Juče je otvoren studentski dom “Radovan
Karadžić” na Palama. Dom je, kako to i biva u Republici Srpskoj, kao i sve
što se može otvoriti, od konzerve do tunela, otvorio Milorad Dodik. No, ovdje
se nećemo baviti Dodikom, koji bi zarad lokalnih izbora i političke egoistične
promocije otvorio i dom radnog naziva Ajatolah Homeini. O Dodikovoj konvertiji,
sve je rečeno.
Sve je rečeno, i biće govora i o Radovanu Karadžiću,
kao nalogodavcu za najveće ratne zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Ili nije? Ili ljudi ne znaju šta je taj čovjek uradio baš srpskom narodu. Ovdje
ću se pozabaviti samo jednom činjenicom, a direktno je vezana za naslov teksta.
Radovan Karadžić je pod kraj 1994. godine formirao “studentsku brigadu”, koja
se borila u sastavu Vojske Republike Srpske. Da budem posve tačan, pokupljeni
su studenti iz banjalučkog studentskog doma, potrpani u kamione i odvezeni na
bihaćko ratište. U tom oponašanju hitlerjugend jedinica, nastradalo je 13
studenata, na desetine ranjeno, a ogroman broj ostao vječno obilježen PTSP-om,
alkoholizmom, drogom, razorenim familijama, nemogućnošću zasnivanja braka…
Neki zakleti Bošnjak nacionalista će reći – Bogu hvala,
pa je upropastio srpsku mladost. Ali, reći će to i političko rukovodstvo
današnje Republike Srpske, koje je zamijenilo uzrok za posljedicu, pravdu za
nepravdu, istinu za laž, žrtvu za zločinca, razum za ludost, pa namjesto da se
bar u nacionalnom zanosu sjeti tragično i nevino izgubljenih života nikad više
akademaca, ljudi otvoriše studentski dom njihovog krvnika Radovana Karadžića.
Čovjeka koji na meniju zala ima spisak kojem bi pozavidio i najveći
krajputaški restoran, eto dobi studentski dom sa svojim imenom.
I nije da se Radovan ne pita za studente u Republici
Srpskoj, 20 godina nakon njihovog slanja u smrt. Evo, i Milorad Ddoik, zajedno
sa Karadžićevom familijom, duboko je ubijeđen da nije bilo Karadžića, kako se
ne bi razvio ni visokoškolski sistem u tom dijelu Republike Srpske (sic).
Agresivno-pasivna uloga Radovana Karadžića još
uvijek je živa, postoji i i te kako operativno funkcioniše.
Ali, uozbiljimo se. Vratimo se na paklenu pervertiju
doma “Radovan Karadžić”. Vratimo se na činjenicu da se otvara dom, 3 dana uoči
izricanja presude tom istom Radovanu Karadžiću. I to, o gospode, ne otvara se
dom sa njegovim imenom bilo kako. Otvara se DVA (2 puta). Prvo otvaranje je
bilo negdje uoči izbora 2014. godine. I ovaj put je slučaj, proviđenje i nakana
situirala “otvor” u izbornoj godini I boldovala ga izricanjem presude.
Ljudski je zapitati se na kojem opijatu je taj silni
narod koji daje podršku ovako perverznom činu? Na čemu su političari, koji…dobro
oni nisu ni na čemu, samo im treba novca, položaja i još medijskog uticaja, na
čemu su apaurisani studenti, koji ili blage veze nemaju da su im negdanje kolege
izginule zarad Radovanovog ludila?…I, koliko uopšte može da košta politički sistem u Republici Srpskoj iste te
studente? Koliko može da ih košta nepromišljena infantilnost i pristajanje na
morbidnost.
Ponavljam, u dvije godine, dva puta je dom dobio
Radovanovo ime. Da li je neko od buduće inteligencije reagovao (osim ako se
zanemare studentske pijanke, nosanje kineskih majica sa Karadžićem, “srBskim
herojem” i mantranjem o očuvanju srBstva? Da li je bilo ko od “progresivnih
mladih ljudi” i prstom mrdnuo ne bi li barem nominalno očuvao dignitet
ubijenih kolega studenata. Ta, nisu se ta djeca ’94 dobrovoljno otkotrljala na
ratište! Upravo suprotno, upisali su fakultete, ne bi li ikako, na bilo koji
način, izbjegli pošast rata.
Ovako danas, egzekutor im se smije u grobovima sa
svoje mermerne ploče na Palama. Ali, čini se da je to malo i ne pretjerano
bremenito terećenje današnjih kloniranih nacionalističkih mini aparatčika,
koji se studentima krste i kojima doseg znanja baca do nivoa partijske
knjižice. Vremena su se promijenila, pa namjesto SDS-ovih ocila, ganja se
Miloradova politička iskaznica.
A, svi znamo da mrtva usta ne govore. Poginuli su
greškom, jebi ga, statističkom, potpomognutom ukazom, metkom ili granatom. I nisu
to neki heroji rata, koji su se bacali pod tenkove i činili ostala mitomanska
čuda. To je, ponavljam, 13 nikad svršenih akademaca, koji su Radovanovim ukazom
kidnapovani od knjige i priključeni pušci.
Zarad njih, ako bi neko baš htio ispratiti neki
narativ, dom bi se trebao zvati, studentski dom “13 mrtvih studenata”.
Ali, hej, važniji je srpskom nacionalističkom
korpusu jedan živi Radovan Karadžić, osuđen ili neosuđen, od života desetina
zvanično pobijenih i stotina neupisanih mrtvih studenata.
Na kraju krajeva, jebo realnost sa ovakvom mladošću.
Šta će nam mrtvi studenti pored malih
živih klonova Radovana i Dodika? To je tek puka neprijatnost, koju svi, valjda,
treba da zaboravimo.