Zetra Projekt – uvodne riječi
Prije 25 godina, u ljeto 1991. godine, ispred i u dvorani Zetre, desetine hiljada Jugoslovena je zajednički proslavljalo mir – bio je to posljednji atom snage jedne višenarodne države i njenog snažnog mirovnog pokreta kojeg se danas rijetki sjećaju. Impresivni video snimci sa pozornice i iz publike pokazuju da niko među prisutnim nije mogao ni zamisliti da će nekoliko mjeseci kasnije Srbi, Hrvati i Bošnjaci jedni protiv drugih ratovati i da će u toj borbi preko sto hiljada njih ostaviti svoj život.
25 godina kasnije Crowdsourcing-Projekt ZETRA traga za tadašnjim posjetiocima koncerta i njihovim pričama. Cilj: sakupiti što više ljudi kako bi se podijelila njihova sjećanja i kako bi se pritom pronašao odgovor na pitanje: Zašto izbija rat, kojeg niko ne želi?
O ovom projektu za portal BUKA razgovaramo sa Danijelom Viševićem, idejnim tvorcem ovog projekta koji živi u Berlinu.
Danijele, možeš li nam reći nešto više o Zetra projektu?
Pozivamo ljude koji su bili na koncertu “Yutel za mir” 28. jula 1991. godine u dvorani ZETRA da nam se jave i da nam ispričaju svoju priču, čega se sjećaju sa te večeri, kako su prošli sve ove godine od tad i kako su danas, da li imaju neku poruku za nas. Njihove priče želimo prenijeti u lijepom obliku na našoj web stranici koja ide online 28. juna, a tada i počinje oficijalni poziv, jer će ljudi onda na stranici moći postavljati svoje video snimke, slike i sjećanja. Trenutno imamo samo Facebook stranice na njemačkom i srpsko-hrvatskom jeziku i mail adresu [email protected]. Taj poziv je prva faza projekta, a druga faza je snimanje dokumentarca u kojem će nam glavni akteri biti ljudi koji će ispričati svoje priče. Koncert u Zetri bio je kulminacija pokreta za mir koji se dešavao širom cijele bivše Jugoslavije, ali je pao u zaborav. Sa Zetra projektom želimo podsjetiti na taj pokret, koji je stvarno bio ogroman i poseban.
A koliko je danas važno pričati o miru i sjećati se mira?
Ako mi zaboravimo da se masa ljudi u Jugoslaviji zalagala za mir, lakše će biti onima koji tvrde da Srbi, Hrvati i muslimani ne žele i ne mogu jedni s drugima – a to je – izvinite – bullshit. Ako se priča o ratu, treba se pričati i o akcijama naroda protiv njega koje su se dešavale prije, pa čak i za vrijeme rata. Maratoni za mir, koncerti za mir održavani su u skoro svakom gradu širom bivše Jugoslavije, mitinzi, protesti i demonstracije. Ja lično nisam mogao vjerovati kad sam počeo istraživati o pokretu za mir čega je sve tu bilo. Stvarno vam mogu reći: to je bio jedan od najvećih pokreta za mir koji je ikad postojao.
Kako ste došli na ideju da organizujete ovaj projekat?
Uopšte mi nije bio cilj napraviti išta što ima veze s ovom regijom, plan mi je bio raditi na sasvim drugim temama. Naišao sam slučajno na snimak koncerta u Zetri. Snimak koncerta traje skoro dva i pol sata, a ja sam taj snimak gledao od početka do kraja. Osjetio sam nadu ljudi, pozitivnu energiju, vjeru u mir i ljubav – i bio sam iziritiran. Ako smijem pretjerati: kao i neki drugi ljudi koji žive na Zapadu, mislo sam da su primitivni Balkanci jedva dočekali Titinu smrt da bi se mogli poubijati. Kroz taj snimak, a i istraživanja o pokretu za mir, poslije sam saznao da je istina potpuno suprotna od onog što sam mislio i da je najveći dio ljudi u bivšoj Jugoslaviji željelo mir i da su se za njega zalagali svim srcem.
Da li ste došli do ljudi koji su bili na koncertu kojeg se sjećate, kako su oni reagovali na ovu ideju?
Entuzijastično! Preko 300 ljudi nam se već javilo preko Facebook stranice @zetraprojekt i više od dvadeset ljudi nam je već opširno ispričalo svoju priču, iako nam je plan bio pozivati ljude da se tek nakon 28. juna javljaju. Primijetili smo želju ljudi da nam ispričaju svoju pozitivnu priču koja ih veže za ovaj dan, kao da smo ih podsjetili na nešto što su davno zaboravili, a na šta su ponosni. Javljaju nam se i ljudi koji nam pričaju o koncertima za mir za koje prije nismo ni znali. Čini mi se da je u baš svakom, pa i u najmanjem mjestu bivše Jugoslavije bio neki koncert, demonstracija, maraton ili miting za mir.
A što se tiče koncerta Yutel za mir u Sarajevu, priča koja nas je najviše dirnula tiče se tri prijatelja Hrvata, Srbina i muslimana, čiji je zadnji zajednički koncert u Jugoslaviji bio baš taj u Zetri, a zbog rata su se raselili u Švedsku, Švajcarsku i Njemačku. Ali da bi održali svoje prijateljstvo nalaze se svake godine oko 28. jula da bi zajedno otišli na neki koncert.
Kako će teći realizacija ovog projekta?
Trenutno se nalazimo u pripremnom periodu koji nazivamo „fazom nula“, odnosno, prikupljamo prve priče onih koji su bili na pozornici koncerta Yutel za mir, na primjer Davor Ebner, Rade Šerbedžija ili Abdulah Sidran. Tek onda počinje prva faza. Od 28.6. oni i mi ćemo pozivati ljude da nam na zetraproject.com ispričaju svoju priču, a tada ćemo moći, kao što sam spomenuo, da na web stranici postavljamo fotografije, video snimke i priče. Na jesen kreće druga faza, kada ćemo početi snimati dokumentarni film, narednog ljeta započećemo treću fazu o kojoj ćemo tek kasnije pričati.
Mnogi su bili protiv rata, a rat se desio, kako to komentarišete?
Na to Vam još ne želim odgovoriti, jer će nam upravo to pričati ljudi koji nam se javljaju. Ja se inače bavim jednom vrstom žurnalizma koji je danas moguć zahvaljujući internetu i socijalnim mrežama poput Facebook-a, a zove se „kooperacijski žurnalizam“. To znači da nije više potrebno da žurnalista sam nešto istraži, da publika pročita njegov članak i da to bude to. Danas je puno bolje istraživati uz pomoć publike, zajedno možemo raditi, sarađivati. Prije dvije godine, zajedno sa 25 kolega iz Njemačke, osnovao sam Krautreporter, to je jedan portal koji sve realizuje uz pomoć publike. Novinar može biti najpametniji na svijetu, ali ako sarađuje sa publikom, pronaći će mnogo više informacija.
Kako danas očuvati mir u BiH, imajući u vidu da živimo u vremenu gdje su nacionalističke i religijske tenzije sve učestalije?
Nadam se da nisu sve učestalije. Taj se dojam možda može dobiti preko nekih medija ili ako slušamo političare, ali moje iskustvo je da, gdje god da dođem, bilo u Zagreb, Karlovac, Vojvodinu, Beograd, Sarajevo, Livno, Split ili Ohrid, niko ne bira svoje prijatelje po religiji ili nacionalnosti. Svima je to baš svejedno. Možda ti ljudi ne razgovaraju o tim temama, a možda baš ja uvijek naiđem na ljude koji su otvoreni i vide u čovjeku čovjeka, a ne Srbina, Hrvata ili Bošnjaka.