“Hajde sa mnom na Manjaču čudom da se čudiš,
mrtav pijan legneš, živ i zdrav se budiš.“
by Baja Mali Knindža, estradni umjetnik
Dođe i ta nedjelja. Dan za Kočića, odnosno Kočićev zbor u Stričićima na Manjači.
O koliko važnom događaju se radi, pokazuje podatak da je pola redakcije BUKE taj dan bilo na brdu iznad Banjaluke. Čak nas trojica! Toliko nas nije bilo do sad ni na jednom događaju.
Bilo je oko 13h kad smo krenuli i to sa najskupljom opremom kojom imamo, nahajcani uzbuđenjem i iščekivanjem, jer većini u redakcijskom kombiju je ovo prvo zborovanje u Kočićevim Stričićima.
Uglavnom, nakon sat vremena lagane vožnje u nepreglednoj koloni koja vodi ka Kočićevom selu, ukazalo se more parkiranih auta.
A ispred parkinga uredno se naplaćuje ulaz. Pet maraka auta, 10 kombiji. Mi kombijem. Pokušavamo sa forom novinari, pres, džabe ulaz... Ništa. Kaže čova svi plaćaju, te šta ćeš.
Dolazak
Prolazimo rampu, slijećemo na jednu od livada predviđenih za parkiranje, gasimo kombi i pri izlasku pravo u balegu. Al' dobro. Kažu sreća je to!
Oko nas ljudi se povaljali ispod ono malo hladovine, jedu neke sendviče, odmaraju. Opalimo po koju fotku i prvac centralna manifestacija. Da ne zakasnimo na bodljavinu bakova.
Hvatanje hladovine
Pičimo nekim prečicama za Aleksandrom, jer on je već domaći ovdje. Ovo mu je treći zbor. Usput požurujemo Elvira koji oduševljeno fotka sve oko sebe. Od oglođanih ja'njećih glavuša do štandova sa neizostavnim rekvizitima zbora ovakvog tipa.
Ima tu svega, od igle do lokomotive, a najbolje se prodaju kape sa kokardom. Na Manjači ih nose svi od 7 do 77. Pretjerivanje u srbovanju je na svakom koraku. Ustvari to je i najveći kič ovog zbora, pa se postavlja pitanje zašto ga nudimo i promovišemo u regionu kad smo ga ikonografijom sveli samo na Srbe. I to prave, sa četničkim pedigreom.
Glavuše odslužile svoje
Rekviziti na mjestu
Pravi Srbi
I onda, kao naručeni stižemo na ono što je stvarni događaj dana. Zajebi bakove. Ćana pod šatorom, a sa njom predsjednik Dodik i gradonačelnik Igor. Naručuju pjesme za narod i jedan i drugi. Na kraju se predsjednik latio mikrofona. Pjeva "Ne može nam niko ništa". Oduševljenje, naravno.
Fajt kod Ćane
I dok napuštamo ovu "glavatu gospodu" odlučujemo malo obići bikove koji hvataju malo hlada u obližnjem šumarku.
Tone testosterona, privezani za stabla, poziraju okupljenoj masi koja se u laganoj šetnji divi svemu što vidi. Od rogova do muda, koja su impozantna, moramo priznati. Ovdje saznajemo da borbe ipak neće još, te skrećemo pod prvi šator.
Predah uz ledeno pivo
'Ladna piva i pogled na skokove padobranaca koji spuštaju veliku zastavu Republike Srpske. Narod aplaudira, mi ispijamo posljednje kapi iz flaše i krećemo ka označenom mjestu za borbu bikova.
Skok
Masa se već okupila. Zviždi, galami: "Nosi te krave napolje, uaaa". Sa raglasa voditelj programa traži od vlasnika bikova u ringu da podstaknu svoje ljubimce na borbu. 10 minuta traje natezanje, dva lijevo, dva desno i onda odjednom krenuše. Narod se upali. I završiše. Maksimum 30 sekundi naguravanja. To je to. Gotova prva borba. Druga je bila malo zaniljivija. Ali, sve u svemu jako dosadno, posebno na plus 40.
Možda je bilo zaniljivije Aleksandru koji je ušao među bikove u pokušaju da napravi fotku sa kojom će biti zadovoljan. Kako god, Elvir i ja samo ipak odlučili to posmatrati sa pristojnije udaljenosti i u hladovini jednog od obližnjih šatora, rashlađujući se uz točeni Nektar.
Publika
Na kraju, valjda je pobijedio bik "Macan" i to bez borbe. Ovaj drugi predao meč ili šta već. čak su vlasnika javno prozvali kukavicom.
Važno je da se i to završilo. Možda ja ne razumijem u čemu je štos, ali borbe bikova su totalno nezanimljive, bez želje da podcjenjujem taj vid zabave.
Ipak, predosjećao sam da nakon toga mora uslijediti ono pravo. Ono zbog čega se i ide na zbor. Pivo, ja'njetina i provod.
I tako i bi. Dvije kile brava odoše u dahu. Vruće meso, bez viljuški i noževa samo je nestalo sa ovala.
Pakao za janjiće
Pukoše dvije kile
Inače, miris jagnjetine se osjeti na svakom koraku. Mrtva usta bi je jela.
A nakon dobre janjetine, treba sve to zaliti. Tražimo mjesto gdje se dobro pije i pjeva. I gdje drugo da odemo nego pod šator sa Bajom Malim Knindžom. Tamo je šou. Omladina sa kokardama na glavama, stari bez zuba u glavama i oni sa izgubljenim glavama, kao što smo i mi. Ima svega, čak i malo previše za naš ukus pa se odlučujemo popiti nešto pod lajt šatorom. Tu se vrti Ceca, devedesete, ponekad i Baja. Ali vrte se i guzice. Plešu oko rumenih obraza, između pivskih čaša.
Ovdje se puštaju laganije note. Poput:
"Zapela za oko svima
tetovaza na ledjima
Silikoni petica, i jače,
lijepa snajka rodom sa Manjače."
Plesačice
Striptiz po srpski
Tu nas je krenulo, moram priznati, ali je razum ipak pobijedio. Bilo je već kasno, sutra se radi, bla, bla... i natjerali smo se da krenemo.
Toča s nogu
U povratku sam još uspio upucati medu, iz prve, i Aleksandar napraviti fotku večeri.
Sve u svemu, za ovih godina otkad znam za Kočićev zbor naslušao sam se svakakvih priča. Parada kiča i neukusa, Kočić se okreće u grobu, seljakluk, gole guzice, alkohol, pornografija, pragnjad...
I svi koji to govore su upravu. Jeste to tako, ali to je najviše što ovaj narod može da ponudi. To je naš vrhunac! Naš maksimum!
Pa, ko voli nek' izvoli. A koliko sam uspio da vidim, mnogi vole i zašto im to uskratiti.
Nek' se ljudi vesele, jer "ovdje se dram radosti dušom plaća".
