ISPALO je da su Franjo Tuđman i djed ustaša Zorana Milanovića, nakon
što ih je šef SDP-a mobilizirao kao svoje (pred)izborne adute, donijeli
pobjedu suparničkom HDZ-u. Kako neobično! Neprežaljeni vođa i
utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice – centralna figura stranačke
državotvorne mitologije – umjesto SDP-ovih, privukao je HDZ-ove birače.
Kako neočekivano! Kakav šok! Što se to, do đavola, dogodilo?
Poslije spektakularnog poraza na nedjeljnim izborima, Zoran Milanović
morat će se duboko zamisliti da razriješi gornje dileme, a možda će ga,
bude li dovoljno smiren, zaokupiti i neka usputna pitanja. Na primjer:
Jesam li se rodio kao imbecil ili sam to postao obnašajući visoku
partijsku dužnost? Jesam li se izgradio u intelektualnog i moralnog
invalida zahvaljujući vlastitome trudu ili sam to naslijedio od djeda
ustaše?
Činilo se da će SDP-u izborna pobjeda pasti u krilo poput crvljive kruške
Dva mjeseca ranije, dok se HDZ valjao po dnu provalije, vidao rane od
strmoglavoga pada i grozničavo pokušavao smisliti način da uopće preživi
katastrofu uzrokovanu kratkotrajnom konzumacijom vlasti, činilo se da
će SDP-u izborna pobjeda pasti u krilo poput crvljive kruške, a na to su
upućivala i sva relevantna istraživanja javnog raspoloženja.
Pragmatičniji među medijskim analitičarima tvrdili su da
socijaldemokratska stranka u toku kampanje ne treba činiti ama baš ništa
drugo nego podsjećati javnost na distopijske razmjere neuspjeha vlade
HDZ-a i Mosta, koja je ordinirala jedva osam mjeseci i uspjela postići
učinak negativnog superjunaka, proizvodeći maksimalnu političku i
društvenu štetu u minimalnoj jedinici vremena, što je naposljetku
rezultiralo uistinu dojmljivim suicidom.
Milanović i društvo, međutim, odlučili su se za posve drugu vrstu
pragmatizma: nisu progovorili ni riječi o političkome divljaštvu
Tomislava Karamarka, o novome teroru hrvatstva i domoljublja, o
“lustraciji” i “registru izdajnika”, o crnokošuljašima što su marširali
ulicama, o spomenicima ustaškim teroristima, o profašističkoj kulturnoj
politici Zlatka Hasanbegovića, ali je zato lider “liberalne ljevice”
izveo impresivan desni prodor: simbolički je posadio Tuđmana na Markov
trg, izvukao djeda ustašu iz prašnjave škrinje na tavanu, majku Andreja
Plenkovića obilježio kao “vojnu lekarku”, Srbe nazvao “šakom jada”,
Bosnu i Hercegovinu proglasio “velikim govnom”, a zatim iz dana u dan
zajapureno izražavao svoj mitteleuropski zazor i distancu prema
“Balkanu”, “Bizantu”, “Orijentu” i, općenito, “Istoku”.
Zoran Milanović i ranije je priređivao relativno česte provale tipično
agramerskoga šovinizma, no sada ga je – naizgled bez razloga – odlučio
učiniti konzistentnim i uobličiti u politički program. Riješio je
okušati sreću i zaigrati protiv tradicije što se u Hrvatskoj ustalila
kao prirodan tok stvari: poručiti organskome sranju – dakle HDZ-ovu
malograđanskom nacionalizmu – da može smrditi jednako intenzivno ili čak
intenzivnije od njega. Ispostavilo se da je i onaj usklik što ga je
dramatično isporučio koncem prošle godine – “Ili mi ili oni!” – bio
pogrešno tumačen, jer je njegov autor stremio ka čudnovatom cilju, ka
radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
“Manje zlo” više se nije moglo tolerirati
I dogodilo se ono neizbježno: simpatizeri HDZ-a u nedjelju su mahom
izašli na izbore, a veliki broj potencijalnih birača SDP-a, donedavno
spremnih da se svojim glasom (makar pritom začepili nos) suprotstave
civilizacijskoj regresiji, odlučili su apstinirati. “Manje zlo” je,
naime, naraslo do dimenzija koje pristojan čovjek teško može tolerirati.
Kako je uopće moguće, pitali su se, izabrati “manje zlo”, ako ono –
umjesto da ističe to što je ipak manje – reklamira svoju ubrzanu
hipertrofiju?
Motivacija hadezeovaca nešto je sasma drugo. Iako su se već prepustili
kolektivnom ugođaju poražene vojske, rekli su: Dobro zbori ovaj
esdepeovac, svaka mu je na mjestu, obogotvoruje Tuđmana, hvali se djedom
ustašom, psuje Srbe, Bosance i druge etničke arhineprijatelje, iskazuje
prezir prema bizantskom Balkanu, sije uvlas istu mržnju kakvom smo se
hranili uoči prošloga rata… To su vrijednosti zbog kojih vrijedi ustati
iz groba! Za njih se trebamo izboriti, ali ne tako što ćemo poduprijeti
toga jadnika, toga grotesknog surogata koji nas želi namamiti svojim
patvorenim parolama, već glasajući za one koji već četvrt stoljeća
dosljedno provode takvu politiku, čak i kada iz taktičkih razloga
navlače odijela od finijega zapadnog štofa! Tko bi racionalan birao
kopiju kraj živog originala?! Tko bi se pored organskoga sranja odlučio
za umjetno gnojivo?!
Pristojan je svijet ostao doma
Pristojan je svijet, dakle, u nedjelju ostao doma. Širom je otvorio
prozore i sa stoičkim mirom promatrao kako nebo okupiraju gusti
prljavosivi oblaci, najavljujući dugu i tešku kišu. Razlog toj tupoj
statičnosti leži, između ostaloga, u iskrenome priznanju njihova
potencijalnog “manjeg zla” da mu se “živo fućka zbog pozdrava ‘Za dom
spremni’”, leži u onoj “šaci jada”, u “velikom govnu” i drugim
nacionalističkim psovkama preko kojih pristojan svijet, eto, nije mogao
prijeći. Razlog je u direktnoj poruci koju im je odaslao vođa SDP-a:
Držite se dalje od mene, mamicu vam lekarsku!
Zoran Milanović stoga će ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga
nacionalizma, kao netko tko, zatekavši se na čelu pogrešne partije, nije
uspio kapitalizirati čak ni tradicionalno podatno pučko šovenstvo. Kako
se pak dogodilo to da okorjeli tuđmanofil i vjerni sljedbenik HDZ-ove
državotvorne ideologije rukovodi SDP-om, pa još i cijelu kampanju odigra
za suparničku formaciju, morat će analitički razmotriti nadležna
stranačka tijela, no čak ni ona neće moći osporiti činjenicu da je riječ
tek o farsičnome dovršetku dugoročnog procesa. Taj proces, rekosmo,
stremi ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
Bijeda hrvatske socijaldemokracije, koja godinama nastoji legitimirati
svoj status unutar “političkog centra” disciplinirano slijedeći sve
tvrdokornije kapitalističke naloge i sve ratobornije nacionalističke
narative – ne želeći uvidjeti da upravo”zlatna sredina”, sa svojim
obvezujućim domoljubljem i pridruženim kultovima, ima sva obilježja
ekstremizma – na koncu je zapečaćena izljevom “političkog centra” u
mozak, pa je Zoran Milanović udarničkim naporom uspio zbrisati i zadnje
ostatke ljevičarskog identiteta.
Nevolja sa socijaldemokratima – avaj – u tome je što će gotovo sigurno
iz debakla umjesto pouka izvući alibije. Sudeći prema početnim
cmizdrenjima, krivnja će pasti na glupave birače, na navadu
neprosvijećenih hrvatskih građana da, iz neobjašnjivih razloga, “ukazuju
povjerenje desnici” i time trasiraju put u vlastitu nesreću, a ne na
“lijevo-liberalnu” partiju koja je, besramno podilazeći upravo rigidnim
desničarima, pristojan svijet udaljila od glasačkih mjesta. Krivi će
biti oni kojima se zgadila stopa rasta “manjeg zla”.
Radi toga hrvatskim socijaldemokratima, nakon poraza, ne treba poželjeti
što skoriju rehabilitaciju, nego, naprotiv, što težu i opakiju bolest,
takvu koja će možda otvoriti prostor za vjerodostojne lijeve
alternative, a sam SDP otpraviti u nadležnost vojnih lekara.
Viktor Ivančić/Peščanik