Kako se
bliži rok od 10 godina od presude u okviru kojeg je moguće podnijeti
takav zahtjev, ovaj duboko polarizirajući sudski proces ponovo je vraćen
u centar ionako zatrovanih političkih i međunacionalnih odnosa u zemlji
i okruženju.
S jedne strane, pritisnuti sve jačim desničarskim grupama poput
AntiDaytona i lepezom kvazi-naučnih i “patriotski orijentisanih”
organizacija bošnjačke provenijencije u zemlji i dijaspori, ali vođeni i
sopstvenom politikom zamrznutog konflikta – lideri Stranke demokratske
akcije poručuju
da su svjesni da će podnošenje zahtjeva izazvati najdublju krizu u
post-dejtonskoj istoriji zemlje, ali da nemaju izbora jer ne mogu
zaustaviti nešto što je od istorijske važnosti za istinu i pravdu za
žrtve genocida. Takozvane pro-bosanski orijentisane stranke iz opozicije
ili likuju nad Izetbegovićevim predikamentom ili mu sufliraju,
ponavljajući nepodnošljivo netačne formulacije kako je “revizija tužbe (sic) protiv Srbije za agresiju i genocid pitanje svih koji su podnijeli agresiju na BiH”.
Istovremeno, predstavnici srpskih političkih partija u BiH drže poziciju
da će podnošenje zahtjeva podrazumijevati flagrantnu zloupotrebu
državnih organa pošto takav zahtjev nema legitimitet Predsjedništva i
otvoreno prijete paralizom institucija zemlje. Složni su u stavu da za
reviziju nema osnova i da će pokretanje zahtjeva pokopati i ono malo
kapaciteta za zajedničko djelovanje na europskim integracijama i
pitanjima od važnosti za svakodnevni život građana. Ovakvi stavovi se
među Bošnjacima, uključujući i vodeće intelektualce,
uglavnom vide kao ucjena kojoj se ne smije podleći zbog “istorijske
obaveze spram istine i pravde”. I tako ukrug, u vrtlogu neutemeljenih
obećanja, velikih riječi, optužbi i napada tone još jedna prilika za
konstruktivno bavljenje posljedicama masovnih i sistematskih zločina
počinjenih u Bosni i Hercegovini, u interesu pravde i žrtava, i stapa se
u otrovni diskurs bosanskohercegovačke dnevne politike.
U svemu ovome zaglušujuća je tišina struke, pravnika, posebno
stručnjaka za međunarodno pravo, koji bi jasno, bez ustručavanja
rastumačili okolnosti u vezi sa podnošenjem zahtjeva za reviziju, kako
bi političari imali manje prostora za manipulaciju i dizanje tenzija. Ne
uzimajući u obzir uobičajeno ispaljivanje slogana određenih
kvazi-naučnih grupacija,
vrlo malo je toga iz stručnih krugova objavljenog i napisanog na ovu
temu. I kada jeste, uglavnom se radi o listanju najbazičnijih
informacija o proceduri, konstatiranju da će biti teško zaobići prepreku
roka od šest mjeseci za podnošenje novih dokaza ili da je teško
prepoznati kakvi bi to novi dokazi mogli biti, a najčešće da neko treba
da odgovara zašto se stvari rade ovako kasno i naprečac.
Sudbina tužbe određena 1996.
A stvari nisu previše komplikovane, naprotiv. Čak i da zanemarimo
nemogućnost da se podnošenje zahtjeva u zadnji čas, nekoliko dana prije
isteka roka, protumači kao potez povučen u “dobroj vjeri” (naročito kada
za takvo što postoji presedan
u slučaju zahtjeva za reviziju koju je El Salvador u sporu protiv
Hondurasa uputio dan prije isteka roka); čak i da se smiješna
konstrukcija o “akumulaciji dokaza” koju je izrekao Bakir Izetbegović
može upakovati u podnesak koji bi sudije uzele u razmatranje bez da ga,
uz novu traumu i ponižavanje žrtava, uz podsmijeh odbace zbog jasnog
kršenja stavki 1 i 4 Člana 61 Statuta; dovoljno je pažljivije čitanje
same finalne presude MSP-a iz 2007. godine, presude o nadležnosti iz
1996. godine, te površno istraživanje jurisprudencije Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Tribunal) u proteklih deset godina,
da se sklopi vrlo jasna slika: zahtjev za reviziju nema nikakve šanse, i
krajnje je vrijeme da se ovim sudskim postupkom prestane baviti kao
nastavkom rata drugim sredstvima.
Ovaj zaključak se nameće ako se slijedi niz od nekoliko prekretnica
koje su suštinski uticale na sudbinu procesa koji je Bosna i Hercegovina
pokrenula protiv tadašnje Jugoslavije 20. marta 1993. godine. Prva od
ovih ključnih prekretnica bila je presuda o nadležosti iz 1996. godine.
U prvoj tački prvobitnog tužbenog zahtjeva
Bosna i Hercegovina od Suda traži da se izjasni da li Jugoslavija
(kasnije Srbija i Crna Gora, u konačnici samo Srbija) svojim djelovanjem
prema narodu i državi Bosni i Hercegovini višestruko krši Konvenciju
o prevenciji i kažnjavanju genocida. Izričito se navodi Član 3
Konvencije kao temeljni osnov za nadležnost Suda da odluči po tužbenom
zahtjevu. Ostalih 17 tačaka tužbe terete Jugoslaviju (kasnije i u
konačnici samo Srbiju) za kršenje niza drugih međunarodnih konvencija,
povelja i rezolucija, uključujući i Povelju Ujedinjenih naroda zbog
agresije, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima zbog zločina protiv
čovječnosti njenih snaga te podrške i pomoći snagama VRS-a takođe
odgovornim za masovne zločine te, između ostalog, zahtijevaju isplatu
“pune оdštеte za pričinjеnu štеtu i nanijеtе gubitkе”.
Ovakav pristup, u kojem se predmet u potpunosti temelji na kršenju
Konvencije o genocidu, po nekoliko osnova, uključujući direktno
činjenje, saučesništvo u genocidu, te nesprečavanje i nekažnjavanje
počinjenog genocida rezultiraće redukcijom obima tužbe u presudi o
nadležnosti (koja će biti donesena u julu 1996. nakon protiv-tužbe
srbijanske strane, njenog pokušaja da ospori nadležnost Suda i
nasljednički status Srbije i Crne Gore u odnosu na Jugoslaviju,
privremenih mjera koje je izrekao Sud, te niza suprostavljenih
preliminarnih podnesaka). I pored naknadnog pokušaja tadašnjeg agenta
BiH tužbe profesora Francisa Boylea, koji je u pismu
od 10. augusta 1993. od Suda tražio da predmet razmatra i u okviru
dodatnih nadležnosti po pitanjima kršenja “običajnog i konvencionalnih
međunarodnih zakona ratovanja i međunarodnog humanitarnog prava,
uključujući četiri protokola Ženevskih konvencija, te Haških protokola o
kopnenom ratovanju”, sudije su bile neumoljive. U stavci 41 svoje odluke o nadležnosti,
precizno ustvrđuju da “Sud nije u stanju da prihvati bilo koji od
dodatnih osnova nadležnosti traženih od podnosioca Tužbe i da će jedina
nadležnost po kojoj će ovaj predmet biti razmatran biti zasnovana na
članu 9 Konvencije o genocidu”.
U tom trenutku, dakle, 17 tačaka prvobitne tužbe Bosne i Hercegovine
koje se tiču agresije Jugoslavije (kasnije Srbije i Crne Gore, a potom
samo Srbije) na Bosnu i Hercegovinu, njene uloge u zločinima protiv
čovječnosti osim genocida, agresije, kršenja međunarodnih konvencija,
rezolucija, te pitanja reparacija za nanijetu štetu državi i građanima
Bosne i Herecgovine – de facto padaju u vodu. Sudije određuju
da će razmatrati isključivo da li je Jugoslavija počinila, saučestvovala
ili propustila da spriječi ili kazni genocid u Bosni i Hercegovini
(ovdje valja napomenuti da Međunarodni sud pravde nikada prije toga nije
razmatrao tužbu zasnovanu na Konvenciji o genocidu – postojao je samo
jedan predmet u kojem se Pakistan pozvao na isti osnov u tužbi protiv
Indije nakon otcjepljenja Pakistana, međutim strane su se dogovorile i
tužba je povučena).
Presuda snu o savršenoj pravdi
Ova činjenica nije doprla do javnosti u Bosni i Herecgovini u mjeri
potrebnoj da se shvate njene implikacije po sam predmet i njegov
potencijal da “donese istinu i pravdu” žrtvama zločinačkog poduhvata
koji su predvodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Naprotiv,
odluka o nadležnosti u domaćim medijima iskomunicirana je kao pobjeda
nad pokušajima Srbije i Crne Gore da u potpunosti ospori nadležnost
suda. U narednim godinama, sve do same presude, bošnjački političari i
članovi tima koji su zastupali tužbu nastaviće podgrijavati mit o
konačnom razračunavanju sa srbijanskom agresijom u sudnici najviše
sudske instance na svijetu, usput licitirajući
milijardama dolara odštete, povratkom svih izbjeglica svojim kućama i
“odlukom važnijom od Dejtonskog sporazuma”. Umjesto toga, sve u Bosni i
Hercegovini čekala je realnost postupka u kojem će sudije usvojiti tvrd i
konzervativan pristup u razmatranju samo ovih pitanja: da li je u Bosni
i Hercegovini bilo genocida i je li Srbija u njega bila umiješana?
More tekstova je napisano o svemu što će se nakon početka postupka
pred sudijama u Hagu izdogađati, o kriterijima u donošenju konačne
presude u kojoj su sudije skoro u zarez pratile jurisprudenciju
Tribunala o genocidu (gdje su odbačene sve optužnice za genocid osim
onih vezanih za Srebrenicu), kako će tim Bosne i Hercegovine bez obzira
na to pristupiti suđenju usmjeravajući veliki dio dokaznog postupka ka
labavo postavljenoj tezi o genocidu na široj teritoriji Bosne i
Hercegovine, često zasnovanoj na dokazima prikupljanim u ratu, ponekada
potpuno neažuriranim, te o samoj presudi
u kojoj su sudije utvrdile da tužilac nije uspio dokazati da je a) bilo
gdje u BiH osim u Srebrenici počinjen genocid, b) Srbija direktno
učestvovala u činjenju, pomagala ili podržavala genocid u Srebrenici, c)
da je imala efektivnu kontrolu nad snagama RS-a koje su počinile
genocid u Srebrenici. Srbija će ipak ponijeti stigmu prve države u
istoriji osuđene za kršenje Konvencije o genocidu jer nije poduzela sve
da spriječi i kazni genocid u Srebrenici. Što se milijardi dolara
odštete tiče, sudije su se izjasnile da “pošto Sud ne smatra da je
dokazana kauzalna veza između kršenja obaveze Srbije da spriječi i samog
genocida u Srebrenici, finansijska kompenzacija nije odgovarajuća forma
reparacija za kršenje obaveze da se spriječi genocid”.
Kako rekoh, neki od sudija u odvojenim mišljenjima (posebno potpredsjednik Vijeća, bivši premijer Jordana Awn Shawkat Al-Khasawneh),
te mnogi stručnjaci za međunarodno pravo napisali su kilometre analiza
samog postupka i presude, tako da ću se ja uzdržati. Umjesto toga
citiraću vjerovatno dva vodeća svjetska autoriteta u istraživanju
genocida i vezanih sudskih postupaka u nadi da će mi pomoći da pojasnim
svoje stavove o mogućnosti revizije.
Kaže William Shabas, profesor međunarodnog prava na univerzitetima
Middlesex i Leiden i predsjednik Međunarodne asocijacije istraživača genocida: Mnogi
promatrači su ostali bez teksta na restriktivan pristup Suda, koji je
rezultirao odbacivanjem većine navoda Bosne i Hercegovine, što je
svakako bio bolan udarac bosanskim Muslimanima koji su podnijeli
stravične žrtve tokom rata. Neki su pokušali da nađu utjehu u osudi
Srbije (za nesprečavanje), ali ako je ovaj predmet porodio bilo kakvu
pobjedu za Bosance to je u suštini Pirova pobjeda. Jer, pošto je
nadležnost MSP-a bila isključivo zasnovana na Konvenciji o genocidu, Sud
nije imao ovlaštenja da donosi presude o drugim kršenjima međunarodnog
prava poput zločina protiv čovječnosti.
Istovremeno, prvi predsjednik Tribunala, pokojni italijanski profesor međunarodnog prava, Antonio Cassese, presudu je ovako opisao: Prema
Sudu, Srbija je bila svjesna veoma visokog rizika od akta genocida, a
nije učinila ništa. Ali, Srbija nije učestvovala, utvrdio je Sud, jer
“nije dokazano” da je namera da se počine akti genocida u Srebrenici
“stavljena do znanja Beogradu”. To je u najmanju ruku zbunjujuća izjava.
Masakr je detaljno pripremljen i dogodio se u toku šest dana (između
13. i 19. jula). Može li se vjerovati da srpske vlasti nisu imale pojma
dok su se ubistva odvijala i dok je o tome izvještavano u svjetskim
medijima? Djeluje daleko realnije da se vjeruje da su srpski lideri bili
obavješteni šta se događa i da, i pored toga, vojna, finansijska i
politička podrška Mladiću nije nikad bila obustavljena. Fundamentalni
problem sa odlukom MSP jeste nerealno visok standard dokaza za nalaz da
je Srbija bila zakonski saučesnik u genocidu. Nakon svega, neko može,
takođe, da bude kriv za saučesništvo u zločinu zato što ga nije
spriječio, pošto je imao i obavezu i moć da to uradi, i kad kroz svoje
nečinjenje odlučno doprinosi stvaranju uslova koji omogućavaju da se
zločin dogodi. Odluka Suda, prema tome, pokušava da istovremeno trči
zajedno sa zecom i lovi sa lovcima i lovačkim psima.
Revizija fatamorgana
Smatram da su ovi citati bitni za raspravu o pitanju mogućnosti
revizije postupka, jer su u vrlo kratkim crtama predstavili izuzetno
ograničen manevarski prostor, ali i moguće pravce u kojima je bilo kakav
pokušaj revizije morao ići. Dakle, ako se razmišljalo o pokretanju
postupka revizije, po izricanju presude moralo se uzeti u obzir da je
ona potpuno reducirala razmatranje genocida u Bosni i Hercegovini u ovom
predmetu na genocid počinjen u Srebrenici. Moralo se konačno odbaciti
pogubno mazanje očiju bosanskohercegovačkoj javnosti, a posebno žrtvama,
da ovaj predmet ima ikakve veze sa “sveobuhvatnom istinom i pravdom za
zločine Srbije u Bosni i Hercegovini” i priznati da od odluke o
nadležnosti iz jula 1996. on to nije ni bio. Moralo se prestati sa
kukanjem i valjanjem u blatu uloge vječne žrtve velikih svjetskih
zavjera i u potpunosti usredsrediti na lov na nove dokaze o tome da je
državni vrh Srbije imao efektivnu kontrolu nad snagama koje su provele
genocid u Srebrenici, ili u najmanju ruku znao za namjere vojnog i
političkog rukovodstva RS-a, ako ne unaprijed a ono barem tokom
odvijanja genocida u Srebrenici, i da nije učinio ništa da prekine
aktivnu podršku snagama koje su genocid provodile na terenu.
To je morala biti strategija za podnošenje bilo kakvog zahtjeva za
reviziju – usredsređena na Srebrenicu i ograničena na vrlo specifične
nove dokaze. A za to je bilo, hipotetički, nekoliko prilika tokom ovih
deset godina od presude. U takve dokaze bi se mogli ubrojati
neredigovani zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije, određeni dokazi o komunikaciji između Mladićevog Generalštaba i Momčila Perišića prije i tokom genocida u Srebrenici, te dokazi o postojanju veze između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića i Ratka Mladića tokom genocida u Srebrenici.
Nije jasno zašto odmah nakon izricanja presude nije oformljen tim,
dok je još na snazi bila punomoć za agenta koji je zastupao tužbu, koji
bi se isključivo bavio praćenjem pojavljivanja takvih novih dokaza i
promptnim ulaganjem zahtjeva za reviziju. Šta god da je bilo posrijedi –
poslovična aljkavost nadležnih ili pak nekakav politički dogovor sa
vlastima Srbije – vrlo je upitno da bi do revizije i došlo sve da su se
pomenuti dokazi materijalizirali, te da su zahtjevi ulagani u skladu sa
odredbama Statuta MSP-a (stoga ranija opaska o hipotetičkoj vrijednosti
ovih dokaza).
Naime, kada se radi o neredigovanim zapisnicima VSOJ, Sud se u svojoj presudi
ogradio od eventualne težine ovih zapisnika naglasivši da nije vidio
potrebu da ih traži od Tribunala, te da je tužilac dostavio dovoljno
drugih dokaza da ilustrira tvrdnje koje bi oni eventualno mogli
dokazati. S obzirom na ovu formulaciju u presudi, nemoguće je očekivati
da bi ih Sud smatrao „dokazima od odlučujuće važnosti“ za temeljne
nalaze presude. Što se dokaza o efektivnoj kontroli i znanju o operaciji
Krivaja ’95 od strane Momčila Perišića tiče, i ovdje je upitna težina
takvih dokaza s obzirom na konačnu presudu
Perišiću u Tribunalu po kojoj je oslobođen svih optužbi vezanih za
genocid u Srebrenici. Na kraju, u iznenađujućem obratu u odnosu na do
tada utvrđene činjenice o ulozi Slobodana Miloševića u udruženom
zločinačkom poduhvatu, u presudi
Radovanu Karadžiću Milošević je predstavljen kao neko ko ne samo da
nije imao kontrolu nad snagama koje su počinile genocid u Srebrenici,
nego se zalagao za mirno rješenje sukoba za razliku od političkih i
vojnih lidera bosanskih Srba. Dakle, i da je postojala strategija čiji
je cilj zaista bio pokretanje revizije, te da se došlo do dokaza koji su
mogli izroniti na površinu kroz procese na Tribunalu ili istraživanje
nezavisnih novinara poput Florence Hartmann, izgledi da bi do revizije i
došlo su minimalni.
Ipak, ova rasprava gotovo da je bespredmetna jer su sve te prilike
otišle u bespovrat nepoštivanjem objektivnog roka od šest mjeseci od
pojavljivanja takvih novih dokaza koji bi bili odlučujuće prirode u
skladu sa Članom 61 Statuta koji propisuje uslove za pokretanje
revizije. Toliko, dakle, o reviziji presude.
Revizija koja ima smisla
Šta je bila alternativa? Lako je danas biti general poslije bitke pa
kritikovati prvobitno zasnivanje tužbe isključivo na Članu 9 Konvencije o
genocidu, što je u krajnosti za posljedicu imalo odlučujuće svođenje
predmeta koji tretira agresiju Srbije na Bosnu i Hercegovinu na
razmatranje njene uloge u genocidu u Srebrenici. Neki moji prijatelji su
(naravno, mnogo kasnije) predlagali pristup kakav je usvojila
Demokratska Republika Kongo u sporu
protiv Ugande, u kojem je MSP razmatrao agresiju ugandanskih regularnih
trupa i zločina protiv čovječnosti pobunjeničkih snaga na teritoriji
Konga koje su imale podršku vlade iz Kampale. U svojoj presudi sudije su
detaljno dokumentovale zločine počinjene nad stanonvištvom Konga,
utvrdile odgovornost Ugande i zaključile da država Kongo i njeni građani
koji su bili žrtve zločina imaju pravo na reparacije. Odluka o obliku i
visini odštete u ovom predmetu tek treba da se donese. Možda je to
istina i pravda za kakvom su žeđali građani Bosne i Hercegovine. Ipak,
niko ne može zamjeriti originalnom BiH timu na formulaciji i težini koja
je u tužbenom zahtjevu data zločinu genocida. Teško da bi neko drugi
donio drugačiju odluku.
Ono što se može i mora zamjeriti bošnjačkim političarima koji su
držali ključeve tužbe svih ovih godina, i koji danas zveckaju sa
tobožnjim ključevima revizije, je nespremnost da sopstveni narod, a
prvenstveno žrtve, suoče sa istinom o ovom predmetu. A istina je
jednostavna – adresa na kojoj treba tražiti istinu i pravdu za zločine
Srbije u Bosni i Hercegovini već odavno nije Hag, nego Beograd.
Nema nikakvog opravdanja za Bakira Izetbegovića da izaziva, prema
sopstvenim riječima, najveću krizu u postdejtonskoj istoriji Bosne i
Hercegovine ulaganjem zahtjeva za reviziju unaprijed osuđenog na
propast. Naprotiv, preuzimanje odgovornosti da okonča ovaj predmet pred
MSP-om može mu dati priliku da se okrene ka jednoj drugoj reviziji –
reviziji odnosa sa Srbijom koji će biti zacrtani crvenim linijama istine
i pravde za građane Bosne i Hercegovine koji su stradali njenom
zaslugom. Tada bi sa punim pravom mogao insistirati i kod vlasti u
Beogradu i kod zajedničkih mentora iz Brisela da Srbija mora povući
određene poteze koji će uistinu pokazati da je za stabilan mir.
Takvi potezi mogu (i moraju, po mom mišljenju) uključivati stvarnu
spremnost za krivično gonjenje ratnih zločinaca koji žive u Srbiji
umjesto farsičnih suđenja poput onog Škorpionima ili ovog za Kravice kojem upravo svjedočimo ili odvratnih pokušaja rehabilitacije
odbjeglog Novaka Đukića; uspostavljanje komisije za istinu u Srbiji
koja će detaljno i kredibilno istražiti ulogu državnih organa Srbije u
zločinima u Bosni i Hercegovini po uzoru na Komisiju Vlade RS-a za
Srebrenicu iz 2005. godine; simboličke i materijalne reparacije žrtvama
koje će signalizirati preuzimanje odgovornosti za destrukciju počinjenu
zaslugom Srbije (za takvo što nije potrebna odluka bilo kakvog suda, da
se razumijemo); javno poricanje činjenica o zločinima mora prestati
odmah a javni mediji su arena u kojoj se mora pokazati zaokret ka
priznavanju istine, kroz sadržaje o počinjenim zločinima i humanizaciju
nesrpskih žrtava; dokazi o zločinima srpskih snaga, njihovoj
sistematičnosti i posljedicama po stanovništvo Bosne i Hercegovine
moraju naći svoj put u udžbenike historije u osnovnom i srednjem
obrazovanju u Srbiji. Nastavni planovi na pravnim i fakultetima
političkih nauka u Srbiji, danas među najaktivnijim livnicama ekstremnog
nacionalizma i revizionizma, treba da budu reformisani kako bi
uključili izučavanje dokaza sistematskih zločina nad nesrbima, njihovih
uzroka i posljedica.
Neka ovo bude prva tačka dnevnog reda prvog Izetbegovićevog sastanka
sa novim predsjednikom Srbije, umjesto pretrpljenog podsmijeha zbog još
jednog poraza u Hagu.
Za ovakav pristup potrebna je državnička vizija, ljubav prema
domovini i sopstvenom narodu. I hrabrost. Hrabrost da se suoči sa
istinom i preuzme odgovornost da se ta istina prenese narodu. Hrabrost
da se razračuna sa huškačima i desničarima u sopstvenim redovima.
Hrabrost da se konačno prestane ratovati drugim sredstvima i okrene novi
list. U interesu istine i pravde.