Etnokratija i etnopartijski sistem
Još ako tome dodamo da etnije na našim prostorima određuje pripadnost religiji, onda možemo govoriti o etno-teokratiji, ili teo-etnokratiji i pomenutom političkom fatalizmu se pridružuje vjerski fanatizam čime smo još više zakucali pojedinca u njegovu određenost i sveli mu slobodu izbora na minimum.
Znači: tako ti je – kako ti je. Kako si se rodio – tako ćeš i glasati. Genetski. Biološki.
Sve je predodređeno i zapisano, pa i glasački listići.
Poraz građanske demokratije
Etno- teokratija je “u nas” potpuno porazila građansku demokratiju. Izbacila ju je iz “demokratskih procesa”. Negirala ju je.
Etno-teokratija ne samo da vrijeđa i omalovažava ideju građanske demokratije, građanske države i građanskog društva, već vrijeđa i omalovažava inteligenciju samih građana.
U BH etnokratiji etnija je “konstitutivni narod”, tj. etno-nacija, (a nacija je sekularna kategorija), dok etnija istovremeno predstavlja i vjersku grupu. To je paradoks za sebe: ta sekularno-vjerska kategorija “konstitutivnog naroda”.
Ni etnija, a ni religija u građanskoj demokratiji ne bi trebale imati političkog predstavnika u parlamentu.
Folklorno društvo, nevladinu organizaciju – da, ali ne i političku partiju, ako mene pitaš, jer je previše jednostavno: program političke partije je u tom slučaju prepisan iz nečega što bi trebalo biti zapravo, da tako kažem: “svjetsko naslijeđe”.
Drugim riječima: ništa ti nisi izmislio. Samo si zatekao i prisvojio. Nema ništa revolucionarno, napredno, već uglavnom tradicionalno i konzervativno. Zato se u pravilu radi o konzervativnoj desnici, konzervativnim nacionalistima kada govorimo o etno-nacionalnim partijama. Prisvajanjem sebi i usvajanjem nekog istorijskog nasljeđa za program partije – otuđuje ga se od svih drugih.
Politička kandidatura za predstavnika etničke ili vjerske grupe u parlamentu nije fer prema svim biološkim i duhovnim pripadnicima navedenih kategorija, a naročito onim koji nisu glasali niti žele imati političkog predstavnika u toj kategoriji, da se tako izrazim, tj. onima koji vjeruju da politički predstavnik treba u parlamentu da predstavlja set političkih ideja, a ne biologiju, genetiku, kulturnu tradiciju i to…
Radi toga je “u nas” građanska demokratija potpuno “prevaziđena” etnokratijom. Za koga god da glasaš u političkom smislu – na kraju te neko predstavlja biološki “kao vrstu”, što omalovažava i brutalno vrijeđa inteligenciju onima koji je još uvijek, na njihovu žalost, imaju.
Kada se radi o političkim predstavnicima jednog naroda – etnokratija je uprošćeni i uslovljeni fašizam, (bez obzira koliko to izlizano zvučalo). Dakle: jedan narod, jedna partija, jedna vjera, jedan vođa. Svaka politička borba unutar etnopartijskog sistema se na kraju završava sa alfa mužjakom kao političkim predstavnikom svih muškaraca etničke grupe (koji su sinonim za “narod”). To je neki “urođeni” totalitarizam etno-fašizma koji se dešava unutar multietničke etnopartijske etnokratije.
Drugim riječima: na korak smo do plemenske, tj. rodovske zajednice nakon toliko milenijuma pisane istorije.
Politička fantastika
Zamislimo sada da se pojavi “Partija žena” koja u ovom slučaju ne predstavlja neki narod, već pretenduje na to da predstavlja ženski rod – na nacionalnom/državnom nivou.
Mnoge žene vjerovatno ne bi bile članice te partije. Ali, eto, neko se sjetio da nazove partiju po glasačkom tijelu i zagrabi glasove toga tijela (u ovom slučaju ženskog).
Znači: “u ime roda”, a ne naroda.
I očekuje na izborima sve ženske glasove. Po toj logici: ona žena koja ne glasa za žensku partiju – ona je “izdajnica roda svoga”.
Zar to nije ultra-banalizovana politika? Hljeba i glasova bez motike i politike bez programa.
Mnoge žene bi glasale za neke druge političke predstavnike, neke druge partije, bez obzira na njihovu rodnu pripadnost, već s obzira na politički program. Glasale bi kao pojedinke, individue, građanke za pojedince, individue, građane. (Evo baš kao Suzan Sarandon kada su Hilari Klinton i Berni Sanders u pitanju.)
To je taj građanski princip, ta individualna/građanska sloboda i pravo iz koje proizilazi i svako drugo.
Jer to što se neko tamo sjetio da napravi žensku partiju ne znači da ima kopirajt i da je kidnapovao tvoj rodni identitet, a time, na neki način i tvoj lični identitet. Ne postoji način da te politički ucijeni (osim ako način zbilja postoji, a to je izgradnja političkog sistema poput etnokratije “u nas” – samo u rodnom smislu).
I kako bi stvari stajale u praksi u takvoj jednoj “rodnokratiji”?
U prelaznom periodu mediokritetske polugrađanske iliti malograđanske demokratije – ti bi mogla glasati za svog političkog predstavnika ili svoju političku predstavnicu kao slobodna, punoljetna, svjesna, obrazovana, racionalna građanka, ali na kraju, nakon svega, kada se svi glasovi saberu i oduzmu – opet bi te politički zvanično predstavljala žena koja dolazi iz “Partije žena” – iako joj ti nisi dala taj mandat.
To znači da bi čitav proces demokratije koji se dešava u međuvremenu bio u konačnici nepotreban i prevaziđen dok bi istovremeno izabrana predstavnica zapravo nelegitimno pozirala kao predstavnik svih žena. Isto tako bi potpuno nelegitimno politizirala broj žena u državi i prijetila muškarcima “najbrojnijim rodom” podrazumijevajući i tebe iako ti politički ne spadaš u tu statistiku.
Odakle joj mandat da na osnovu par stotina hiljada glasova nekih žena postane političko-biološki predstavnik čitavog ženskog roda u državi? – pitala bi se. Odgovor je: ona ga nema. Ona blefira. Ona se lažno predstavlja.
Kako? Zašto?
Odgovor je: hoće joj se – može joj se. U prvom redu zato što djeluje u društvu i državi u kojoj ne postoji građanska demokratska politička svijest i opozicija, a time ni odgovornost.
Zaključak
Mi smo zaboravili da političke partije zapravo predstavljaju samo sebe: svoje lidere i svoje članstvo, svoj politički program, ideologiju i na kraju: interes onih koji glasaju za njih. Ali nikako ne predstavljaju “sve nas” – ko god “mi” bili. To je prevelik zalogaj totalitarizma koji smo svi “mi” zagrizli i ne možemo da ga progutamo, a kamoli svarimo, već više od dvije decenije osamnaestonovembarske diktature.
Damir Nikšić za Buku