Vlasti u Bosni i Hercegovini bi trebali potpisati Deklaraciju o bezbjednosti škola
Autorica: Emina Ćerimović
Jednog jesenjeg popodneva 1993. godine, nakon teške artiljerijske vatre, moja starija sestra Edina dala mi je ruksak i žurno me povela pustim ulicama do lokalne škole u Visokom, gradu 30 kilometara od Sarajeva, gdje smo živjele s mamom kao interno raseljena lica. To granatiranje je dodatno razrušilo već oštećenu zgradu škole, pa nam je zbog bilo moguće da se provučemo kroz, kako je to meni, devetogodišnjakinji, tada izgledalo, uzbudljiv tunel od ruševina.
Unutar zgrade, jeziva tišina ispunjavala je hodnike i prazne učionice. Držeći se za ruke, mi smo hodale kroz krhotine dok nismo nekako uspjele naći put do nekadašnje biblioteke, gdje su godinu dana ranije knjige uredno stajale po policama, a sad ih je na stotine ležalo razbacano po podu. Gledala sam kako se Edina saginje na koljena i počinje prikupljati knjige i stavljati ih u ruksak. Sagela sam se i ja i počela raditi to isto. Pola sata kasnije, izašle smo iz škole sa dva ruksaka puna ukradenih knjiga.
Naša lokalna škola prvi put je zatvorena u jesen 1992. godine, jer su lokalne vlasti utvrdile da ona nakon udara artiljerijske vatre više nije bezbjedna. Neko vrijeme, nastavnici su nas učenike okupljali i obavljali nastavu u podrumu lokalne pošte ili u kućama koje su smatrane za bezbjedne. U toku četiri ratne godine, škola bi ponekad otvarala vrata i omogućavala nam da učimo u razredima koji su gledali na unutrašnje dvorište – u nadi da su u unutrašnjosti manje šanse da se pogine od minobacačke ili artiljerijske vatre. Međutim, kao i na hiljade druge djece u Bosni i Hercegovini, i ja sam provela više godina u podrumu pokušavajući preživjeti pucnjavu, hladnoću i glad nego u školi.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992- 1995, umjesto da budu mjesto gdje djeca uče, igraju se i stvaraju prijateljstva, škole su često bile mjesta pogubljenja po kratkom postupku i nezakonitog zarobljavanja civila, gdje su žene, muškarci i djeca bili predmetom mučenja, nehumanog postupanja i seksualnog nasilja. Jedna srednja škola u mom rodnom gradu Foči postala je mjesto gdje su mnoge žene i djevojčice iz fočanske regije bile držane u ropstvu i višestruko silovane.
Prema podacima Svjetske banke, 50 posto škola u Bosni oštećeno je ili uništeno; one su često bivale metom namjerne vatre, spaljivane su, zauzimane od strane vojske i pretvarane u kasarne ili u skladišta oružja, ili su korištene kao skloništa za raseljene porodice.
Nema podataka o tome koliki je broj djece odrastao bez propisnog obrazovanja tokom rata u Bosni. Ono što znam je da su za djecu iz mog susjedstva knjige koje smo moja sestra i ja krale iz škole bile jedan od rijetkih izvora obrazovanja te zime 1993. i naredne godine.
Čitati knjige tokom rata, bilo je poput bijega u drugi, normalniji svijet. Knjige i priče su nas održavale u životu.
Od rata u Bosni prošlo je preko 20 godina. Međutim, i danas skoro 24 miliona djece širom svijeta ne može ići u školu i obrazovati se jer njihove škole, baš poput škola tokom rata u mojoj zemlji, nisu bezbjedne zbog rata ili nesigurnog stanja.
Međutim, ima razloga za nadu. Ona se zove Deklaracija o bezbjednosti škola i osmišljena je u cilju sprečavanja napada na obrazovanje tokom ratnih sukoba. To je nova međunarodna obaveza zemalja koje se slažu da će se dodatno založiti za bezbjednost škola čak i tokom ratnog stanja. Bosna i Hercegovina ima moralnu odgovornost da je podrži.
Pružanjem podrške Deklaraciji o bezbjednosti škola, Bosna i Hercegovina bi pokazala opredijeljenost zemlje u smislu uzdržavanja od upotrebe škola za vojne svrhe i pridružila bi se rastućem globalnom konsenzusu po kom i drugdje treba smanjiti stepen vjerovatnoće da će učenici, nastavnici i škole u oružanim sukobima biti na udaru napada.
Bosni i Hercegovini još uvijek predstoje teška vremena. Poznato je da njeno tročlano predsjedništvo teško da ikada postiže ikakav dogovor o važnim pitanjima. Zbog nemogućnosti trojice lidera izabranih po ključu etničke pripadnosti da postignu dogovor o presudnim pitanjima već se odugovlači proces prijave za članstvo Bosne u Evropskoj uniji.
Međutim, potpisati Deklaraciju o bezbjednosti škola ne bi trebalo biti teško. Većina djece u Bosni i Hercegovini, bez obzira na etničko porijeklo, u ratu je odrasla bez obrazovanja. Ovo je prilika da trojica lidera zauzmu čvrst zajednički stav usmjeren na to da se spriječi situacija da djeca u Bosni i Hercegovini ikada više moraju riskirati svoj život za knjige i obrazovanje.
Emina Ćerimović, @EminaHRW, je istraživačica u odjelu za prava osoba sa invaliditetom pri organizaciji Human Rights Watch.