Rad Branka Đurića pratim dugo, po
meni je to jedna od najzanimljivijih muzičkih i glumačkih karijera na Balkanu.
Izmiješan porijeklom sa svih strana, Sarajlija nastanjen uspješno u Ljubljani,
glumac sa svjetskom karijerom. Muzičar koji insistira na rokenrolu. Čitajući
intervjue koje je davao, bio sam razočaran šta ga kolege pitaju u odnosu na ono što on može i ima da kaže. Kad sam čuo da dolazi u Banjaluku na Demofest sa Bombaj Štampom, pomislio sam da bi ga
bilo dobro intervjuisati. Prije nego što sam krenuo, kažem ukućanima ‘doći ću ja brzo,
neće ovo dugo trajati, on odgovara na pitanja sa jednom rečenicom'….Ipak, nije bilo tako, intervju je trajao
skoro 40 minuta, a razgovor mnogo duže od toga. Sjedili smo na Kastelu, iznad
Vrbasa, uz pivo i riblje čvarke. Kada intervju postane razgovor, onda znaš da će sigurno biti dobar.
BUKA: Imao si
20 godina kada je osnovana Bombaj štampa. Nekako su te godine bile zlatno doba
sarajevske rok scene. Tada su sarajevski bendovi bili vodeći na jugoslovenskoj
sceni. Imam neki osjećaj, prateći intervjue koje si davao i tvoje stvaralaštvo
od kada znam za sebe, da si uvijek htio mnogo više da sviraš nego što si mogao?
Branko Đurić: Apsolutno,
pročitao si me kao otvorenu knjigu. Meni je rokenrol nešto posebno i ja sam,
ustvari, prvo počeo kao pjevač i svirač u rokenrol bendu. Sebi sam govorio „ja
bih radio nešto ovako, od ovoga bi’ živio ili barem nečeg sličnog“. Bježao sam
od matematike i najprije sam upisao žurnalistiku, tako da je malo falilo da ti
budem kolega. Završio sam dvije godine žurnalistike, a u međuvremenu sam
redovno konkurisao na glumu, ali su me stalno odbijali. Iz četvrtog pokušaja su
me primili na glumu i upravo tada je izašao i prvi album Bombaj štampe, tada su
krenuli i Nadrealisti, tako da je dalje sve išlo nekako paralelno. Ipak, muzika
je ono glavno zbog čega sam se uvalio u sve ovo što danas radim.
I taj
prvi album Bombaj štampe, iako je tada bila velika konkurencija, nije prošao
nezapaženo. Nekako si uvijek odvajao tu vrstu svog stvaralaštva od glume,
Nadrealista. Priču sa Bombaj štampom stavljao si na posebno mjesto, nisi je
htio povezivati sa svojom popularnošću…
Ljudi su
stalno to nekako povezivali, a ja sam to stalno odvajao. To si dobro primijetio.
Moraš znati da smo mi u tom periodu živjeli strašno aktivno i proživjeli smo u
tih desetak godina ono što mnogi ne prožive u stotinama života. Stvarno je bilo
preaktivno i ja tek sada krpim neke rupe u sjećanju, kada mi sada neko kaže „e
znaš li da je tada to, da si ti ovo ili ono“, tek sada se prisjećam, jer tada smo
živjeli i dan i noć I, da ne pokvarim omladinu, ali reći ću, živjeli smo „nezdravo“.
Koliko je
bilo teško održati organizam Bombaj štampe živim na sceni. Evo i ovaj koncert u
Banjaluci, koliko ti je zapravo bilo teško…
Ja i Nedo
(Nedim Babović) smo jedini od te prve postave Bombaj štampe i nas dvojica smo jedini
autori i jezgro benda. Volimo svirati, iako se i on i ja bavimo svojim
poslovima, ali ta svirka, to je nešto posebno. On je dosta bliži muzici,
producent je i ima studio, ali ta svirka nam je nekako uvijek bila toliko draga da smo rekli da to nikada nećemo
prestati raditi. Ne svira Bombaj štampa često, možda pet koncerata godišnje,
kada nas neko zove, i ne trudimo se da organizujemo neke gaže, nego idemo samo
na poziv i mogu reći da rado dolazimo i sviramo. I sretan sam što je tako, što
uvijek dolazi toliko ljudi da napunimo prostor gdje god da sviramo, ne samo
zbog nas samih, već i zbog toga što je to znak da još uvijek ima izvjesna
kritična masa ljudi koji slušaju rokenrol.
Da, ni na
zadnjem albumu ne kalkulišete sa zvukom…
Mi sviramo
isto kao da smo u garaži 82’ ili 83’. Taj zvuk prašteće gitare i taj Nedin G štim, mislim da mi jedini sviramo na ovaj način ovdje okolo. To je to nešto
što nas karakterizira.
Stvari
koje su opstale iz tog perioda bivše Jugoslavije su stvari i ljudi koji nikada
nisu bahato tretirali svoju publiku i svoj rad. Jednom sam razgovarao sa
Josipom Lisac i ona je rekla da sebi nikada nije dozvolila da bude bahata, bilo
da pjeva pred 10, 100 ili hiljadama ljudi. Uvijek je na isti način pristupala
tome što radi.
Ja se
profesionalno bavim ovim poslom, ja sam diplomirani glumac i onoga dana kada
sam odlučio da ću to biti, da ću od toga da živim, ja sam odlučio da poštujem
svoju publiku i tako da vjerovatno i oni mene poštuju zbog toga.
Jedan od
mojih prvih novinarskih intervjua bio je sa Brankom Kockicom. Kada sam ga pitao
zašto više ne radi Kockicu i dalje, on mi je rekao „ Za jednu Kockicu, 7 dana
se birala tema, 7 dana su se birala djeca, 7 dana se snimala i 7 dana se
montirala. Danas čovjek uđe u studio i snimi 7 takvih emisija za dan. Koliko je
bagatelisana tehnologija i koliko je upotreba tehnologije bagatelisala
kvalitet koji dobijamo?
To je tačno
i znaš još šta, strašno je puno ljudi koji misle da je, recimo, to čime se ja
bavim, ako govorimo o komediji, da je to neka lakša forma, a to je upravo
suprotno. I to me najviše boli kada neko kaže „jao, lako je tebi, ti se
zajebaješ, a lova kapa“. Ljudi koji me poznaju zapravo znaju da sam strašno
ozbiljan i ljudi se uglavnom strašno razočaraju, kažu ‘što si to nešto
neraspoložen’. Misle da ja šopam folove i pričam viceve na svakom koraku. Ja se
strašno ozbiljno posvetim tome, zato što poštujem svoju publiku. Želim da dam
kvalitetan proizvod koji će ostaviti neki trag, koji će ljudi prepoznati i koji
će ih zabaviti na prvom mjestu, ali na jednom nivou.
Svako ko
ti postavlja takva pitanja, a bavi se novinarskim poslom, onda ne radi dobro
svoj posao, za razliku od tebe koji svoj posao dobro radiš. Jako je teško
nasmijati ljude, pogotovo u ovom vremenu i imam osjećaj da je sve teže
nasmijavati ljude. Da li griješim?
Ne griješiš.
Kome je do smijeha. Prije, kada si u sretna vremena kretao da nasmijavaš ljude,
kretao si sa neke pozitivne tačke. Znači, oni su već bili raspoloženi i onda ih
samo još malo poguraš i oni se smiju, a sada ih prvo moraš dovesti na neku
nultu tačku, pa tek onda da ih dižeš gore. Znači, kreneš iz teškog minusa.
Imam
osjećaj da ti poprilično dobro komuniciraš sa cijelom regijom, ali nikada ne
potenciraš tu jugonostalgiju… da li uopšte treba pominjati sjećanje na bivšu
državu u nekom smislu?
Pa, ne znam.
Ljudi na različite načine reagiraju kada spominješ bivšu Jugu. Neki su
nostalgični, neki su hipernostalgični, neki smatraju da je to najgori mogući
period i onda uvijek zaglaviš u neki predubok razgovor oko toga. Ja oko toga
mogu samo reći da sam sretan što sam odrastao u takvom vremenu i što su me moji
roditelji tako pripremili da volim svoje i da razumijem druge i da su me tako
pripremili na taj život u nekoj miješanoj sredini. Ja sam inače iz neke debelo
miješane sredine, što je možda bilo i neobično, po jednoj strani mana, po
drugoj vrlina. I moja djeca su sada miješana i najsretniji sam kada je onako sve
šareno, kada smo sa svih strana, tada mnogo više i naučiš. Nekako mislim da se
ljudi boje, sada je taj trend, kao ‘dolaze neki od nekuda’. Pa, nema ništa
ljepše. Oduvijek je neko od nekuda dolazio ili je neko negdje odlazio. Najgore
su te neke hermetične sredine, u svom prdežu se osjećaju dobro, kao ne smrdi
im, njihovo je. Meni je baš drago da se ljudi miješaju, da dolaze sa svih
strana, da odlaze i možda sam upravo zbog ovakvog odnosa, kako sam naučen još
od djetinjstva, dobro prihvaćen svugdje, i u Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj,
o Bosni da i ne govorim.
Meni je
ostala zanimljiva jedna priča, prateći te na Facebooku, gdje si prokomentarisao
da su se maltene na tvojoj predstavi u Australiji prvi put susreli neki naši
ljudi…
Da, prvi put
su se susreli ambasadori, i to srpski, hrvatski, makedonski, slovenski i
bosanski. Bili smo na ručku i tada su rekli „vidite, ljudi, prvi put smo baš
svi zajedno na okupu“ i to mi je bio veliki compliment, i bilo mi je super
društvo i lijepo sm se zabavili. Ja ne bih htio da me zbog toga neko svrsta u
neku grupu jugonostalgičara. Ja nisam jugonostalgičan ni za čim, jer nekako,
kada počneš da se baviš nostalgijom, znači da si već star. Znaš kada počneš
ono’joj, prije je bilo…’. Meni je i sada dobro, super mi je i u Rimu, i u
Njujorku, i u Beogradu i u Sarajevu, Zagrebu, svugdje mi je dobro.
Puno
putuješ, kako se nosiš sa vremenom? Stičem dojam da možeš još puno da radiš?
Ja stalno
moram kucati u drvo. Zaista sam sretan da imam tu mogućnost da se bavim ovim
poslom i da živim od nečega što bih radio i iz same zabave.
Pitam te
to iz razloga što imam osjećaj da ljudi na Balkanu, Zijah Sokolović je to odlično
primijetio, rekao je ‘veseli me odnos Balkanaca prema vremenu – kasni se, ako dogovorimo da je nešto danas u 11 sati, to
se vrlo lako pretvori sutra u 11’. Nekako se bahatimo s vremenom. Ti si
nedavno rekao da, kada se probudiš, prvo moraš da skontaš gdje se nalaziš.
Da, tako je,
pogotovo u zadnje vrijeme tako. U sred noći kada se probudiš, pa hoćeš da
ustaneš na jednu stranu kreveta, a ono vidiš da nije tamo, a onda shvatiš da si
na nekom drugom mjestu. Tempo je takav. Ali dobro je što se kod nas vrijeme još
uvijek mjeri kalendarom, a ne satom.
Uprkos
narativu 90-tih koji je sve prisutniji, a 90-te su toliko naštetile ovom
društvu, mi se opet nekako krpimo i svi ti ljudi koji su nekada bili dobri
stvaraoci, glumci, sportisti, bilo gdje na prostoru Jugoslavije, sada isto tako
dobro funkcionišu na cijelom ovom prostoru. Međutim, i dalje ti duboki
nacionalni narativi opstaju. Zašto smo toliko uporni da imamo etnički čista
društva?
To je neko
prokletstvo. To meni nikako nije jasno. Volio bih znati odgovor na to, ali,
nažalost, nekako se moraš pomiriti sa tim da smo izgleda toliko prokleti, da
smo takvi. Ja zaista ne znam, nisam odrastao u takvoj okolini, pa to ne
razumijem. Jedna misao mi se non-stop vrti po glavi, koju uvijek želim da pitam,
mada se nikada ne petljam u nacionalne rasprave. Riječ je o jednom pitanju koje
svako sebi treba da postavi, kada počne da govori gluposti, a to je ‘pa zar ti
stvarno misliš da su naši idioti bolji od njihovih idiota?’ Jer idioti su i kod
nas i kod njih. Ljudi stalno počnu te priče’ njihovi idioti’, a treba da kažu ‘naši
i njihovi idioti’. Znači, samo treba postaviti to pitanje. Svugdje ima idiota i
super raje.
Ti si
često i producent svog kreativnog rada. Koliko umara ta vrsta stvaralaštva?
Vjeruj, ne
umara, čak me odmara, odnosno olakšava mi stvari. Kada sam počinjao, uvijek sam
nekako mistificirao taj producentski posao, kao to su neki ljudi koji se
razumiju u taj posao, to je sabiranje i oduzimanje. Prestao sam to
mistificirati i shvatio sam što bi mi neko drugi prodavao nešto. Opet, imao sam
i loših iskustava gdje su me varali, a ja plaćao, i onda sam shvatio da je bolje da zavisim sam od sebe.
Često
čujem u sferi kulture poprilično kukanje. U jednu ruku bi htjeli pare od
države u drugu ne…
Znaš, to me
jako nervira u posljednje vrijeme, te podjele na bogate i siromašne, na naše i
njihove. Sada je i ta strašna podjela u kulturi, a to je podjela kao na
umjetnost I, kako bih rekao, neku laganu zajebanciju. Sve se dijeli. Postoje
ili filmovi i predstave krajnje umjetničke koje niko ne razumije, a svi se
prave da razumiju ili neko smeće, kao prde, podriguju, pa se ljudi smiju. Ta
neka fina sredina nestaje. I ja upravo to pokušavam da nađem, da je neka zabava,
da je komedija, a da je na nivou. Danas, ako je komedija, mora da bude ono
totalno smeće, ako je ozbiljno, onda treba da bude neka hiper umjetnost, da se
valjaju goli po sceni, ili povraćaju, ili se režu do krvi i onda neko kaže ‘vau,
to je umjetnost’. A onda čim nešto razumiju, to im nije umjetnost. Znaš li
koliko se stvari može sakriti pod krinkom umjetnosti? To me, recimo, nervira,
ta vrsta polarizacije. Sve rjeđe mi se događa da nakon što pogledam neku
predstavu mogu reći ‘nasmijao sam se, dobro je bilo i kvalitetmo’. Isto je i sa
filmom. Ili je neka krajnja komercijala ili je neko umjetničko sranje. U oba
slučaja je sranje.
Radio si, mogu slobodno reći i sa najvećim
svjetskim imenima, sarađivao si sa njima na setovima, vidio si kako
funkcionišu. Često kažeš da su ti upravo ti ljudi pokazali gomilu
jednostavnosti u načinu na koji komuniciraju.
To sam
shvatio, što su veće face, to su jednostavniji ljudi. To ne možeš da vjeruješ.
Ljudi kada se realizuju, nemaju više potrebe da se dokazuju. Sa druge strane,
ovdje kod nas sitne drkadžije koje nisu ništa uradile u životu dižu mnogo više
noseve i trude se da nekome nešto izgledaju, nešto što nisu, a ovi koji su
realizirani, oni se više ne trude da nekoga fasciniraju, nego su to što jesu i
nekako je normalno komunicirati sa njima.
Nikada ne kriješ respekt i ljubav prema
Sloveniji. Često ističeš i da je tvoja kreativnost upravo u toj zemlji dostigla
svoj maksimum, a s druge strane, često voliš i podsjetiti da si rođen u BiH, u
Sarajevu, da je to tvoj rodni grad. Možda bi bilo zanimljivo neko poređenje,
ako je uopšte moguće porediti BiH i Sloveniju? Mi smo uvijek nekako na nivou
skeča i vica. Vic o Slovencu, vic o Bosancu…
Da, tako je
i zato se od mene uvijek očekuje da malo kao govorim protiv Slovenaca. Kažu mi ‘ovi
Slovenci, nema tu one naše duše’.
Mi smo
uvijek imali pogrešno mišljenje o Slovencima, kao da su oni hladni, odbojni, a
oni samo više nego mi poštuju tuđi mir, oni se ne petljaju toliko direktno
drugima u život. Tamo se ne dogodi na vas neko u prolazu opali po leđima i kaže
‘gdje si Đuđi, jebo te’. Nisu hladni, nego te poštuju. Ivo Andrić je to lijepo
rekao u jednoj pripovijetci o Sloveniji, gdje je ovu zemlju prikazao kroz
konobare. Pisao je kako su naši konobari previše prisni, s tobom skoro su na
ti, njemački previše uštogljeni, a slovenski su baš, kaže Andrić, ona mjera
između ljubaznosti i pristojnosti, ne ulaze u intimu kao naši, nisu ni totalno
grubi i hladni, već baš onakvi kakvi i trebaju biti. Pisao je takođe i da Slovenci
jako poštuju svoj rad, a vole svoj odmor.
Mi ovdje nikada nismo imali takav kult vikenda, jer vjerovatno nismo toliko vrijedno radili. Baš
sam i ja sve to primijetio kao Andrić, ali eto nisam napisao.
Razgovarao Aleksandar Trifunović