Na Facebook-u aktivna je grupa „Klub knjige“, a aktivne članove smo pitali koje bi knjige oni izdvojili za čitanje. Tu su lektori, profesori, ljubitelji knjga, prodavači knjiga....
Najra Krvavac predlaže:
Plodovi gnjeva, John Steinbeck
Iako, čini mi se cijeli život, znam fabulu romana i šta u modernoj kulturi predstavlja lik Toma Joada, posramljena moram priznati da sam ovaj klasik književnosti pročitala tek nedavno. I bila opčinjena. Sve vrijednosti koje smatram moralnim vertikalama društva u kojem živimo na jednom mjestu. Nikako, baš nikako nemojte napraviti istu grešku poput mene i odgađati čitanje. Smjesta je uzmite u ruke!
Češljugar, Donna Tartt
Prvi roman ove autorice koji sam pročitala. Knjiga epskih razmjera, za koju tvrde da je najvažnije djelo ovog desetljeća. Okosnica priče je dječak koji je preživio teroristički napad. Tarttova piše vrhunski, fantastično karakterizira likove i uvjerljiva je. Apsolutna preporuka uz malu zadršku: nije za nestrpljive čitatelje i čitateljice. Radnja se, kao u svim epskim romanima, odvija polako, čak sporo.
Nigdje, niotkud & Ljepši kraj & Tvoj sin Huckleberry Finn, Bekim Sejranović
Koji god Sejranovićev roman uzmete u ruku (može i nasumice, mada najtoplije savjetujem baš ovim redoslijedom, zbog vidnog autorskog sazrijevanja), nećete pogriješiti. Hrabro koristeći pseudo-autobiografske detalje, Bekim opčinjava. Ako ste s Balkana, a pretpostavljam da jeste ako ovo čitate, nećete odoljeti šarmu sociološki ne baš posve prilagođenom alter egu kroz koji radi naraciju u prvom licu jednine. Primjera radi, jedne sam večeri u 19 sati uzela «Ljepši kraj», računajući da ću s njom ispuniti dnevnu čitalačku kvotu (koju, kao svi ostali ovisnici, imam kad su knjige u pitanju). Korice sam zatvorila u 7 ujutro.
Sloboda, Jonathan Franzen
Definitivno, Franzen je moje najveće otkriće u posljednjih malo više od godinu. «Slobodu» sam počinjala čitati sramnih tri puta, i odustajala (zbog nedostatka vremena i koncentracije). Epohalna priča i, bez ikakve dvojbe, epohalni roman, koji pokriva stotinu godina događanja jedne porodice u SAD-u, šireći na Paragvaj, Poljsku i Argentinu. Postoje dijelovi koji su kontroverzni, poput nasilnog i grubog seksa, i činjenica je da Franzen u fabulu uvodi bizarno veliki broj likova (u ovome je prešišao i «Sto godina samoće» G.G. Markesa, šampiona novih likova i rukavaca radnje), ali je ukupan dojam apsolutna desetka.
Kafka na žalu (plaži), Haruki Murakami
Ovo je jedina knjiga na ovom spisku koju sam pročitala prije bezmalo decenije, ali prosto ne mogu propustiti da spomenem. Meni je otvorila sve (čitalačke) čakre i ostavila me gladnom i žednom za još Murakamija. I još. I još. Biser metafizičkog realizma i definitivno najnadahnutije Murakamijevo djelo nose dva lika: žrtva edipovske frustracije, odbjegli tinejdžer Kafka Tamura i ostarjela luda Nakata, koji se nikad nije oporavio od ratne traume, a Kafka ga neobjašnjivo privlači.Fantastično i slojevito. Rječju – ne propustiti, makar se – za razliku od mene – i ne navukli na Japanca nakon ovoga.
Foto: Ilustracija
Vanja Šušnjar Čanković predlaže:
Predlažem Britanski muzej propada Dejvida Lodža zato što je riječ o vrlo duhovitom romanu, punom izuzetnih parodija i aluzija na poznata djela svjetske književnosti. Vrlo pitko, lucidno i osvježavajuće, iz edicije modernih klasika. Ovo zabavno i kratko štivo zagarantovanog kvaliteta naročito će se svidjeti istinskim ljubiteljima književnosti, ali i svima koji vole zdrav britanski humor koji ne preza ni pred čim, a koji predstavlja pouzdanu vrijednost. Ako vas moj opis ne podstakne na čitanje, ovaj čuveni citat bi mogao: „Književnost se bavi uglavnom seksom, a ne rađanjem dece. U životu je obrnuto.“
Kuhanje Slađane Nine Perković zato što je novo, domaće i genijalno! Slađana stvarno divno piše i od naizgled obične svakodnevice pravi vrlo zanimljiv scenario. Meni se posebno sviđa njen specifičan smisao za crni humor u kojem sam istinski uživala. S druge strane, pronašla sam sebe u gotovo svakoj priči, u nekoj više, u nekoj manje, ali mogućnost poistovjećivanja vas često žestoko otrese o zid, te navede da preispitate sopstvenu letargiju u koju ste zapali, trpljenje i izostanak borbe sa samim sobom. Situacije u kojima se nalaze glavne junakinje su mahom životne, tim više nas potresaju njihove misli i ponašanja i nema jasne granice između fikcije i jave. Štaviše, sve nam se čini uobičajeno. Odlično je to upakovala ova mlada Banjalučanka u svom debitantskom predstavljanju koje je po mnogo čemu izuzetno. Iako na momente i sumorno, nećete se pokajati!
Šum vremena je roman o proslavljenom ruskom kompozitoru Dmitriju Šostakoviču i njegovoj umjetničkoj karijeri i životu tokom Staljinovog režima. Iako tiranija političkih moćnika nije nešto što je nama, običnim taocima u ovom usudu od zemlje, strano, nećete se pokajati jer Barns je, svojom karakterističnom snagom imaginacije, nadmašio samog sebe. Preporuka za sve one koji vole političke romane, ličnu borbu i pokušaj očuvanja integriteta pod raznim pritiscima. Ovaj izvanredni i neveliki roman obiluje onim univerzalnim istinama sročenim na način svojstven vrhunskim majstorima pisane riječi.
Institut za podešavanje vremena (Ahmeta Hamdija Tanpinara) turski je klasik XX vijeka čija radnja je smještena u Istanbulu. Priča prati nastanak i razvoj jedne krajnje besmislene institucije čiji je jedini zadatak da podesi sve satove u Turskoj da pokazuju isto vrijeme. Zapošljavanje u ovoj ustanovi obavlja se putem rodbinskih veza i ličnog poznanstva pri čemu vam ne treba apsolutno nikakvo znanje niti vještine jer ionako nećete ništa ni raditi. Zvuči poznato? Knjiga prepuna inteligentne ironije, humora i apsurda, knjiga koja savršeno ismijava ne samo svojevrstan moderni način života u Turskoj, već i birokratizaciju društva u Bosni i Hercegovini, knjiga koja sadrži i opšteljudsko i opštevremensko, aspekte na kojima je moj profesor jezika i književnosti u srednjoj školi insistirao.
U susret ovogodišnjoj vizuelno vrlo snažnoj i potresnoj seriji predlažem kultni distopijski roman kanadske književnice Margaret Atvud koji je aktuelan i danas, 30 i više godina nakon što je objavljen. Sluškinjina priča me je podsjetila na to koliko smo kao društvo zamrli. Godinama nas postepeno kuhaju, na laganoj vatri, sve do trenutka kada ćemo se prestati pitati kako smo prije stigli do tačke s koje nam neće biti povratka. Ponašamo se kao nezainteresovani posmatrači onog što bi trebao biti naš život, plašimo se preuzeti odgovornost i ostajemo nijemi i bespomoćni zatočenici ove kvazi države. Ne opirući se partokratiji nekompetentnih mi prećutno podržavamo izopačen sistem vrijednosti zbog čega je na nama ne samo ogroman teret posljedica koje snosimo nego i krivica za "budućnost" koju gradimo našoj djeci. Obavezna lektira, posebno za žene.
Foto: Ilustracija
Tatjana Atlagić predlaže:
Moj spisak knjiga biće vrlo nepretenciozan. Inače sam završila književnost, iako me to ne čini kompetentnom, pa nakon mora pročitanih knjiga volim kad naiđem na nešto što me iznenadi i što je drugačije.
Na prvom mjestu mi je Bašta sljezove boje. Smatram ličnom uvredom kad neko Ćopića nazove dječjim piscem. On je i filozof i sociolog i psiholog i društveni analitičar i urnebesni zabavljač i nostalgični romantik i pjesnik i sve. Samo on u meni može probuditi najdublje emocije, bilo to sreća ili tuga... Kakogod, uz njega redovno plačem "iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio". Valjda je i mentalitet u pitanju, blisko mi je sve njegovo krajiško a svjetsko.
Druga knjiga – "Gluvo doba" Ninoslava Mitrovića. Odgovorno tvrdim da je to najbolja knjiga koja se kod nas pojavila od rata. A još prvenac. Tematika je drugačija, stil retro, rečenice teku kao poezija, opisi plastični i slikoviti (nekad i preslikoviti, za nas sa slabim srcem)... Ništa nije prepušteno slučaju, vodilo se računa o svim detaljima, pa i o imenima junaka. Ni u jednom momentu nema digresija ni razvlačenja priče, čemu su pisci uglavnom skloni. Vrhunska knjiga, majstorski napisana.
Treća je klasik – "Gargantua i Pantagruel" Fransoa Rablea. Uvrnuta groteska, puna sumanutih urnebesnih situacija. Što ne bi bilo ništa čudno da knjiga nije napisana u 16. vijeku, a ne bi je se postidio ni 21. A opet, iz nje se može dosta toga naučiti, puna je znanja i simbolike i uopšte nije samo puka zabava.
Četvrta je jedna koju sam (shame on me) tek nedavno pročitala – "Top je bio vreo" Vladimira Kecmanovića. Savršeno odslikava pravo lice rata. Trebalo bi svako da je pročita, zaista. Izuzetno teška knjiga ali opet puna humora, stila savršeno prilagođenog temi. Remek-djelo. Nažalost, poslije toga sam pogledala film... to mi nije trebalo.
Peta je knjiga koju sam upravo završila – "Opet on" Timura Vermesa. Genijalna knjiga o Hitleru nekad, o Hitleru (i njegovom nasljeđu) sad, o današnjem društvu, o nama... Duhovito (na momente sam se grohotom smijala), analitičko, puno onog između redova i puno materijala za promišljanje nakon čitanja.
Preporučila bih još "Svilu" Alesandra Barika. Ona mi je jedna od omiljenih. Nježna pripovijest o ljudskoj psihi, ljubavi, čežnji, pohlepi i tome da smo skloni da ni ne primijetimo koliko smo srećni. Volim Svilu.
Foto: Ilustracija
Stevo Grabovac preporučuje:
MOJ SPISAK KNJIGA KOJE PREPORUČUJEM ZA ČITANJE SVAKOM I UVIJEK
O JUNACIMA I GROBOVIMA (Ernesto Sabato) – bezvremenski roman koji govori o svemu doslovce, lako čitljiv iako dotiče mnoge bolne i teške teme, majstorski napisan, uvijek aktuelan i primjenjiv na sve i svakog. To je i priča o ljubavi, njenoj (ne)mogućnosti u ovom i ovakvom svijetu, priča o ludilu i prirodi zla, priča o zločinu, ali i o herojstvu, žrtvi, predanosti.
AUTOSTOPERSKI VODIČ KROZ GALAKSIJU (Daglas Adams) – iako važi za „bibliju SF – a“ ova knjiga je mnogo više od toga. Luda, otkačena, zabavna, ironična, cinična i nadasve do suza smješna studija o čovjeku i civilizaciji uopšte, jedinstvena knjiga u svijetu knjige. Iako u kompletu izgleda veoma obimno čita se bez predaha i sa osmjehom na usnama.
GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA (Danilo Kiš) – knjiga koja se mora posmatrati iz više aspekata: kao studija o totalitarnim režimima i sudbini malog čovjeka u njima, kao priča o revolucijama koje jedu svoju djecu, kao roman sastavljen od sedam manjih romana, kao zbirka priča sastavljena od niza drugih priča itd. Vrhunski napisano djelo koje se lako čita, može se reći da je na momente i zabavno iako zadire duboko u mnoge teške teme.
KAFKA NA OBALI (Haruki Murakami) – Murakami je specifičan pisac, ima mnogih koji ga uopšte ne smatraju nešto pretjerano dobrim ili ozbiljnim autorom a ima onih koji ga kuju u zvjezde, istinu svako mora za sebe otkriti.
„Kafka“ je, po meni, njegovo remek djelo, iako ima još njegovih naslova koje bih preporučio, ali u ovom romanu otkrivate upravo tu jedinstvenu Murakamijevsku magiju: mitove (konkretno, „mit o kralju Edipu“), ljubav prema mačkama, paralelne svjetove, potrage za sobom i potrage za ljubavlju, otuđenost čovjeka od sebe i svijeta, muziku... baš sve ono po čemu je ovaj pisac prepoznatljiv, uz sočno pisanje tananih detalja po čemu je vrhunski majstor.
PATRIJARHOVA JESEN (Gabrijel Garsija Markes) – ovu knjigu preporučujem svim pravim književnim sladokuscima, onima koji od knjige traže „ono nešto“, jer svi su manje ili više čitali ostale Markesove knjige a ovom piscu se nema šta reći novog. Ipak, ova knjiga je neki njegov književni vrhunac, jako je zahtjevna za čitanje, traži predanost i koncentraciju, ali konačni efekat se na kraju zaista isplati.
VRUĆINA (Ralf Rotman) – dugo sam mislio za Rotmana da je književni Wim Wenders, bar po načinu portretisanja gradova (konkretno Berlina) u njegovim najsitnijim i najskrivenijim detaljima. Ovo je jedan od onih romana koji priča o sasvim običnim ljudima i sasvim običnim stvarima, ali na jedan divan način, sa nekom magijom pa iako knjiga „ne govori ni o čemu“ vi je zapravo čitate sa uživanjem.
KUHANJE (Slađana Nina Perković) – dosta smo zadnjih mjesec dana na našem Klubu Knjige reklamirali ovu knjigu, ali sa dobrim razlogom. Ja iskreno mislim da je to nešto najbolje objavljeno na ovim prostorima u zadnjim decenijama, ako pretjerujem, razlog leži u tome da je naša književna scena zamrla u lošim i nikakvim osrednjostima ili veoma lošim knjigama zapravo. Prvi put je nečija knjiga zaista ostavila utisak na mene. Ovo su zabavne, morbidne, ironične, smješno – tužne priče koje počnu kao nešto što opisuje svakodnevicu a onda se izokrenu u nešto neočekivano.
BORILAČKI KLUB (Chuck Palahniuk) – ako muškarcima preporučujem „Kuhanje“ onda ženama sigurno preporučujem „Fight Club“, većina nas je gledala film, većina ima svoja mišljenja i mnogo nas to koči ponekad, ali poenta je da je Palahniuk u početku svoje književne karijere zaista odlično pisao, da se ova knjiga čita bez daha i s uživanjem. Rekao bih da je ovo kritika modernog društva i civilizacije na jedan satiričan i ironičan način.
Foto: Ilustracija
Miroslav Gojković predlaže:
Bhagavad Gita kakva jeste jer se na 900 str. bavi praktičnom etikom, prije svega nenasiljem, ali i mnogim drugim "granicnim situacijama" koje doživljavamo/prozživljavamo u životu: bol, smrt, izdaja, smisleno djelovanje i td.
Poezija Ceslava Miloša i T.S.Eliota
Prije svega jer je Poezija najbliža Istini i Neizrecivom, najljepše i najpreciznije oslikava najsuptilnije damare Čovjeka, posebice modernog i postmodernog, izgubljenog u strasnom vijeku ratova i otuđenosti od samog sebe, a potom i od drugih i svijeta. (Mislim da je Miloš jos posebnije blizak nama koji smo pro(e)živjeli rat, jer traži odgovore na pitanja koja biće u tako neprirodnim okolnostima traži).
S druge strane profilaktično dejstvo Poezije.
U njihovoj Poeziji ima više govora o Suštini i pokušaja da se Svijet/Svemir/Smisao obuhvate i izreknu nego u čitavim epohama u umjetnosti i filozofiji.
Naposljetku, u njihovim pjesmama i poemama ima više snage i odgovora i poticaja na ljepotu nego u svim self-help i new-age knjigama napisanim zadnjih 40 godina.
Neizreciva ljepota i snaga života i umjetnosti.
Fedon od Platona jer se bavi ontologijom i metafizikom Smrti, Jastvom i onim Pre i Poslije života, ali i praktičnim govorom o tome kako ne stračiti život i vrijeme koje nam je dano.
Ramajana, Ispod vulkana Malkoma Laurija i Sabo je stao Ota Horvata, romani kojima je Ljubav i Tragično središnji motivi, svakome na drugačiji način, potreba da se voli kao najfundamentalnija potreba bića koje je u okvirima Materije potpuno tragično i u kojima silovitost i snaga Ljubavi time bivaju s jedne strane jasnije, sa druge silovitije.
Ljepota i posebnost jezika svakog od tih djela ponaosob, slojevitost tema, konstrukcija i posebnost forme, muzikalnost i slikovitost ...
