Zašto je to tako?

 

Drago Hedl: Kada govorimo o kulturi sjećanja i o tome jesmo li pesimisti ili optimisti, ne bih rekao da smo mi pesimisti, nego je situacija pesimistična. Mi smo u situaciji gdje nalikujemo onom psu što pokušava uhvatiti svoj rep, mi se stalno vrtimo u krug, postavljamo ista pitanja, iste teme, ali ne samo da činimo to, nego se vraćamo još dublje u prošlost i nalazimo nove razloge da ono što u toj prošlosti pokušavamo debatirati bude razlog novih prijepora. Mi smo tamo neke ‘98-99. godine razgovarali o tome kakav je bio karakter rata u bivšoj Jugoslaviji, pa se oko toga nismo slagali. Neki su kazali da je to bio raspad države, drugi da je to bila agresija jedne republike na drugu i tako dalje, međutim sada se bavimo jednom drugom temom u Hrvatskoj i to vrlo intenzivno- pretpostavljam, a čuli smo i juče da je to slučaj i u drugim republikama bivše Jugoslavije - sad se bavimo završetkom Drugog svjetskog rata. Pokušavamo saznati šta je bio uzrok tog rata, kako je taj rat završio, ko je u tom ratu bio pozitivan, a ko negativan, pa se stvari potpuno drugačije interpretiraju nego što je to bilo prije dvadeset-trideset godina. Bojim se da ćemo – čuli smo ovdje raspravu o tome je li Gavrilo Princip bio terorist ili se borio za oslobođenje svoje nacije od okupacije.  - se sutra početi baviti pitanjem ko je prvi došao na ove prostore. Stalno se vraćamo na neke teme zato što nijednu priču nismo završili do kraja, nego je ostavimo napola i onda to bude razlog da se vraćamo sve dublje u prošlost, da se sve više u tome gubimo i da nikada na to ne nađemo odgovor.

 


 

Kao da se uporno radi na tome da se broj i količina tema koje se zadaju ljudima koji sve teže žive, koji gube kontakt s vremenom u smislu preživljavanja, sve im je teže da nađu posao od kojeg će pristojno živjeti i koji razmišljaju ‘čekaj je l’ mene neko ovo zajebava, ova politika meni ne rješava probleme nego mi ih stalno zadaje’. Koliko je to kreketanje intelektualaca, religijskih zajednica, svih koji učestvuju u ovom sistemu, svjesno? Koliko je to jedna projekcija? Koliko se može vjerovati toj teoriji zavjere da neko stalno vadi teme iz prošlosti?

 

To je moguće. Možete ljude zaokupirati temama o kojima oni možda ne bi željeli uopće raspravljati da su u boljoj sadašnjosti. Mislim da je problem sadašnjosti taj koji generira teme iz prošlosti. Ja dolazim iz Slavonije, regije u koju se nekad dolazilo iz pasivnih krajeva, kako se to nekad nazivalo, bivše države. Doseljavali su tamo ljude iz Like iz Zagorja, gdje se teško živjelo, u Slavoniju koja je bila bogomdana i poznata, a danas upravo iz te Slavonije najveći broj ljudi odlazi u Irsku, u Njemačku radi posla. Pokušava se stalno nametnuti tema da se u Hrvatksoj teško živi pa eto zato ljudi odlaze trbuhom za kruhom da bi tamo radili. Međutim, ja sam razgovarao sa nekolicinom ljudi koji su otišli ili se spremaju da odu iz Slavonije i njihovo objašnjenje je poražavajuće za hrvatsku politiku i hrvatsku sadašnjost. Oni kažu da odlaze, ne samo zbog ekonomskih razloga, nego da odlaze više zbog toga što ne mogu slušati rasprave o jalovim temama koje se nameću kao dominantne teme hrvatskog društva. Umorni su od toga, od partizana, od ustaša od četnika, naprosto više to ne žele slušati. Oni su mladi ljudi, rođeni 90-ih godina, dakle nisu živjeli u onoj državi, u onom sustavu, živjeli su u Hrvatskoj, u drugom sustavu, a teme koje se otvaraju su za njih pogubne, uništavaju ih, zatvaraju svaku perspektivu i oni nastoje da se maknu sa ovog prostora. To je za državu daleko poraznije nego da se iz nje odlazi iz ekonomskih razloga.

 

Ali ne primijetiš li da država uopšte nije zainteresovana za činjenicu da ljudi odlaze u stampedu. Imamo sličnu situaciju ovdje u BiH. U protekle dvije godine BiH je napustilo 100000 ljudi radno sposobnih, pametnih, čak i odlično situiranih. Ali političari uopšte ne obraćaju pažnju na to.

 

Naravno da ne obraćaju pažnju, zato što znaju da odlaze ljudi koji ne bi za njih glasali, to je logično. Oni se ponašaju vrlo pragmatično, njima je dobro da ti ljudi odu, znaju da ljudi odlaze, kao što sam maloprije rekao, više zato što su nezadovoljni situacijom koja vlada u društvu, ali političkom, a ne ekonomskom situacijom, jalovim temama koje se nameću iz dana u dan, stalno se nove jame iskapaju, stalno se neke nove kosti vade. Mladi ljudi su od toga umorni, oni odlaze, a politiku to ne zanima, jer ionako za njih ne bi glasali. Njima je bolje da ostani oni koji će za njih glasati, pa dok ide ide. Još će to neko vrijeme trajati i oni će se zapitati ko je uopće u tim državama ostao.

 


 

Svojim ličnim primjerom u novinarstvu i intenzivnim bavljenjem svojim dvorištem, lošim potezima vlasti, čak zločinačkim za vrijeme proteklog rata u Hrvatskoj, navukao si bijes politike, doživljavao si razne neprijatnosti i slično. Koliko je tvoj lični primjer ohrabrujući, odnosno obeshrabrujući za druge novinare, ali i za tebe lično, kada sad razmišljaš o tom svom novinarskom putu?

 

Teško je generalizovati, ali mislim da je danas u hrvatskim medijima sve manje ljudi koji mogu, kojima redakcije omogućavaju da se bave temama koje otvaraju neka neugodna pitanja. Danas se sve manje-više pokušava prikazati u pink svjetlu - kad kažem pink onda mislim naravno i na ono što se pod tim imenom plasira na televiziji - jedan život u kojem nema problema. Stvara se jedna lažna slika kojoj na neki način u dobroj mjeri pridonose i novinari. Sigurno da nije lako kopati po temama koje izazivaju otpor javnosti. Pogotovo je bilo teško nama u redakciji Ferala kada je opoziciona politika zauzela jedan stav koji je bio interpretiran kroz usta najvećeg autoriteta, predsjednika vrhovnog suda, koji je rekao da Hrvati nisu mogli činiti zločine jer su vodili odbrambeni rat. Kasnije se pokazalo da to nije baš tako. Mi smo to pokazali na bezbroj primjera u Feralu. Ja sam pisao o slučaju Osijek, Pakračke Poljane, Paulin Dvor i drugim slučajevima. Pokazalo se da su itekako teški zločini rađeni. Sa tim temama se boriti sigurno nije ni lako, ni jednostavno i čovjek se ponekad zapita kakav je rezultat svega toga. Imali smo situaciju sa Branimirom Glavašem koji je pred hrvatskim pravosuđem osuđen, pa je pobjegao u Bosnu koju je nazvao svojom drugom domovinom, pa se opet vratio, pa mu je sad opet suđenje...imamo situaciju sa Merčepom koji je trenutno u zatvoru. Pitanje je šta će biti sa drugima kada dođe do drugostupanjskih suđenja. Mislim da smo radili na neki način jalov posao i novinari su shvatili da to nije pametno da samo sebi rade problem i da je bolje baviti se nekim lakšim temama, nego nekima koje će njima osobno izazvati problem i njihovim redakcijama. Čuli smo jučer od kolege Žarkovića iz Beograda, iz Vremena, da su to teme koje nikoga više ne zanimaju, koje se ne mogu prodati i to je na neki način obeshrabrujuće, jer ako te teme nisu važne, ako ih ne riješimo sada, ako ih ne riješimo mi, ostavićemo ih nekome kome će u nekom drugačijem vremenu biti puno teže interpretirati ih jer im nisu bliske, jer ih ne poznaju. I biće situacija da ćemo za 20 godina opet pričati o onome što se dogodilo danas, a da nećemo na to znati odgovor.

 

Da, te neriješene situacije bi mogle biti pogonsko gorivo za neke nove sukobe.

 

Ja sam radio jedan film, zvao se Vukovar završni rez sa kolegom Baljkom iz Beograda. Malo ko je vjerovao u njegov uspjeh, jer ga je radila ekipa novinara iz Srbije i Hrvatske. Vukovar je veoma osjetljiva tema za Hrvatsku i kad god se nešto u vezi s tim počne, uvijek se završi na tome da je Vukovar grad heroj, da je to bilo jedno od najtežih stradanja Hrvata u zadnjem ratu, što je točno, međutim ta priča ima i svoju uvertiru. Malo ko u Hrvatskoj je bio spreman govoriti o onome što se desilo u Vukovaru prije nego što je došlo do pada Vukovara i prije nego što se dogodio masakr na Ovčari i ubojstva ljudi koji su bili izvučeni iz bolnice u Vukovaru. Vukovar je imao tu svoju tužnu predigru u kojoj su sudjelovali neki hrvatski zapovjednici koji su u onom vremenu dok je ondje bila hrvatska vlast činili zločine nad Srbima. Ja neću reći da je to ekvivalent, da je to što se dogodilo prije i poslije pada Vukovara isto, niti želim da mjerim te stvari, jer to nije mjerljivo. Te stvari ne treba porediti. Ali mi smo u tom  filmu pokušali vidjeti šta je bio uzrok tog rata. Imali smo sjajnu snimku sa onih događanja naroda koji su se zbivali devedesetih godina diljem cijele Jugoslavije. Jedan se održavao negdje u Lici i jedan čovjek je gledao u kameru vrlo odlučno i rekao otprilike ovako: Ne zanima nas koliko će biti žrtava u ovom budućem ratu, mi samo želimo da osvetimo one iz ’41. godine.To je bilo negdje ’91. godine, dakle 50 godina poslije tog rata,  a neko je još uvijek imao žarku želju da se osveti za ono što se dogodilo ’41. godine.  Ja se bojim da bi za 50 godina neko mogao reći hajde da osvetimo one iz ’91. godine. I to je taj krug u kojem se vrtimo, kao što sam na početku rekao, kao onaj pas što pokušava da uhvati svoj rep. To je, dakle, nemoguća situacija. 

Ali uzmimo primjer njemačkog suočavanja sa prošlošću, koje još uvijek traje. Uspjeh to procesa u Njemačkoj  je prije svega bio garantovan tim što je kompletno društvo bilo uključeno u njega, cijeli sistem, institucije, univerzitet, kroz sredstva, kroz budžete, kroz sve ostalo. Kad pričamo o tome koliko se ko na našim prostorima bavi tom temom i na koji način, vidimo da su to organizacjie koje najčešće nemaju nikakve veze sa sistemom. Feral je na kraju krajeva bio jedan od najboljih, sigurno najbolji medij na prostoru bivše Jugoslavije, ali nije imao izvore finansiranja koji su ga mogli kontrolisati unutar hrvatskog društva. Zašto sistem sam ne želi da pokrene ovu temu, da učestvuje u ovoj temi,  da bude akter, a ne samo posmatrač, već čeka da to neko drugi rješava?

Razlog zbog kojeg sistem ne želi time da riješi taj problem je zato što on u stanju koje generira nalazi pogonsko  gorivo za svoj opstanak. Meni je uvijek muka kada se dogodi neki ispad na nekakvoj nogometnoj utakmici, kada neko od nogometaša ili neko u publici viče ’Za dom spremni’, pa onda svi u publici viču ’Za dom spremni’, onda naši političari kažu ’mi osuđujemo sve totalitarne režime i one koji takve režime podržavaju’. Ja nisam vidio na stadionima u Hrvatskoj da neko viče ’Živio drug Tito’, ili ’Živjela Jugoslavija’, ili ’Živjela Komunistička partija Jugoslavije’. Dakle, kada se govori o svim totalitarizmima, to je jedna floskula koju političari upotrebljavaju da ne bi osudili taj konkretni ispad na stadionu kada je jedan od nogometaša uzeo mikrofon i povikao ’Za dom spremni’. Ne, oni će reći da osuđuju sve totalitarizme. Pod tim se u Hrvatskoj u sve većoj mjeri podrazumijeva i antifašizam. I to je postao totalitarizam za neke desničare u Hrvatskoj, dapače, to im je glavna stvar u koju upiru prstom. Sve su pobrkali u Hrvatskoj. U Ustavu stoji da je Hrvatska zasnovana na antifašističkoj borbi, da je iz toga proizišla i ova aktualna Hrvatska. Ne bi me čudilo da se neko sjeti, nakon što su maknuli ploču sa Trga maršala Tita, da bi trebalo iz preambule Ustava taj dio izbaciti. O tome se već govori, poznato vam je da je Hasanbegović, bivši ministar kulture poznat po tome što se volio slikati sa ustaškom kapom na glavi, rekao da je antifašizam zapravo floskula, da je to nešto što nema nikakvog smisla, a aktualnu vlast to ne smeta, jer ona će u raspravama koje se u društvu vode imati saveznika da se ne otvaraju bolna društva koje muče tu državu, kao što je pitanje Agrokora, Ine, sporova sa susjedima - sa svima smo se posvađali, sa Slovencima, sa Bosnom, sa Srbijom već odavno - sa otvaranjem frontova na više strana, kako bi se što manje razgovaralo o prilikama u kojima živimo. 

 

Sve manje razgovaramo i sve je manje onih koji pokreću te bolne teme. Vratimo se na kraju krajeva Feralu, već sam rekao najbolji medij, sa najkvalitetnijim novinarima na prostoru bivše Jugoslavije, sa vrlo hrabrim otvaranjem tema. U prvom broju nakon Oluje u Feralu su izlazili tekstovi o zločinima, o pljačkama. Boris mi je rekao u jednom razgovoru da su tad svi bili protiv Ferala, i pozicija, i opozicija. Koliko je priča o Feralu, koga se svi rado sjećamo, ali koji više ne postoji, koliko je to nešto što obeshrabruje, a sa druge strane možda ohrabruje to što vi i dalje kao novinari nastavljate svoje djelovanje vrlo aktivno u drugim medijima, ali sama činjenica da jedan takav medij nije opstao, da li ona obeshrabruje generalno?


Mislim da je Feral odigrao svoju ulogu  i da je završio na dostojanstven način, odlukom redakcije da prestane izlaziti u vrijeme kada je bilo jasno da finansijski to ne možemo i nismo htjeli ni na koji način da se  priklonimo nekome ko bi bio voljan možda nastaviti priču sa Feralom, ali pod drugim uvjetima. Uvijek se sjećam one priče - ljetos sam gledao na Brijunima predstavu o Mati Parlovu u izvedbi teatra Ulises Rade Šerbedžije - o čovjeku koji je zanemario činjenicu da bi trebao izaći iz ringa i da mu se ne bi desilo da bude nokautiran kao što je bio u jednom od svojih zadnjih mečeva, tako smo i mi u Feralu znali kad treba podvući crtu i tako smo i učinili. Ne bih rekao da je njegov završetak obeshrabrujući , to sam rekao više puta, ponoviću i ovdje, mi, ekipa iz Ferala, smo se kao metastaze prosuli po hrvatskim medijima. Neko je završio u Novostima srpske nacionalne manjine, neko u Novom listu , neko u Jutarnjem listu, neko u Telegramu, mi i dalje funkcioniramo, radimo, ali sada smo raspršeni u drugim medijima i na neki način niko od nas nije bitno ili nije uopće promijenio  svoja stajališta koja smo imali u Feralu. Radimo sličan posao, ali na više strana. A uloga Ferala, o tome se puno pisalo i još će se pisati, na kraju izašla je i knjiga Borisa Pavelića o fenomenu Ferala, koja je vrlo dobro primljena i izašlo je drugo njeno izdanje, prvo je rasprodano u kratkom vremenu. Knjiga je opsežna i zanimljiva i govori o tome šta je Feral činio u svom vremenu i kako su njegovi novinari, koji su nosili teret tih priča i istraživanja koja smo radili, u tome prošli. Možda je neskromno da ja kao jedan od sudionika tog projekta, naravno iz drugog ešalona, jer su prvi vodili Ivančić, Lucić i Dežulović, a mi ostali smo imali tu manji doprinos i manju ulogu, bio je jedno svjetlo koje je pokazivalo da se i u jednom sustavu koji je bio potpuno drugačije oblikovan i, rekao bih, cijepljen od toga da se previše brine o demokratskim standardima, se može funkcionirati. To je imalo svoju cijenu, to je imalo svoje traume, koje smo svi proživljavali, i užasnu količinu stresa koju smo svi prošli, ali rezultat koji smo postigli je svima nama bio velika satisfakcija. 

 


Dugogodišnji si novinar, i dalje otvaraš neke teme, nedavno si imao slučaj sa visokim funkcionerom HDZ-a koji te pokušao potplatiti poslije svih ovih godina... Zašto se i poslije svega toga nastavljaš baviti novinarstvom i zašto se isplati baviti novinarstvom, da neku poruku kolegama pošaljemo? 

 

Ja mislim da je novinarstvo jedna prokleta profesija, ali profesija koja, kad čovjeku uđe pod kožu, teško je se riješiti. Ja sam u tome već 47 godina, dakle u vremenu kada se već polako bacaju koplja u trnje i prošao sam mnoge bitke, ali novinarstvo ipak čini male pomake, ono ne može napraviti neki revolucionarni preokret u kratkom vremenu. Ono je kao one kapi koje u spiljama padaju pa stvaraju stalaktite i stalagnite, treba hiljadu kapi da kapne, da bi se za milimetar pomakao onaj stupić. Tako je i u našem poslu. Mi u Feralu kada smo otvarali neke teme bili smo vrlo usamljeni,  ali su postupno, bar dio tema, a  ticale su se vrlo neprijatnih stvari iz skorije hrvatske povijesti, preuzimali i drugi mediji, Globus u jednom vremenu, Nacional u drugom vremenu, pa povremeno i Hrvatska televizija u nekim emisijama poput Latinice i drugih emisija, otvarali pitanja koja su bila vrlo bolna i vrlo gorka i koja su hrvatskoj javnosti otvorila oči i srušila su onu tezu da mi jesmo bili napadnuti u tom ratu, ali nismo bili do kraja nedužni u načinu na koji smo se branili. Dakle, pala je ona teza da nismo mogli činiti zločine jer smo se branili. Ja ne mogu ni na koji način opravdati činjenicu da je netko branio svoju domovinu tako što  je zatvorio civila u garažu i nalijevao ga sumpornom kiselinom iz akumulatora. To nije obrana svoje domovina, to nije način kako se brani svoj grad, svoj narod, svoja država. U takvom ratu počinjene su greške o kojima se dugo vremena nije razgovaralo, a koje smo mi u Feralu otvarali i koje su na kraju krajeva ipak pridonijele tome da je hrvatska javnost danas svjesna činjenica da je u ratu koji smo vodili takođe bilo zločina. Dobro je da mi to prvi sami kažemo, a ne da ukazujemo na druge, da kažemo oni su isti, neka to učine oni sami, jer to je onda jače, snažnije, ima puno bolju poruku i ima sigurno dugotrajnije rješenje od onoga koje bismo mi iz druge države nametnuli njima. Treba svako da počisti svoje dvorište i to je ono za šta sam se uvijek zalagao i za šta ću se zalagati u svom radu, dok god budem mogao. 

Kada mi je Boris Dežulović rekao da u najtežim danima za Feral niko nije bio uz vas, pomenuo mi je da su vas kolege tapšale po ramenu u kafanama, ali da niko ne vidi. Zašto je takva nesolidarnost, odnosno zbog čega nema solidarnosti među novinarima? Kada gledamo regionalno, i ovdje u BiH i u Hrvatskoj, novinari su velika grupa, puno ljudi se bavi medijima i radi u medijima, ali kada treba da se solidarišu sa kolegama, spadne slovo na 10 imena?


Možda smo mi u našoj profesiji najnesolidarniji kada su u pitanju neki zajednički interesi, zajednička prava. Vidimo koliko su ljudi u pravosuđu solidarni, koliko su liječnici solidarni. Kada liječnik pogriješi, odsiječe krivu nogu nekome, drugi liječnik neće skočiti da kaže ’čujte, to je skandal’, već nađu način da to opravdaju. Mi smo uvijek ti koji vrlo rado ukazujemo na nekakve stvari koje radi drugi u profesiji. Primjer koji je mene zgrozio desio se nedavno u Požegi, u jednom malom gradu u Hrvatskoj, gdje je gradonačelnik Požege pretukao jednog novinara. To je izazvalo skandal, pa je čak bilo reakcije iz njegove stranke da se ispriča tom novinaru i da se makne iz izborne kampanje, ali nakon desetak dana taj isti gradonačelnik zakazuje radni doručak sa novinarima, na koji poziva novinare da bi objasnio šta je sve učinio u svom mandatu i svi novinari iz Požege, i sa radija, i sa portala, i sa tiskovina koje tamo izlaze, dolaze na taj doručak, a da niko ne kaže ’čekajte malo, pa idemo čovjeku koji je pretukao našeg kolegu prije samo deset dana’. Niko iz Požege nije stao u obranu tog svog kolege, jesu neki iz drugih sredina, ali me zapanjilo da ne postoji ni minimum solidarnosti da bi rekli ’ne idemo tom čovjeku na noge, taj čovjek je mlatio našeg kolegu’.  Ja sam doživio sličnu situaciju u Osijeku, kada me Branimir Glavaš doslovce istjerao sa jedne tiskovne konferencije i rekao da nemam akreditaciju da pratim rad Županije, što je bilo smiješno, jer niko nije imao akreditaciju, on je to izmislio samo da me makne. Ja sam ustao i izašao iz dvorane, ni jedan koleg nije izašao za mnom, oni su ostali kao da se ništa nije dogodilo. To je to što boli, što je Feral jako osjećao na svojim plećima. Ne samo da nije bilo solidarnosti, nego je bilo kolega, ne političara, nego kolega koji su nas proglašavali da smo mi nekakvi jugonostalgičari, soroševi plaćenici, nacionalni izdajnici, neprijatelji hrvatske države... Na kraju krajeva, znate da se Feral javno palio na splitskim ulicama. Bilo je puno onih koji su nas, ekipu iz Ferala, kao nekakvu crvenu krpu stalno pokazivali ’evo to su ti koji rade protiv Hrvatske’. Dakle, još jedna dimenzija više od toga da nije bilo solidarnosti. Bilo je kolega koji su javno govorili da nas treba maknuti, pa čak i fizički.

Razgovarao Aleksandar Trifunović 

 

 
Komentari na tekst (8)
Objavljeno:
One što su dio uzroka STRELJAO bih ko pse (ustaše) domobrane bih sudio na zatvorske kazne koji su okrvavili ruke a SVE civile, žene i djecu (bez obzira tko su im roditelji) bih pustio da se slobodno vrate kućama. Eto moj pajdane, tako bih ja učinio....
Objavljeno:
Gordane Gooordi :-) Ne mogu reći da ono što je učinjeno poslije nešto drugo osim zločina. Osveta - kao posljedica uzroka. Kako bi ti osudio sve one što su dio uzroka?
Sem
Objavljeno:
Zašto pojedinci koji nikad nisu čitali "Feral" daju komentare. Ne bavite stvarima u koje niste upućeni. Šteta što taj časopis više ne izlazi, jer on nije pisao samo o zločinima. Tu je bilo mnogo dobrih i duhovitih stvari za viditi i pročitati. Uvjek sam se čudio otkud tolika hrabrost ljudima koji su radili u Feralu.
Objavljeno:
Eliot Ness Objavljeno: 05.10.2017. - 08:23 Nije sporna tvoja tvrdnja sa kojom se slažem. No, poznato je da se o fašističko-nacističkim i ustaškim zločinima i režimima sve znalo, pisalo, istraživalo i osuđivalo. Ali izgleda da ti i mnogi patite od alzejhamerove bolesti ili ne znate da se o zločinima svibanj-lipanj 45g i nakon toga sve do sredine 50-ih godina NIŠTA NIJE ZNALO i po cijenu zatvora i gubitka života nije smijelo ni zucnuti a kamoli pisati i javno iznositi. Smiješna su i tvoja opravdanja o uzroku i posljedicama bez osuđivanja "posljedica". Zar je normalno da se vaš tito izjednačuje sa zlikovcem pavelićem a izjednačio se. Zašto ubijanja žena djece i civila, zašto zazidavanje živih ljudi (huda jama), zašto je tito koristio hitlerove metode? Sramota je da dan danas ljudi zatvaraju oči pred ovim stravičnim zločinima a ne mali broj ih opravdava kao i ti sa uzrok-posljedica, žalosno a da nije tužno bilo bi smiješno..
Objavljeno:
Gordane, neko je zapoceo sa tim progonima, ubistvima i genocidu u TOKU 2. svjetskog rata.
Znas vrlo dobro ko, gdje i kad.
E to sto se desilo NAKON je posljedica - ne uzrok.
I ti i ja znamo to.
Uzrok i posljedica nije jedno te isto a jedno bez drugog se ne moze desiti.
Ni u kojem pogledu.
Objavljeno:
za "neinformisano" gor(I)dan, pa eto feral nije pisao ni o zlodjelima i GENOCIDU za vrijem NDH ako ne kapiras onda cu ti ja rec : feral je bio i ostao najveci kriticar rezima za vrijeme njihovog postojanja(ferala). Usput FERAL=slobodno novinarstvo.Veliki stovalac,JA.
Objavljeno:
"Ako ne ispričamo do kraja priče o prošlosti one bi nekad mogle pokrenuti novi rat" Točno i slažem se s naslovom, ispričajmo SVE priče a ne samo ove iz prošlog rata. Kako Feral nije pisao ništa o progonima ubistvima i genocidu nakon drugog svjetskog rata?! Te ne ispričane priče su dovele do ovog krvavog rata 90-ih godina....
Objavljeno:
Legende. Svi do jednog.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.