Živa biblioteka funkcioniše baš kao prava biblioteka, gdje čitaoci dolaze da pozajme “knjigu” na određeno vrijeme. Postoji jedna razlika – knjige u Živoj biblioteci su ljudi, i knjige i čitaoci imaju priliku da uđu u pravi dijalog. Knjige u Živoj biblioteci su ljudi koji predstavljaju grupe koje su često meta predrasuda i stereotipa, i koji su često žrtve diskriminacije, predrasuda i socijalne ekskluzije. U ovoj biblioteci, knjige ne samo da mogu da pričaju, već mogu i da odgovaraju na pitanja čitalaca, kao i da postavljaju pitanja i da uče. Žive biblioteke se organizuju pod okriljem USAID-ovog projekta PRO-Budućnost.
Sam koncept Žive biblioteke ranije mi je bio interesantan, kaže jedna od učesnica Amela Kišić iz Tuzle, kad smo o njemu razgovarali i prije njegove realizacije u BiH, jer na drugačiji način donosi ljudske priče, djeliće života o kojima se rijetko govori i pristupa s povjerenjem i srdačnošću svakome ko se odluči da sasluša ili učestvuje.
Kaže kako je poziv da učestvuje u prvoj Živoj biblioteci u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banja Luka 2015. godine dobila od drugarice koja radi za Helsinški parlament, jer je znajući moju priču, mislila da sam interesantna živa knjiga i da imam mnogo toga da kažem onima koji dođu da ‘čitaju’.
„Na poziv sam pristala odmah, ne razmišljajući kako ću ja da ispričam svoj doživljaj nego prije iz želje da s nepoznatim ljudima podijelim isti i utičem na njihove stavove. Tokom trajanja sesija, svaka priča iznova se činila drugačijom jer su reakcije različitih ljudi iznova bile drugačije. Lepeza različitih emocija, različitih lica ljudi a protkane najboljim namjerama i potpunom otvorenošću svih onih s kojima sam razgovarala sad mi pričinjavaju zadovoljstvo i ono su najljepše što nosim iz te priče“
Ameli Kišić, je tokom rata, kao djevojčici, dijagnostikovano teško smrtonosno oboljenje. Na njen se život, uz sve ono što je zajedničko generaciji koja je djetinjstvo živjela u ratu i poslije rata, nestašice svega, stalnog rizika i uz njega nadrealne kreativnosti, obrušila i bolest. Takva situacija za sve se činila kao kraj. Odlazak na onaj svijet.
Nesigurna situacija, bolnice pune ranjenih, raseljenih lica, teška finansijska situacija, nedostatak lijekova je sve ono što je bilo prisutno i otežavalo ionako bezizlaznu situaciju.
Zahvaljujući ponajboljim ljekarima pedijatrima u zemlji koji su tada bili uposleni na UKC Tuzla, pružili su joj maksimum njege, iako su i oni bili svjesni da daljnje liječenje u Tuzli neće biti moguće.
„Dogovorom njih i mojih roditelja, odlučili su me u sred ratnih sukoba širom zemlje prebaciti do najbliže sigurne zone kako bih nastavila oporavak“
Prelaskom u Zagreb na Pedijatrijsku kliniku, Amela se našla u sigurnim rukama, ali daleko od kuće, od rodnog grada, od svojih roditelja. U Zagrebu je ostala 9 mjeseci, ne znajući ni šta se dešava sa roditeljima, niti sa rodnim gradom , a bila je dovoljno svjesna da o tome razmišlja i nada se najboljem.
„Kad sam nakon 9 mjeseci ponovo došla u kontakt s porodicom i vratila se nazad u Tuzlu, iako ponovo u rat, povratak je bio kao nastavak strašne pauze u dječijem životu i tad najveća radost“ kaže ona.
Sve ono što je uslijedilo poslije, sva ratna zbivanja i strahote, bilo joj je kao dio normalnog odrastanja jer je bila skupa s generacijom, dijelili su iste muke al’ je zauvijek promijenilo odnos prema životu, okolini, ljudima koji su joj tad značili život i uglavnom su to ljudi koji su i danas dan sa njom, rame uz rame.
Amela kaže da njenu tragediju koju je kao dijete doživjela za vrijeme rata, može da poistovijeti sa sadašnjošću, jer se oboljela djeca ni danas ne suočavaju s nekim drastično boljim uslovima zbog sveopšte društvene situacije, u kojoj nikome nije dobro a najmanje onima koji trebaju pomoć.
„Uvijek mogu da kažem da se iz tog perioda naučilo mnogo toga, poput nužne volje i karaktera djeteta koje je prisiljeno da bude jako i svjesno stanja. Naučila sam da se oslonac traži i nađe samo u ispravnim, dobrim ljudima, uvijek i svugdje. U sred rata, dobri ljudi koristeći lična poznanstva i resurse spašavaju život djeteta, a svi smo različitih konfesija bili – nije li to životna lekcija?“ pita se Amela.
Solidarnost i vjera u ljude i ljudsko se uči od malih nogu i na tome je, kaže, beskrajno zahvalna svojim roditeljima. Uz to, dobar je osjećaj pobijediti najgore i biti mali heroj i s tim osjećajem spoznati svijet.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Autori teksta su odgovorni za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
