‘Free Women, Free Men’ ustvari je siže koji obuhvaća dobar
dio vaših refleksija o spolu, rodu i, povrh svega, feminizmu. Vaše se
razilaženje s dominantnom strujom feminizma dogodilo već na početku vaše
karijere, rekli ste da vam je još 70-ih Rita Mae Brown (američka
književnica, aktivistica i feministica, op. a.) rekla da je razlika
između vas i nje ta da je vaša želja spasiti sveučilišta, a njena
spaliti ih. Dakle, rano ste se definirali kao disidentno krilo
feminizma. Što obuhvaća tu definiciju?
– Mislim da je
glavni razlog onaj tehničke prirode mojih sukoba i konflikta s
feminizmom taj što sam ja feminizmu postala privržena mnogo prije
rođenja feminizma drugog vala. Dakle, za rođenje drugog vala feminizma
uzimamo 1966. godinu, kada je Betty Friedan osnovala National
Organization for Women koja je, doduše, s ozbiljnim radom krenula tek
1977. godine. Ja sam bila ‘obilježena’ već ranih 60-ih godina, direktno
sam se suprotstavila opresivnim konvencijama koje su limitirale žene
tijekom 50-ih, koje su ih tjerale da budu girly, da budu ženstvene,
nismo bile u mogućnosti nositi hlače, cipelice u kojima smo hodale bile
su užasne, ja sam se u tom periodu osjećala kao da sam u tamnici,
fizički i spiritualno. No onda sam 1961., u to sam vrijeme imala 14
godina, u jednom magazinu nabasala na tekst u kojem je novinar opisivao
okolnosti nestanka Amelije Earhart…
Bili ste opsjednuti Amelijom Earhart…
–
Opsjednuta! Tri sam se pune godine opsesivno angažirala na istraživačkom
projektu, što me obvezalo da prikupim sve moguće detalje o Ameliji
Earhart. Napokon sam 1963. poslala protestno pismo magazinu Newsweek,
koje je Newsweek i objavio, na naslovnici je stajao golemi portret
Amelije Earhart uz moje priloženo pismo. Bila sam ogorčena, napisala sam
da je godina na izmaku upravo dala prvu ženu u svemiru, rusku
kozmonautkinju Valentinu Tereškovu koja se u svemir vinula na 35.
obljetnicu nestanka Amelije Earhart, a da američka vlada i NASA još
uvijek ženama brane sudjelovanje u američkom svemirskom programu,
napisala sam da je sasvim očigledno da rat za jednake mogućnosti koji je
neustrašivo povela Amelija Earhart američke žene tek trebaju dobiti!
Imala sam 16. godina.
Identitetske politike, u to vrijeme,
nisu aktualne u američkom društvu, nisu zastupljene na američkim
sveučilištima, njihova primjena nije institucionalizirana. U kojim je
okolnostima došlo do ekspanzije pokreta?
– Dakle, te su
se politike danas pokazale kao katastrofa, no u ono vrijeme, one su bile
nužne. Da i hoću ne mogu preuveličati kada govorim o kulturnoj
hegemoniji koja se, naročito tijekom 50-ih, represivno i histerično
propagirala unutar američkog društva. Ja sam Italoamerikanka, portret
Italoamerikanca u javnom imidžu mogao je eventualno biti dvojak – ili se
radilo o debelom pizza chefu ili, u slučaju žene, golemoj, glasnoj,
sisatoj majčinskoj figuri. Kada sam dobila svoj prvi posao na
sveučilištu, na koledžu Bennington u Vermontu, identitetske politike već
su bile debelo institucionalizirane i otprilike tada počinje tiranija
čiji smo svjedoci i danas!
Ta je tiranija u pravilu bila
administrirana od sveučilišnih aparatčika koji nisu raspolagali nikakvim
iskustvom predavača, ti su ljudi gotovo preko noći stvorili imaginarne
programe poput ženskih studija, afroameričkih studija, ti programi nisu
bili u ničijem interesu, radilo se o nakaradnom marketinškom potezu
sveučilišne administracije koja je najednom, kada se našla pod lupom
medija koji su govorili ‘Gledajte, koliko malo žena vam drži kolegije!’ i
‘Gdje su vam crnci?’, posegnula za kozmetičkim trikom na koji je
nasjela velika većina tzv. progresivnih krugova.
Namjerno vas pitam o identitetskim politikama zbog posljednjeg slučaja s Pitzer Collegea…
– Što se dogodilo na Pitzer Collegeu?
Dakle,
studenti su zaprimili e-mail od sveučilišne administracije u kojem se
od bijelih studentica traži da prestanu nositi velike kolutaste naušnice
jer time pridonose kulturalnoj aproprijaciji, citiram ‘crnih i smeđih’
tijela. National Review je objavio čitav e-mail.
– (Smijeh) Vidiš o čemu pričam?!
Kako
gledate na tu histeriju oko političke korektnosti, novih jezičnih
kodova? Mislim, ‘crna i smeđa tijela’, je li dijalekt došao do točke
gdje je u poziciji da neku etničku grupu iznova dehumanizira, ali s
različite idejne osnove?
– Ovo čemu danas svjedočimo,
naročito po pitanjima jezika, ta nova vulgarnost, artificijelan jedan
diskurs koji je u cijelosti ispolitiziran, teorijski i praktično potpuno
promašen… to je horor! Svjedoci smo nove mračne epohe, naš je razum u
potpunosti ukroćen, nema dopuštenja da se kreće po vlastitom nahođenju,
da kritizira slobodno.
Nadolazeći naraštaj proizvod je
katastrofalnog javnog obrazovanja u kojem se više ne podučava ni
svjetska historija niti geografija, javno je obrazovanje, recimo, u
SAD-u kolabiralo, ono je isključivo podređeno indoktrinaciji liberalnog
svjetonazora, jedino čemu je ta nakaradna mašinerija podučila te mlade
ljude su ovakva, politički korektna govna. Ja sam liberal, no prezirem,
apsolutno se odričem ove vrste ispolitizirane edukacije!
Što je s ljevicom? Zar nije ljevica bila opsjednuta standardizacijom obrazovanja?
–
Američka ljevica nije imala ništa za reći! Apsolutno ništa! Koledžima
se upravlja kao da je u pitanju biznis, studentima se obraća kao
mušterijama, stopa školarina se napumpala do opscenih razmjera, studenti
su robovi vlastitih kredita, to je skandal! Prosvjetni radnici nemaju
nikakvu moć u ovoj zemlji, a ljevica šuti kao zalivena! Svi ti ljevičari
na papiru, s Berkeleyja i Harvarda i Stanforda, laprdaju o Foucaultu, o
nadzornom aparatu, nije ih bilo za čuti kada su ovi preuzeli
sveučilište! Obični miševi!
Sloboda mišljenja, širina shvaćanja,
ti su pojmovi mrtvi na američkim kampusima. Podržati retoriku koja će
zaobići politički korektan dijalekt znači suočiti se s ozbiljnim
tužbama! Došlo je do transformacije koledža u toj mjeri da se radi o
najobičnijim kolonijama američke vlasti i establišmenta kojem odgovara
takva fašistička forma misli.
Govoreći o ljevici, zabavila
me vaša distinkcija između žena iz radničke klase koje znaju kako reći
‘ne!’, koje, dakle, instinktivno prigrle sukob, na dobacivanja ili flert
odgovaraju britko i refleksno i bijelih buržujskih studentica koje na
kampusu dresiraju povisiti glas.
– (Smijeh) Da! To je
točno! Previše je feminističke retorike predicirano kako bi se očuvao
buržujski lifestyle koje te djevojke u pravilu njeguju… s tim svojim
sitnim, delikatnim glasićima, iskrsnule iz buržujskih stanova,
interpretiraju svijet kao kulu od bjelokosti u kojoj se namještaju kao
kraljice, sve u svijetu valja biti adaptirano na način da ne ugrozi
senzitivnost tih buržujskih djevojaka. Te buržujske djevojčice pohađaju
satove joge, upoznaju kulture, one džogiraju sa slušalicama u ušima,
slušaju glazbu, grudi im pritom nekontrolirano skakuću, a ako im se
netko usudi nešto dobaciti, nastupa zgražanje: ‘Ohhhh, kako mi možeš
tako nešto kazati!’
U međuvremenu, djevojke koje viđam na ulicama
Philadelphije koje ne udovoljavaju tom buržujskom patternu, žene iz
radničke klase koje su grlate, posjeduju snažne glasove, nastupaju
asertivno, svakog ih dana gledam na ulicama, one znaju kako se žena
brine o sebi! U slučaju da im netko uputi komentar na ulici, one odmah
uzvraćaju, ako je i koketni komentar u pitanju, one se s time nose
ravnopravno, flertajući istom mjerom, zviždeći za muškarcem ili ga ipak
ravnodušno otkantavajući. Nevjerojatna je naivnost tih buržujskih
djevojaka što dolaze iz više srednje klase, očekuju da se promijeni
karakter svijeta, to nije u stanju pojmiti opasnost i rizike koji dolaze
sa životom. Te su žene razvedene od svog tijela!
Inače,
nedavno sam objavio tekst koji je uspio u namjeri da deranžira mnoge
feministice, ali i ostale nježne aktere s nezavisne medijske scene u
Hrvatskoj. Između ostalog, napisao sam da je ‘feminizam danas ustvari
fashion statement koji je u svojoj najradikalnijoj varijanti prigrlio
distopijske elemente političke korektnosti’. Istog sam se časa našao pod
paljbom njihovih portala i platformi, uputile su i otvoreno pismo
uredniku novina s kojima surađujem, tražile da me se otpusti kao
suradnika, zabrani rad, identificirale me kao fašista itd. Stoga se
logično nameće pitanje, je li feminizam danas neka vrsta zanimacije za
mlade žene iz srednje klase u potrazi za identitetom?
–
(Smijeh) Apsolutno! Vjerujem da je feminizam pregažen i zaražen vrlo
limitiranim buržujskim umovima koji iskreno vjeruju da se čitav svijet i
čitavo ljudsko postojanje može svesti na one buržujske formule koje su
trebale biti odbačene još krajem 50-ih. Te žene, te buržujske
feministice mašu ljevičarskim zastavama, kite se ljevičarskim znamenjem,
no one ne razumiju zaista tu materiju, one nemaju potencijala
kritizirati vlastite privilegije u ovom društvu ili nanovo razmotriti
svoja anakronična vjerovanja. Mi smo, mi, žene 60-ih, mi smo vidjele
autentičnu ljevicu koja je, čak i onda kada je dolazila iz srednjih
klasa, afirmirala stil radničke klase. Ja zauzimam poziciju žena iz
radničke klase koje nemaju taj buržujski mehanizam zaštite, kojima valja
izaći na ulice, apsorbirati dinamiku ovog života!
Ja sam svoj
feminizam nazvala amazonskim feminizmom i transvestitskim feminizmom jer
su transvestiti izlazili na ulice, odjeveni kako bi već bili odjeveni,
bili su primorani stati u obranu svog stila, izuli bi štikle na ulici i
koristili ih kao oružje… Ja ljudski život vidim kao zadano kraljevstvo
rizika i opasnosti i psihoza, ta je zadanost promaknula feminističkom
svjetonazoru, te su žene i muškarci zaboravili čitati, nisu pročitali ni
Dostojevskog ni Kafku ni Zolu, njihovi su duhovni horizonti skučeni,
njihova je predstava o ovom životu utopistička!
Razumijevanje
tjelesnosti u tih žena, razumijevanje seksualnog impulsa, to tankoumno
shvaćanje da razlika između spolova ne postoji, da su hormonski bazeni
jednaki, ono o čemu raspravljam, između ostalog i u svojoj knjizi
‘Sexual Personae’…
Mislite da je potpuno humani erotizam nemoguć?
–
Naravno. Ono što govorim, a tiče se naivnosti današnjeg feminizma,
odnosi se na činjenicu da feministkinje o seksu razgovaraju u političkim
okvirima, svode ga na pitanje društvenih konvencija, one ne žele
razumjeti da seks ishodište nalazi u tijelu, da je ono jedna nemilosrdna
nužda, da takva sile prirode ne poštuje ljudski identitet, da je svaka
privlačnost, svaki orgazam definiran psihičkim sjenama.
Strašno
mi se dopada jedna vaša rečenica ‘Sexual Personae’. Možda jer me
podsjeća na Tournierovo tumačenje ženskih ciklusa u srednjem vijeku,
možda već znate na što mislim?
– (Smijeh) Da čujem!
U
smislu da je mitološko izjednačavanje žene i prirode ispravno. Kažete
da su muško vezivanje i patrijarhat bili utočišta pred užasnim osjećajem
ženske moći, njezine nepristupačnosti, njezina arhetipskog sjedinjenja s
prirodom. I onda slijedi, ‘Biolozi govore o čovjekovu reptilskom mozgu,
najstarijem dijelu našega živčanog sustava, preživjelom ubojici
arhajske ere. Tvrdim da žena prije mjesečnice, obuzeta bijesom i
zajedljivošću, čuje signale iz reptilskog mozga’.
–
Nesumnjivo, povijesna antipatija prema ženama ima svoje, vrlo opravdane
razloge. Gađenje je racionalna reakcija razuma na čudovišne dimenzije
prirode. Feministička je retorika samodopadljiva i jer odbija prihvatiti
do kojeg stupnja žena zaista gubi kontrolu nad svojim tijelom za
vrijeme ciklusa. Jednom mjesečno ona gubi svoju volju i predaje je
ktonskoj prirodi.
Držite da je ženski identitet unutar prirodnog poretka zadan, dok muškarcu slijedi da se unutar tog poretka pronađe.
–
Točno. Između ostalog, to i jest suština mojeg objašnjenja zašto u
povijesti umjetnosti nema velikih ženskih umjetnica. Standardna
feministička interpretacija kaže da je razlog muška represija. Ta je
analiza vrlo naivna i simplistička i zadovoljava publiku koja nije
studirala i proučavala povijest umjetnosti.
‘Nema ženskog Mozarta ili Michelangela iz istih razloga zbog kojeg nema ženskog Jacka Trbosjeka’?
–
Apsolutno. Tvrdim da je ozbiljan kriminal, poput seksualnih prijestupa,
ustvari devijacija muškog genija, serijski ubojica Jack Trbosjek zrcali
sliku Mozarta, klasičnog kompozitora. Kada su se, početkom 70-ih
godina, pojavile ženske studije, teorija je bila da su povijest
umjetnosti pisali muškarci i da će se opsežnom istragom, prije ili
poslije, nabasati i na ženskog Michelangela. Te su žene očajno tražile
jedan takav slučaj, 40 godina poslije o tome se više ne govori, u
čitavoj historiji naprosto takvog primjera nije bilo! Umjesto toga, kada
sam napisala ‘Sexual Personae’, jedna je od tih feministica, ranih
90-ih, objavila osvrt na moju knjigu, preneražena, ustvrdila je da sam
previše pozornosti posvetila Michelangelu umjesto da sam pisala o
istinski važnim umjetnicima poput Sofonisbe Anguissole.
U
povijesti umjetnosti, nijedna žena nije značajno utjecala na stilske
tokove ili uopće imala ikakvog utjecaja. Uzmimo Emily Brontë, Emily
Brontë je u ‘Orkanskim visovima’, zaista nanovo osmislila pojam novele,
afirmirala modernističku narativnu strategiju, no nije imala apsolutno
nikakvog utjecaja, ‘Visove’ je objavila pod muškim pseudonimom tako da
nema ni govora o patrijarhalnoj represiji. Emily Dickinson također,
reinventirala poeziju i čitav ritam, nikakav utjecaj. Čitava povijest
umjetnosti, žao mi je što to moram reći, jest i ostat će napisana u
kapitalnim stilističkim promjenama koje je kreirao muškarac.
S
obzirom na imigracijske valove koji su zahvatili Europu, kako će
sekularni zapadnjački feminizam objasniti milijunima tradicionalnih
muslimana ženska rodna i politička prava? U Hrvatskoj su, recimo,
aktivni portali koji predano češljaju taj patrijarhalni dekor na javnoj
sceni, imamo marljivi primjer portala koji je čak isporučio diskurzivnu
analizu silovanja Sanse Stark u ‘Igri prijestolja’. Nijedan se od tih
portala nije usudio oglasiti po pitanju najvećega seksualnog napada na
žene koji pamti moderna Europa. Tisuću i dvjesto žena prijavilo je
silovanje tijekom silvestarske noći, u šest njemačkih gradova. Po
zaključcima njemačke policije radilo se o otprilike dvije tisuće
muslimana sjevernoafričkog i bliskoistočnog porijekla koji su djelovali u
grupama. Kako će izgledati konačan susret zapadnog feminizma i islama?
–
Susret će biti spektakularan i predstoji nam neizbježni kulturalni
okršaj. To je problem koji zapadnjački feminizam nastoji ignorirati jer
naprosto ne zna kakvu poziciju zauzeti. Mislim da im slijedi ozbiljna
redukcija na nivou praktične analize ženskih potreba u smislu
konstituiranja ženskih prava u nezapadnjačkim kulturama. Govorila sam,
tijekom čitave svoje karijere, da se zapadnjački feminizam ne da samo
tako uvesti u druge kulture, kako si spomenuo on je krajnje sekularan,
većina se svjetske populacije identificira s izvjesnim religijskim
tradicijama.
U tom smislu u tim kulturama zapadnjačkom feminizmu
prijeti poistovjećivanje sa zapadnjačkim imperijalizmom. Od samoga sam
početka na javnoj sceni isticala da bi se u reformi edukacije debela
pozornost valjala usmjeriti na studije komparativne religije, govorim to
čitav život! Ja sam ateist, no vjerujem da veliki religijski sistemi
djeluju stimulativno na koncept ljudske imaginacije, pružaju čovjeku
jednu kozmičku širinu života, daju mu svrhu, filozofsko zaleđe, no to je
materija koju današnji univerziteti snishodljivo odbacuju!
Zašto? Je li poststrukturalizam ishodište tog problema?
–
Što drugo?! Foucault recimo, taj čovjek nije znao ništa, Foucault nije
bio polimat, Foucault je derivativan autor, krajnje impotentan. Naša su
sveučilišta impregnirana Foucaultom. Ljudi koji se daju impresionirati
Foucaultom ne znaju ništa o epistemologiji ili kontinentalnoj
filozofiji, sociologiji, taj je čovjek krao od svih, od Durkheima,
Webera, ovdje u SAD-u od Ervinga Goffmana. ‘The Presentation of Self in
Everyday Life’ od Goffmana njegov je nepresušni bazen inspiracije i
onda, kada čitam Foucaulta, mislim se, kakve su ovo gluposti…
Foucaultove
teorije funkcioniraju, ako uopće funkcioniraju, eventualno u periodu od
prosvjetiteljstva naovamo, to je jedina epoha u kojoj neke od tih
crtica mogu držati vodu. Njegove su teorije beznačajne za renesansu, za
srednji vijek ili antiku, Foucault nije znao ništa o antici, tek je u
suton karijere objavio nekakvu studiju o klasičnoj kulturi, to je
patetično! Njegovi radovi obiluju greškama, faktografskim propustima,
ljudi koji gravitiraju Foucaultu naprosto žele jedan lakorazumljivi
savjet, jednu djetinjastu teoriju koja će im objasniti kako funkcionira
dinamika svijeta i života!
Foucault je tako passé, njegov je
svijet tako passé, to je svijet Samuela Becketta koji čeka svojeg
Godota, to je Foucaultova najveća literarna inspiracija, sam je to
priznao! To je svijet Susan Sontag, Susan Sontag koja je 90-ih otišla u
Sarajevo i ekranizirala ‘Čekajući Godota’ među tamošnjim ruševinama! To
je patetično! Svjetonazor tih ljudi, to nije ono što se dogodilo
kulturi, prošlo je 60 godina od svijeta kojeg Foucault opisuje,
postratna je Francuska bila deprimirana, nije ni čudo što se okrenula
Foucaulta, fašistička je čizma gazila njihovu kulturu! Svatko tko citira
Foucaulta je, što se mene tiče, potpuni ignorant, trenutak čim uočim
jedan takav citat znam da imam posla sa slabom karikom, s kržljavim
umom.
Jeste li vidjeli što se dogodilo s Jordanom Petersonom? Jeste li upoznati sa slučajem?
–
Tek odnedavno! Nisam bila svjesna slučaja sve do predstavljanja moje
nove knjige, čini mi se ovog proljeća u Brooklynu, kada me jedan čovjek
iz publike pitao što mislim o njegovu slučaju i problemima s kojima se
suočio na koledžu. Rekla sam: ‘Čekajte, profesor Peterson je pod
sankcijama na matičnom sveučilištu jer je odbio koristiti alternativne,
politički korektne zamjenice za studente koji se ne identificiraju sa
zamjenicama u engleskom jeziku?’ (Smijeh). Počela sam urlati: ‘Dajte
više moći tom čovjeku!’.
Bila sam iscrpljena, odgovarala sam na
pitanja čitav dan, rekla sam: ‘Engleski jezik pripada svima nama,
engleski jezik je stvoren od velikih poeta i pisaca, stvoren je od
Chauncera i Shakespearea i Yatesa i Joycea, nijedna vlada neće odlučiti
kako ćemo koristiti zamjenice koje su nam dane! Jezik je fluidan, on se
misjenja fluidno!’ Od tada sam u kontaktu s Jordanom i zaista, izgleda
da Jordan i ja imamo mnogo paralela, gravitirali smo istoj literaturi,
oboje imamo snažne interese u psihoanalizi, antropologiji, komparativnoj
religiji, čitali smo iste autore…
Smijem pogađati, Erich Neumann, ‘The Origins and History of Consciousness’?
– Da! Kako si znao?!
Volim Ericha Neumanna.
–
Oh, moj Bože! Ispada da smo oboje fanovi Ericha Neumanna. Jesi znao da
sam napisala čitav esej o Erichu Neumannu, taj će esej završiti u mojoj
sljedećoj knjizi, zapravo ako ga hoćeš pročitati, mogu ti ga poslati,
zove se ‘Erich Neumann: Theorist of the Great Mother’. To je ustvari
predavanje koje sam napisala za njemački departman na NYU, prije
nekakvih desetak godina. Napisala sam da je čitava psihološka
kompleksnost kojom nam je valjalo pristupiti spolovima, u cijelosti
eliminirana iz feminističke teorije u ranim 70-ima. Freud je eliminiran,
zatim je Jung eliminiran.
To i jest razlog zašto, na primjer,
kada pokušavaš ostvariti dijalog s feministicama danas, stekneš osjećaj
da imaš posla s naročito glupim ljudima, ti ljudi nemaju nikakav osjećaj
za biologiju, nikakav osjećaj za psihologiju, tim ljudima preostaje tek
retorika, politički korektna retorika u čijoj su rotaciji zaključili da
se nalaze na braniku civilizacijskog progresa, e pa žao mi je, potpuno
ste glupi! Glupi ste, lišeni mašte i neinformirani!