Bio sam ispred srušene Ferhadije tog dana kada je postavljan prvi kamen temeljac nakon rata, nezapamćeno nasilje, mržnja se mogla opipati u vazduhu. Volio bih i nadam se da je takva mržnja nestala, da je gomila policije i mjera sigurnosti danas nepotrebna. Sa druge strane, uznemirava me činjenica da će gotovo svi koji održavaju nepodnošljivo stanje neprestane mržnje danas biti u prvim redovima na otvaranju džamije, što plaši svakog normalnog čovjeka.
To nije pošteno prema svim onim neznanim, velikim ljudima koji daleko od reflektora, crvenih tepiha i ćilima svakodnevno posvećeno i teško rade na vraćanju izgubljenog ljudskog odnosa, pokušavajući tako da život u ovoj zemlji učine bar malo snošljivim. Onih rijetkih što imaju hrabrosti da se pitaju zašto je i zbog čega Ferhadija srušena, jer u tom pitanju je i jedini mogući način da se takvo šta nama ne ponovi. Drugog, lakšeg načina nema.
Ferhadija se vratila gdje je bila, tamo gdje joj je mjesto. Banjalučani trebaju biti srećni što je ponovo tu, jedino tako će kamenu udahnuti život, jer kao što je bez Ferhadije grad izgledao poput nedovršene skulpture, tako će ako ostane bez poštovanja i života ovog grada ona ostati tek ljepota u pokušaju, tužna silueta i okrnjena sjenka pod kojom je zauvijek klonula nesrećno zaljubljena Safikada…
Danas nije praznik i trijumf politike, ona u ovom velikom događaju nema šta da traži i da slavi. Danas je praznik svih onih dobrih ljudi koji još imaju snage da vjeruju u bolju budućnost za sve naše ljude, u ma kojoj bogomolji, ili gdje god, se molili za tu budućnost. Takvih je malo, takvih je sve manje, opet, života radi, moramo vjerovati i dati malu šansu toj velikoj nadi da će ovakvi događaji u budućnosti povećati broj ljudi na strani ljubavi i poštovanja.
Ovu fotografiju sam zabilježio prije godinu, u danu u kom je završeno ocrtavanje unutrašnjosti džamije. Žao mi je što novi život Ferhadije nije doživio Goran Terzić, taj dobri čovjek, svakodnevno je obilazio, bilježeći ushićeno svaki trenutak njenog ponovnog nastajanja.
