Do toga je, kaže ona, došlo sticajem pogrešnih okolnosti, a u pitanju je bio kontakt sa visokonaponskom strujom. To se desilo ratne 1993. godine, a to su godine kojih se niko od nas ne želi sjećati, priča Bojana.
“Ja sam tad imala svojih ludih 13 godina i moram priznati da sam bila dijete prilično živog duha, sa ogromnom dozom znatiželje. Ovaj put me je ta znatiželja skupo koštala”, rekla je za BUKU Bojana Čikić.
Bojana je arhitekta po struci, a trenutno obavlja poslove republičkog urbanističko–građevinskog inspektora. U slobodno vrijeme, bavi se i uređenjem enterijera.
Foto: Privatna arhiva
Kada je posao u pitanju, Bojana sa radošću kaže da se nije susrela sa diskriminacijom i da joj činjenica da nema jednu ruku ne ometa rad.
“Pokušavam da se sjetim da li postoji neka radnja koju ne mogu izvesti sama…ali, evo, ne mogu da je se sjetim. Možda bi trebali pitati nekog iz mog okruženja da odgovore na ovo pitanje”, kaže Bojana.
Naša sagovornica kaže da nema nijedno loše iskustvo vezano za njenu različitost koje bi mogla pomenuti, a da se odnosi na pronalazak posla ili radno okruženje. Sa druge strane, kaže, doživjela je prilično neugodno iskustvo na privatnom planu. Roditelji dečka sa kojim se ranije zabavljala nisu podržavali njihovu vezu, upravo zbog njene različitosti.
“To je možda, kad sad bolje razmislim, jedini put kad sam se osjetila diskriminiranom za sve ove 23 godine koliko dugo živim kao amputirac. Da stvar bude apsurdnija, radilo se o visoko- obrazovanim ljudima, pedagozima. Taj neprijatan događaj me je potakao da razmišljam o tome kako približiti ljudima različitost. Nije bitno o kakvoj različitosti govorimo. Da li je to nedostatak nekog dijela tijela ili nešto drugo, činjenica je da su ljudi jako zatvoreni, netolerantni, uplašeni, sa nebrojenim predrasudama, a nemaju razloga za to, zaista”, kaže Bojana i dodaje da je to možda i stvar male sredine u kojoj trenutno živi, jer, kako kaže, u Banjaluci nećete tako često sresti ljude druge boje kože, religije, nacionalnosti, seksualne orijentacije ili, ako ih i ima, prava su senzacija.
Foto: Privatna arhiva
Bojanu smo otvoreno pitali kakav je život sa jednom rukom, a ona je tu našu otvorenost prihvatila i odgovara:
“Život bez jedne ruke je isti kao i život sa dvije, samo što neke radnje obavljaš na drugačiji način. Nema velike razlike. Kao i svaka promjena u životu, tako i ova. Obzirom da moj nedostatak ruke nije po rođenju, postojalo je određeno vrijeme vlastite tranzicije na novonastalu situaciju. Ali ja to ne bih razdvajala od bilo koje druge promjene koja vam se dešava u životu. Stvar je ličnog izbora i načina na koji ćeš na tu promjenu reagovati ili odgovoriti. Neko se malo teže, neko malo lakše nosi sa tim. Sve ostalo su samo nijanse”, kaže naša sagovornica.
Ali, iako se sama nije često susretala sa diskriminacijom, Bojana kaže da su osobe koje su drugačije kod nas stigmatizovane.
“Iako ja to nisam prečesto osjetila na svojoj koži, mislim da drugi ljudi jesu. Ljudi su skloni predrasudama i isključivosti na osnovu izbora muzike koju neko sluša, načina na koji se oblači, mjesta iz kojeg dolazi…. Možete tek zamisliti onda kako prolaze osobe koje pored toga imaju i neku veću, uočljiviju različitost.”
Na pitanje kako se boriti protiv te stigme, Bojana kaže da prvo što joj pada na pamet jeste da bi mediji mogli odigrati veliku ulogu. “Evo, konkretno, i izbor teme i poziv Buke da o tome priča neko kao što sam ja je odlična stvar. Mislim da su mediji moćni i da bi mogli poslužiti kao odličan alat u ovoj borbi. Potrebno je ljude koji imaju neku različitost inkorporirati u sve sfere javnog života. Recimo, zašto voditeljica Dnevnika državne televizije ne bi bila novinarka koja je amputirac ili koja ima neku drugu različitost. Na internacionalnom nivou, veliki svjetski brendovi su već mnogo toga u tom smjeru odradili. Modna industrija, takođe. Možda mi ovdje pomalo kasnimo, ali ja evo vjerujem da će se i kod nas situacija mijenjati nabolje po tom pitanju”, kaže naša sagovornica.
Bojana se u slobodno vrijeme bavi trčanjem, skijanjem, planinarenjem, jahanjem, ide u teretanu, skače padobranom… Možemo reći da za nju granice ne postoje. Ipak, ona sebe ni po čemu ne smatra posebnom.
“Ponoviću, sve je to stvar ličnog izbora, volje, ljubavi ka nečemu ili strasti ka nečemu. A granice…šta reći…ja se držim one: ‘Ako misliš da možeš i ako misliš da ne možeš, u oba slučaja si u pravu’”, kaže Bojana.
Foto: Privatna arhiva
Pitali smo je šta joj je trenutno najveća strast i u čemu najviše uživa?
“Trenutno sam manijakalno ušla u priču teretane, ali bih trčanje izdvojila kao posebnu strast u posljednje 2-3 godine. Prija mi, dobro se osjećam i jednostavno volim da trčim. Mislim da još uvijek nisam srela osobu koja je trčanje probala i od trčanja odustala. Planina i boravak u prirodi je tek posebna priča. Planina jednostavno liječi. Gore na vrhu se svaki put ponovo sretneš sa sobom. Teško je to riječima opisati. Često me ljudi koji ne planinare pitaju: ‘I šta vi radite gore?’ Ja kažem: ‘Pojedemo sendvič ili već šta si ponio, odmorimo pola sata i nazad’. Komentari poslije toga su najčešći: ‘Ma daaaaj, 5 sati umireš da bi pojeo sendvič na vrhu!’. Kažem ponovo, ne vrijedi objašnjavati, moraš sam probati i sve će ti biti jasno. U principu, ne bih nijednu aktivnost kojom se bavim u slobodno vrijeme odvajala, svaka je priča za sebe, nemjerljivo je šta je bolje. Svaka pruža potpuno drugačiji i mentalni i fizički doživljaj”, ističe naša sagovornica.
Na kraju razgovora, Bojana poručuje da nema razloga da se plašimo različitosti. “Prihvatimo ljude kao cjelovita ljudska bića, duhom i tijelom, budimo prirodni, opušteni, otvoreni…Ništa više ljudi koji su različiti ne žele.”
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom diskriminacija.ba