U poslednje vrijeme često čujemo primjedbe kako u BiH i Republici Srpskoj vlada jednoumlje i da se u javnoj sferi ne mogu čuti različita mišljenja. Tako se, na primjer, često kaže da je “akademska zajednica pasivna” i “ćuti” po mnogim važnim pitanjima.
Iz toga ne treba odmah zaključiti da se svi slažu sa vladajućim dogmama, već da se mnogi ustručavaju, iz ovih ili onih razloga, da svoje neslaganje iznose javno. Inidikativnu stvar mogu navesti iz ličnog iskustva: kada objavim nešto antimeinstrim, često mi se ljudi privatno javljaju i kažu nešto tipa: “svaka čast – i ja tako mislim, ali ne želim da se konfrontiram. Zato ti nisam ‘lajkovao’ kolumnu”. Zašto je to tako i zašto se ljudi, koji bi u XXI vijeku u jednoj evropskoj zemlji trebalo da su slobodni, odlučuju da zaćute, ili, ako već progovore – samo ponavljaju zadati narativ? Iskustvo linča koje su nedavno doživjeli u Sarajevu univerzitetski profesori Sabina Silajdžić i Franjo Šarčević pokazalo nam je prave uzroke toga.
Krivica vlasti
Prvi uzrok su, naravno, vlasti, koje, kao i svagdje u svijetu, teže da redukuju antirežimske narative. Ipak, krimen vlasti tu ne treba preuveličavati. Ovdašnji prostori ipak nisu ni blizu putinističkog mraka koji redovno guta nesaglasne. Iako nema sumnje da su mnogi pojedinci na našim prostorima doživjeli manje ili veće neprijatnosti, pa i različite vrste progona, zbog stavova koje su javno iznosili, ipak teško da ima osnova za tvrdnju da u BiH ili Republici Srpskoj postoji masovni sistemski i sistematski progon neistomišljenika. Mogu opet navesti lični primjer: zaposlen sam na javnom Univerzitetu i više od decenije konstantno kritikujem vladajući režim u Republici Srpskoj, često i “neakademski”. Međutim, nikada nisam imao bilo kakve, iole vrijedne pomena, neprijatnosti zbog toga. Iako mi je poslodavac Vlada, a moji stavovi su vrlo često antivladini, nikada nisam bio izložen pritisku od strane poslodavca. To nam pokazuje da je Srpska još uvijek društvo u kome vlast neće proganjati jednog profesora zbog stavova i neslaganja sa politikom Vlade. Što nije slučaj na primjer u Srbiji, gdje smo svjedočili varvarskim pritiscima na profesore i naučnike, na glumce i pjevače, sudije, tužitelje, i uopšte svakog ko se drznuo da kritikuje režim.
Naravno, ako ste anti-vladinih stavova teško možete biti imenovani na neku upravljačku funkciju – postati ministar ili direktor. To je vjerovatno i pravi razlog zašto mnogi ozbiljni ljudi ćute ili ponavaljaju vladajući narativ: aspiranti na javne funkcije moraju prećutati svoje neslaganje sa vlastima, ukoliko žele da ih ta ista vlast postavi na neku funkciju sa koje treba da provode politike vlasti. I to nije ništa tako skaradno, niti dostojno prezira kako se često predstavlja. Niti je specifičnost ovih prostora – u manjoj ili većoj mjeri to je praksa svagdje u svijetu. Apsurdno je, naime, očekivati da vlast imenuje na neku poziciju nekog ko sa te pozicije neće provoditi njene politke, jer ih smatra pogrešnim. Ako imate pretenziju na funkciju morate biti dio tima, a ne slobodni strijelac. Premda se takvom stavu može uputiti mnoštvo primjedbi, ta vrsta cenzure ipak je samo autocenzura – odluka koju svako donosi svojom voljom, a ne pod prinudom vlasti.
Krivica naroda
Drugi razlog zašto ljudi izbjegavaju javno konfrontiranje mnogo je ozbiljniji i povezan je sa problemom (ne)kulture. Naime, mreže su omogućile svakom da vas vrijeđa ako mu se ne dopada vaše mišljenje. Nije problem neslaganje. To je normalna i za svakog pametnog čovjeka korisna stvar, koja ga inspiriše da provjeri i dodatno testira svoja mišljenja. Problem je što je neslaganje neutemeljeno u stavovima, već je zasnovano na uvredama. Mreže omogućavaju diletantima svih vrsta da polemišu sa ekspertima, što je naravno sjajna stvar. Problem je očit: diletanti nemaju znanja da vode kredibilnu raspravu. Stoga vrlo često ne mogu izložiti svoje stavove diskurzivno, pa prelaze na teren uvreda. Logika je pijačarska: ako ne mogu da pobijem nečiji stav, mogu da vrijeđam autora.
Mnogima su takve uvrede i izloženost neprihvatljivi i ne žele da se valjaju u blatu sa kojekakvim anonimusima. Nedavno mi je jedan kolega rekao: “Nisam je trideset godina učio i radio da bi se svaki iskomplesirani nepismenjak iživljavao na meni.” Međutim, cijena toga je ogromna: dopušta se nekulturnim i frustriranim luzerima da svojom hajkom ućutkaju kritičke glasove neslaganja. Što je, dugoročno posmatrano, pogubno za jedno društvo.
Ako pogledamo histeriju koja se podigla oko izjava prof. Silajdžić i prof. Šarčevića vidjećemo da su “obični” građani bili gori i agresivniji od vlasti. Ako se osvrnemo i na naše nedavno BL iskustvo i ono je jednako poražavajuće: napade na novinare ili LGBT aktiviste u našem gradu nisu provele vlasti (premda su svojim stavovima targetirali mete), već obični ljudi – naše komšije, koji su do te mjere nesposobni prihvatiti drugo i drugačije da su spremni čak i na upotrebu sile. Prijetnje koje su upućene sarajevskim profesorima dolaze od njihovih komšija – a ne od vladajućih struktura.
To nam pokazuje poražavajuću stvar: opšti nedostatak elementarne političke kulture, i kulture uopšte. Nedostatak čak kućnog odgoja koji bi trebalo da ljude vaspitava da se sa tuđim mišljenjem koje smatrate pogrešnim borite argumentima, a ne jeftinim etiketiranjima tipa “izdajnici”, “plaćenici” i sl., ili čak prijetnjama. Mi smo navikli da političare krivimo za sve i svašta. Opravdano. Ali u nekim stvarima pokazujemo da smo gori od njih i, da smo kojim slučajem na vlasti, bili bi gori despoti od onih na čiji se despotizam žalimo. Ako ćemo biti pošteni, po pitanju slobode mišljenja, govorenja i neslaganja narod se pokazuje kao gori od vlasti. Bar sudeći po nedavnim iskustvima – i u Sarajevu i u Banjaluci.
