“Ko god je to
uradio, bio je to izdajnik srpskog naroda i najviše je oštetio srpske interese.
To se nikad nije desilo u našoj istoriji, i nije se smelo dogoditi ni sada. To
je bilo potpuno idiotski i glupo, počiniti zločin koji se mogao izbeći, i to na
kraju rata koji smo dobijali. Za nas je to bilo potpuno neočekivano i
neverovatno. Kao da je to učinila neka poremećena pamet”, odgovorio je Radovan Karadžić za “Nedeljnik“, upitan ko je odgovoran za
genocid ili “zločine” počinjene u Srebrenici.
Ovo je na toliko nivoa bitan, važan, a opet opskuran odgovor,
da mu treba prići višeznačno.
Naprvo, Radovan Karadžić je priznao da su na teritoriji
Srebrenice počinjeni zločini, za koje je dokazano de se radi o genocidu. Drugo,
vojni komandant bosanskih Srba, eksplicite navodi kako je riječ o “srpskom
izdajniku”, dakle, pripadnicima Vojske Republike Srpske, čime se brišu i nište
sve teorije zavjere o nekakvim para-ko zna kakvim-ko zna čijim jedinicama-koje
su pale sa Marsa i ubijale narod. Treće, najvažnije, Karadžić otoreno priznaje da
se zločin mogao izbjeći. I četvrto, posljednji vruć krompir, zvani genocid, prebacuje
u avliju svog prvog komandanta Ratka Mladića, izjavom kako je to bilo potpuno
glupo i idiotski. A, to je još od sredine rata Karadžićevo poimanje i doživljaj
Mladića. Glupi idiot.
I gotovo pokajničkim priznanjem, doduše zločina, a ne
genocida, normalan čovjek bi pomislio kako se Karadžić istinski kaje, a srpski
nacionalista na aparatima bi ga već etiketirao kao najvećeg izdajnika svoga
roda, da nije nekoliko velikih OSIM u svoj ovoj storiji.
Osim što je bio vrhovni komandant armije čiji su vojnici
počinili genocid u Srebrenici, osim što je ubijanje trajalo danima, sedmicama,
a on je sve to znao, osim što je jednom naredbom, jednim telefonskim pozivom, mogao
spriječiti genocid, osim što se “nevin” krio godinama kao opskurni
lik Dragan Dabić, osim što je direktno odgovoran za opsadu, granatiranje i
uništavanje bh. gradova, ubijanje civila, žena i djece, osim što je mogao
prekinuti ili izbjeći rat, osim što je i “svoje” studente slao u
smrt, osim što je devastirao, ponizio, obrukao i unazadio Srbe u BiH i na
Balkanu, osim što je rečenicama “Narod? Ko jebe narod” iznio svoj
stav o narodu, osim što je zatrovao taj isti narod sjemenom naci zla, naguzio u
mozak generacije i generacije sada već mladih degenerika, osim što je, uz mrtve,
živima uništio živote, razorio brakove, posadio PTSP, alkoholizam, narkomaniju,
osim što je u ratu iselio i raselio sve što se raseliti da, osim što je glavni
krivac za 100 hiljada pobijenih i preko 2 miliona raseljenih, osim što se bavio
švercom i ratnim profiterstvom… Radovan Karadžić je nevin čovjek, koji smatra
da je tamo “nepoznat netko, idiotski i glupo, napravio genocid u
Srebrenici.”
Vidite, Radovan Karadžić, sarajevski neuropsihijatar,
zarobljenik svoje bolesne nacionalističke ambicije, koja je obitavala u
njegovoj glavi u vidu nekakve srpsko-crnogorske lirike i prije rata je sa skupštinske
govornice u Sarajevu najavio pokolj, prije svega bošnjačkog stanovništva.
“Nemojte misliti da
nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u
nestanak, jer se muslimanski narod ne može odbraniti ako rat bude ovdje”,
mnogocitirana je rečenica, koju je Karadžić izgovorio 14. oktobra 1991. u
Sarajevu.
Znači li upravo ta rečenica, kao i namjere i događaji koji
su uslijedili “nešto što se do tada nije
desilo u srpskoj istoriji”, kako navodi isti čovjek četvrt vijeka kasnije u
intervjuu u Nedjeljniku? Upravo to i
znači, a što je bez svake sumnje i potvrđeno.
I zapitao bi se sad neki pitac vrli kakav je to čovjek koji
izjavljuje sad jedno, sad drugo, u međuvremenu čineći masovne zločine, igrajući
igrokaz Dragana Dabića i haškog pokajnika u pokušaju? Kakav je, zaista, to
čovjek?
Bezosjećajni lažov, najjednostavnije. Čovjek koji jednakom
hladnoćom naređuje granatiranje Sarajeva, dok istovremeno švercuje naftu,
čovjek koji svom narodu kaže “Ko ga jebe?!”, dok istovremeno pokušava
izigravati Njegoša pod maskirnom uniformom, eto takav je to čovjek! A, upravo sa tog, etičkog podijuma, treba
posmatrati i njegovu posljednju izjavu.
Živo zaboli Radovana Karadžića i za bošnjački narod i za
nastradale civile i za Srebrenicu i za nekakvu ličnu odgovornost. On savršeno
svjesno i racionalno zna za čitavu situaciju, samo je, eto, dobio prostora, da
upre prstom u Ratka Mladića i optuži isključivo njega za genocid. Da, Mladić
jeste kriv za srebrenički genocid, ali je kriv i Karadžić, samo nije optužen,
pa poput seoskog dječačića likuje i (kvazi)morališe.
A, kako i ne bi, kad mu sadašnji režim, nastao na sjemenu
koje je uštrcao baš on, uspješno obitava. Zašto da se ne ponaša patronski
nekadašnji vođa Srba prekodrinskih, kad se jedan studentski dom po njemu zove?
Studentski dom, malo li je? Valjda za zasluge što je,
objasnivši da “ne ubija svaka granata”, otjerao na desetine studenata u smrt,
oktobra ’94????
Na to sve, porodica mu aktivno učestvuje u društvenom životu
Republike Srpske, kćerka mu je skupštinska poslanica, a on sam je odavno upisan
u herojiku nacionalista srpskih.
Ta, više je prodato majica sa njegovim likom, nego na pamuk
preslikanih Tesla, Pupina, Milankovića…jedno stotinu puta više.
I upravo zato je Radovan Karadžić najveći izdajnik srpskog
naroda. Čovjek koji je uspio odjedared obrukati bezmalo 10 miliona ljudi,
staviti ih pod kišobran kolektivne odgvornosti, unazaditi bilo kakav progres,
svesti pojedinca na opštost kolektiviteta, na vulgarni nacionalizam i prebrojavanje
krvnih zrnaca. Čovjek koji je mogao, a nije spriječio genocid u Srebrenici,
zaista je najveća sramota za srpski narod.
Još kad bi narod počeo da shvata razmjere sramote
Radovanove, kad bi ga počeo iz epike seliti u sramotu, u izgnanstvo, u prezrivi
zaborav, tek onda bi se mogli nazirati obrisi smisla, oprosta, suočavanja sa
prošlošću.
Do tada, “Rašo, heroj, a ne zločinac” iz svoje zatvorske
ćelije, narednih 40 godina, može da umuje i unovčava svoje egzibicionističke
intervjue.
Karadžić jeste sramota naroda srpskog, samo narod nikako da
dokuči razlog, pa da se zacrveni.