1. Civilno društvo, koncept i praksa u nas, u najvećoj mjeri prati nerazumijevanje, posebno odnosa forme i sadržaja, same ideje civilnog društva.
Dio toga je javno prisutna jednostranost od apologije prakse civilnog društva do potpunog odbacivanja i koncepta i prakse, sa standardnim desničarskim tezama o „stranim agenturama“. U potpunosti izostaje ozbiljna kritička analiza civilnog društva u nas sa stanovišta same ideje i koncepta civilnog društva. Preciznije, nedostaje kritika prakse civilnog društva.
Problem je alarmantan, negativni procesi su nakon poslijeratnih „herojskih godina“ civilnog društva danas veoma prisutni i približavaju nas ocjeni da u nas civilno društvo u pravom smislu te riječi ne postoji, narod bi rekao da je to „ubleha“.Ta situacija vodi prisutnom padu kredibiliteta organizacija civilnog društva kod građana, što se „obija o glavu“ i onim organizacijama koje svojom praksom stvarno grade civilno društvo.
Formalno, civilno društvo je ono što nije ni javni ni privatni sektor i što funkcioniše na neprofitnoj osnovi. U okviru tog pristupa, civilno društvo su nevladine organizacije, religijske zajednice, sindikati, dio medija, dio akademske zajednice, itd.
Stvar postaje puno komplikovanija sa definisanjem vrijednosti, sadržaja civilnog društva. Riječ je o univerzalnim idejama; slobode, demokratije, vladavine prava, ljudskih prava, socijalne pravde i društvene odgovornosti.
Sam koncept polazi od toga da tradicionalna parlamentarna demokratija nije dovoljan okvir za stvarnu demokratizaciju društva, odnosno, jeste nužan ali ne i dovoljan uslov za demokratsko društvo. U tom kontekstu, organizacije civilnog društva okupljaju građane sa specifičnim interesima, lokalnim ili opštedruštvenim, te se bore za njihovo ostvarivanje. Takođe, one zastupaju građane u kritici ili promjenama u politikama i funkcionisanju javnih institucija. Stoga je civilno društvo najvažniji faktor socijalnog uključivanja u najširem smislu.
2. Koncept i organizacija civilnog društva, kao i mnoge druge, dobre i loše stvari, nastao je u razvijenim, kolokvijalno rečeno, zapadnim društvima. To je, prirodno, obilježilo i sam koncept, definisalo vrijednosti civilnog društva.
Kritički gledano, moguće su sljedeće hipoteze;
S obzirom na to da je razvijeno u jednonacionalnim zemljama, odnos prema „nacionalnom pitanju“ je redukovan na odnos prema nacionalnim manjinama u sklopu navedenih vrijednosti civilnog društva. U višenacionalnim zajednicama je očit izostanak specifičnih odgovora civilnog društva na temu nacionalne ravnopravnosti. Odsustvo tog odgovora vodi zanemarivanju realne, višenacionalne situacije i pokušaju „primjene“ spomenutih vrijednosti na građane koji se, stoga, „izmještaju“ iz nacija. Odatle i prisutna apstrakcija; ako su građani ravnopravni, ravnopravne su i nacije te je nacionalna ravnopravnost sama po sebi ostvariva. Riječ je o traženju uporišta konceptu civilnog društva u onome što mu jeste bila polazna osnova – u tradicionalnoj parlamentarnoj demokratiji jednonacionalnih država.
Iz „rodnog“ mjesta civilnog društva reprodukuju se i njegova, indirektna, sklonost simplifikaciji problema u BiH na apstraktno, „građansko“ bez dijela sadržaja stvarno građanskog koji se odnosi na nacionalni aspekt, nacionalnu ravnopravnost. Odatle i apstinencija vezana za korijene krize u BiH, odatle i „utisak“ da spomenuta simplifikacija vodi „unitarističkoj svijesti“ organizacija civilnog društva.
Nasuprot tome, civilno društvo može biti dobro ili loše, ali nikako, dok je civilno, ne može biti ni unitarno, ni nacionalističko, niti blisko tim političkim koncepcijama. Drukčije rečeno, nacionalna ravnopravnost dio je individualnih sloboda građanina, ili, građansko društvo i nacionalna ravnopravnost su dvije strane iste medalje.
Ova tema traži posebnu analizu, te je ovdje ostavljam po strani.
Civilno društvo, prateći razvoj svog „rodnog mjesta“, razvijenog Zapada, takođe se globalizovalo. Ne samo kao univerzalne vrijednosti, već i kao globalne organizacije civilnog društva, od humanitarnih do onih angažovanih na odbrani ljudskih prava. Taj je proces, nesumnjivo pozitivan kada je riječ o vrijednostima civilnog društva. Nešto je drugačije sa globalnim organizacijama civilnog društva koje su de facto globalne korporacije u kojima često interes tehnostrukture korporacije prevladava interes vrijednosti za koje bi se trebale boriti. Računovodstveno gledano, njihov neprofitni karakter se kompenzuje enormno visokim platama tehnostrukturi, tj. mogući profit se unaprijed „seli“ u veoma uvećane troškove implementacije projekata. Odatle i analitički nalazi niza ozbiljnih istraživanja da samo polovina finansijskih sredstava za međunarodnu pomoć, uključujući i dio preko korporacija civilnog društva, stvarno dođe do korisnika te pomoći.
Nijedno društvo, kao ni njihov segment, civilno društvo, nije i ne može biti perfektno. Ostaje nam, kao što bi Džordž Soroš rekao, „second best“ rješenje, otvoreno društvo. Otvoreno društvo u procesu stalnih pozitivnih promjena u svim segmentima univerzalno prihvaćenih vrijednosti.To se odnosi i na civilno društvo u Bosni i Hercegovini, posebno kada je riječ o nacionalnom pitanju, nacionalnoj ravnopravnosti. Problem se ne rješava ako se poput malog djeteta suočenog sa problemom „zažmiri“, čime misli da problema nema.
NVO u BiH
Ovdje ćemo se fokusirati na organizacije civilnog društva, tj. nevladine organizacije (NVO-e). Pri tome je važno imati bar opštu predstavu o kvantitativnim pokazateljima koji se tiču NVO sektora i njegovog funkcionisanja.
U zavisnosti od korištenih izvora, podaci o brojevima, oblastima i obimu rada udruženja, fondacija i grupa građana su ponekad kontradiktorni i uglavnom se odnose na nevladine organizacije (NVO ‘sektor’) i/ili uključuju druge organizacije pod uslovima koji se mogu samo registrovati u skladu sa spomenutim zakonima u BiH (na primjer profesionalna udruženja, kulturna ili rekreativna društva itd).
Istraživanje iz 2005. koje su sproveli IBHI/BSAL i DFID, pokazalo je da je u BiH prema NACE klasifikaciji i podacima biroa za statistiku oba entiteta i Brčko distrikta postojalo 9.095 organizacija. Dalja verifikacija podataka sakupljenih tokom rada na istraživanju pokazala je da gotovo pola registrovanih organizacija nisu više aktivne, dok je procijenjeno da je broj aktivnih nevladinih organizacija u BiH bio 4.629. Iako je prema nekim drugim izvorima (USAID) stvarni broj aktivnih NVO-a puno manji.
U 2008, broj registrovanih NVO-a u BiH je znatno porastao na 12.189, što ne znači da ih toliko ima u Bosni i Hercegovini. Zbog postojanja četiri zakona o udruženjima i fondacijama, i odsustva jedinstvenog registra udruženja Bosne i Hercegovine, postoji realna mogućnost da su mnoge asocijacije dva puta registrovane (na primjer na kantonalnom i entitetskom nivou).
Prema spomenutom istraživanju iz 2005, ukupni procijenjeni prihod NVO sektora u BiH je u to vrijeme činio 4,5 posto BDP-a, dok je potrošnja NVO sektora bila 2,4 posto BDP-a. Sada dolazimo do vrlo interesantnog poređenja. Participacija NVO sektora u BDP-u BiH u 2005. bila je blizu 1/5 participacije BiH industrije u BDP-u (industrija je učestvovala sa 18 posto). Stoga su ekonomska snaga i značaj NVO sektora veliki.
Broj stalno zaposlenih u NVO sektoru bio je 26.668 (ubrajajući i zaposlene na pola radnog vremena), odnosno 2.3 posto aktivne radne snage. Ako ovom broju dodamo broj volontera koji rade puno radno vrijeme – koji je procijenjen na 63.129, ili 5.36 posto aktivne radne snage – dobijamo slijedeću cifru: 7.66 posto aktivne radne snage radilo je u NVO sektoru, ili za platu ili volonterski. U skladu sa međunarodnim standardima, ovi brojevi su veoma visoki. Analiza zaposlenosti (za platu ili volonterski) u 24 zemlje ukazuje da je prosjek učešća u aktivnoj radnoj snazi 7,30 posto, od 20,6 posto u Holandiji do 0,6 posto u Meksiku.
U to vrijeme, NVO-i u BiH su pružali usluge za 29 posto građana BiH. Ovo je u vezi sa informacijom da 60 posto NVO-a djeluje na nivou lokalne zajednice što je veoma slično situaciji u Velikoj Britaniji gdje je iste godine 70 posto NVO-a djelovalo na lokalnom nivou.
Na rast NVO sektora bi se trebalo gledati kao na pozitivan trend, jer pokazuje viši nivo društvene svijesti i interesa građana da se uključe u dijalog i odlučivanje kroz NVO-e. Sa druge strane, način i oblici funkcionisanja NVO-a posljednjih godina više liče na „industriju projekata“ nego na izražavanje i podršku interesima građana. Zaposlenima u NVO sektoru stalo je do sopstvene održivosti, a ne do njihovih korisnika. Formira se svojevrsna, namjerno govoreći korporacijskim rječnikom, „NVO tehnostruktura“ koja brani sopstvene interese (i interese donatora, domaćih i stranih) i gubi svaku vezu sa konceptom i vrijednostima civilnog društva. Nezavisno od pretpostavljenih dobrih namjera, ideja stvaranja opštih mreža NVO-a u sebi nosi izraženi rizik stvaranja „kartela NVO tehnostruktura“, kako na regionalnom, tako i na nivou BiH.
Postoji nekoliko izvora finansiranja aktivnosti i rada nevladinih organizacija u BiH (lokalni i međunarodni donatori, državne institucije, samofinansiranje, dobrovoljni prilozi, itd.). Nakon 1995. godine su NVO aktivnosti uglavnom finansirali međunarodni donatori, države ili međunarodne organizacije. Od početka 2000-tih, sve značajniju ulogu imaju domaći izvori finansiranja. Sa funkcionalnog aspekta, osnovni problem finansiranja nevladinog sektora leži u činjenici da je veoma teško kombinovati dostupna sredstva sa ciljevima koji se žele ostvariti u okviru predviđenih finansijskih parametara. Ipak, princip udruživanja sredstava (matching funds) se postepeno pojavljuje u BiH i trebao bi postati dio svakodnevne prakse. To je transparentna i pouzdana metodologija dodjeljivanja sredstava putem udruživanja sredstava. U ovim slučajevima, neka donatorska organizacija dodjeljuje sredstva u projekte nevladinih organizacija samo ako su one već ranije osigurala sredstva iz drugih (tzv. domaćih) izvora (kao što su ministarstva/opštine/centri za socijalni rad ili druga tijela javne uprave), tj. budžeta institucija vlasti.
Na ovaj način se realizuje puno partnerstvo između NVO-a, javnih institucija i svih nivoa vlasti u BiH, tako što se implementira novi način finansiranja projekata (udruživanje sredstava), čime se rješavaju stvarni, aktuelni, prisutni, posebno socijalni, problemi.
IBHI (2007. i 2008. godine) i FSU u BiH/CPCD (2010) su sproveli istraživanja finansiranja NVO-a iz lokalnih budžeta. Ukupna planirana sredstva institucija za nevladin sektor u 2010. godini iznosila su 114.078.193,73 KM (0,48 posto BDP-a za 2009. godinu). U odnosu na 2008. godinu, u 2010. godini vladine institucije planirale su 3.955.197,70 KM manje izdvajanja za nevladin sektor u Bosni i Hercegovini.
Ukupna planirana izdvajanja institucija u 2010. godini iznosila su u FBiH 75.269.352,73 KM, u RS 33.647.941,00 KM i u DB BiH 3.241.900,00 KM. Oko 66 posto od ukupno planiranog za izdvajanje je planirano u FBiH, 29,5 posto u odnosu na ukupan iznos planirano je u RS-u i 2,8 posto planirano je u DB BiH. Preostalih 1,7 posto za nevladin sektor planirano je na nivou države BiH.
Žarko Papić ( foto DEPO )
Ekonomski indikatori prema kategorijama udruženja građana/NVO-a
Od ukupno planiranog iznosa dodijeljenog nevladinom sektoru u 2010. godini, 34,3 posto je namijenjeno sportskim organizacijama; 16,0 posto boračko-invalidskim udruženjima i srodnim organizacijama; 21,6 posto UG/NVO koje se fokusiraju na pružanje socijalnih usluga/socijalne zaštite građana i 28,2 posto ostalim tipovima UG/NVO-a.
U odnosu na 2008. godinu udio izdvajanja za sportske organizacije je u 2010. godini blago opao (za 2,8 posto), udio za boračko-invalidska udruženja je blago porastao (za 1,3 posto), dok je udio izdvajanja za UG/NVO koje se fokusiraju na pružanje socijalnih usluga/socijalne zaštite građana značajno porastao, za 8 posto, a udio izdvajanja za ostale tipove UG/NVO-a takođe je porastao. Za ostale tipove UG/NVO-a izdvojeno je 5,6 posto manje nego 2008. godine.
U 2010. godini, u odnosu na 2008. godinu, javlja se trend povećanja udjela sredstava za udruženja fokusirana na boračko-invalidsku zaštitu. Ovaj procentualni odnos 2008. godine iznosio je 14,7 posto ukupnih izdvajanja, a 2010. godine taj odnos iznosi 16,0 posto. Važno je napomenuti da ove NVO ne pružaju direktnu pomoć korisnicima već „zastupaju“ njihove interese. Dakle, ovo su troškovi administracije tih NVO-a. Interesantno je da se ovo desilo u izbornoj godini, a da ne postoji niti jedan objektivan razlog za to povećanje. Zato postoji sasvim subjektivan razlog, „kupovina“ onog dijela biračkog tijela koji „zastupaju“ te organizacije.
Ukupno je 35.698.841,62 KM dodijeljeno bez tenderskih procedura (npr. putem planiranih programa rada), što je procentualno 31,3 posto od ukupnog iznosa dodijeljenih sredstava. Ukupno 78.379.352,11 KM od ukupno izdvojenih sredstava dodijeljeno je tenderskim procedurama, što je za 8,4 posto manje u odnosu na 2008, a 8,6 posto manje u odnosu na 2007. godinu. Ovo jasno pokazuje da je određeni broj NVO-a stalni „klijent“ domaćih budžeta, što značajno umanjuje transparentnost dodjele i korištenja tih sredstava.
Od institucija koje izdvajaju sredstava, 76,9 posto zahtijevaju podnošenje i finansijskih i pismenih izvještaja od strane UG/NVO-a dok 5,2 posto dodjeljuje sredstva bez obaveze podnošenja izvještaja. Ukupno 14,4 posto institucija vlasti zahtijeva podnošenje isključivo finansijskog izvještaja, a 3,5 posto isključivo podnošenje pismenog izvještaja.
Procjenjuje se da je uz navedenih 114 miliona KM finansiranja iz domaćih budžeta, finansiranje stranih donatora oko 1/5 te sume, tj. oko 23 miliona KM (konsolidovani podaci za finansiranje stranih donatora ne postoje, što je tema za sebe).
Dakle, imajući u vidu procijenjeno finansiranje stranih donatora, u 2010. je NVO sektor finansiran sa ukupno 137 miliona KM. Nije bitno je li to malo ili mnogo, najbitnije je da su rezultati tih „investicija“ u razvoj organizacija civilnog društva veoma mali. Neefikasnost NVO sektora u odnosu na njihovu „misiju“ skoro je jednaka neefikasnosti javnog sektora u BiH. Važan dio te priče je netransparentnost, besmisleni projekti koji za rezultat imaju samo plate uposlenika NVO-a, indirektna i direktna korupcija, itd.
U ovom kontekstu je paradoksalno da nisu prihvaćene izmjene zakona koje bi omogućile Finansijskoj policiji inspekcije NVO-a. Stvar je u tome što domaći donatori (budžeti) ne vrše kontrolu rada NVO-a koje finansiraju već izvještaje, ako ih uopšte traže, uzimaju zdravo za gotovo.
Strani donatori vrše revizije i evaluacije pojedinačnih, „svojih“ projekata bez uvida u druge projekte iste NVO. Ta situacija otvara prostor svim mogućim finansijskim malverzacijama i kršenju zakona.
Protivrječnosti civilnog društva u BiH
Velika razlika se može uočiti između kvantitativnih pokazatelja vezanih za razvoj NVO sektora i stvarnog civilnog uticaja koji oni imaju na BiH društvo. Ovo nameće jedno važno pitanje – Da li imamo civilno društvo u BiH? Ili imamo njegovu “kvantitativnu” iluziju, bez civilnog karaktera i stoga, ima li ono uticaj na društvena dešavanja? Opšta društvena situacija (nivo demokratičnosti i odgovornosti vlasti, ljudska prava, politički „haos“, itd.) pokazuje potpuno odsustvo rezultata razvoja organizacija civilnog društva u nas, tj. „nulti“ uticaj. Ako je ova hipoteza tačna, razlozi bi bili slijedeći:
Civilno društvo u BiH se od završetka rata razvijalo pod ključnim uticajem međunarodnih politika podrške, tj. stranih donatora. Logika koncepta međunarodnih politika podrške svodi se na „industriju pomoći“, implementirala se i u pružanju pomoći razvoju civilnog društva. Veliki broj lokalnih NVO-a se formirao kao rezultat potrebe stranih donatora ili organizacija da imaju lokalne partnere tokom implementacije njihovih projekata.
Ovo nije bila podrška nego, zapravo, prepreka razvoju BiH civilnog društva, najviše zbog toga što:
Lokalne NVO nisu bile svjesne prave misije civilnog društva;
Nisu uspjele da uspostave vidljive odnose sa građanima zato što su njihove projekte određivali donatori, umjesto da budu odgovor na stvarne potrebe ljudi;
NVO su se razvile kao interesne grupe ili kao profesionalne NVO, bez stvarnog članstva.
Sve ovo nije doprinijelo razvoju civilnog društva i NVO sektora kao njegovog izuzetno značajnog dijela, nego formiranju “NVO elite”. Sve ozbiljne analize civilnog društva u tranzicijskim zemljama jasno ukazuju na isti problem: strani donatori formiraju „NVO elite“ koje daju privid razvijenog civilnog društva.
U BiH se posljednjih godina otišlo korak dalje pojavom „NVO celebrity-a“, tj. pojedinaca koji su prisutni i poznati u javnosti, a niko ne zna razlog zbog čega niti šta su uradili i pri tome se bave samopromocijom kao „predstavnici“ NVO sektora. Izgleda da se to „isplati“ jer će neki od stranih donatora nasjesti te dodijeliti projekat nekoj od besmislenih kampanja kroz koje će se „proizvoditi“ novi „celebrity“. S druge strane, to je značajno reduciralo mogućnost izgradnje održivih, nezavisnih organizacija civilnog društva.
Sa smanjenjem donatorske podrške razvoju civilnog društva, mnoge lokalne NVO su se zatvorile. S jedne strane, počeo je proces tranzicije NVO-a sa međunarodnih na lokalne izvore finansiranja. Ovaj proces je imao, i još uvijek ima, svoje dobre i loše strane.
Njegove loše strane su direktna posljedica interesnog karaktera velikog broja NVO-a. Naime, ovdje mislimo na fenomen koji može biti definisan kao “vladine nevladine organizacije”, tj. dio NVO sektora koji se finansira iz javih budžeta (uglavnom bez tendera ili opisa planiranih aktivnosti), i koji je potpuno politički orijentisan da podržava vlade. To su, dominantno, NVO koje tvrde da predstavljaju one dijelove stanovništva koji su najviše bili pogođeni ratom.
S druge (ili sa iste) strane je dio NVO-a vidio sebe kao “civilne” organizacije koje su istina, formalno gledano, fokusirane na demokratizaciju i u velikoj mjeri vezane za političke stranke. Ovo, samo po sebi ne bi bilo problem da ove NVO ne predstavljaju politike ovih političkih stranaka, umjesto vrijednosti civilnog društva. U ovom kontekstu, nema političke partije koja je „nevina“, ali je SDP BiH otišao korak dalje stvarajući od nekih „NVO-a“ svoju kadrovsku infrastrukturu, a SBB najavljuje programsku saradnju sa NVO-ima.
Razlika između „partnerstva“ NVO-a sa političkim partijama i partnerstva sa javnim institucijama uključujući i razne nivoe vlasti je, za demokratsko civilno društvo, ključna. Prvo „partnerstvo“ je oblik političke manipulacije, a drugo oblik injektiranja civilnih uticaja u funkcionisanje vlasti.
Sasvim su jasni znaci tendencija manipulacije “nevladinim organizacijama”, njihovog indirektnog “usisavanja” u realni politički sistem koji, podrškom svojim satelitima koji se lažno predstavljaju kao nevladine organizacije, nastoji dobiti “civilni” imidž. Drugi je problem “profesionalizacija” borbe za civilno društvo, stvaranje strukture koja proizvodi privid borbe za ljudska prava, na primjer. Skoro da je više okruglih stolova i seminara o ljudskim pravima i povratku, s uglavnom istim učesnicima i njihovom očekivanom saglasnošću, nego stvarno riješenih životnih problema povratnika.
Dobra strana prethodno spomenute tranzicije može se vidjeti u velikom broju NVO-a koje su aktivne u socijalnom sektoru. Ovdje mislimo na “grassroots” organizacije koje su aktivne u svojoj lokalnoj zajednici-opštini. Većina njih je bila “previđena” u davanju strane donatorske pomoći, što ih je fokusiralo na ranu saradnju i partnerstvo sa javnim institucijama i aktivnostima usmjerenim na stvarne potrebe korisnika. Njihov potpuni fokus na socijalnu zaštitu i usluge zahtijeva vidljive aktivnosti podrške za one kojima je to potrebno. Ovo znači da ih je priroda njihovih aktivnosti usmjerila prema izražavanju interesa građana, “gurajući” ih prema osnovnim vrijednostima civilnog društva.
Sa druge strane, njihov osnovni problem su nerazvijeni kapaciteti i nedostatak znanja za uspješne aktivnosti. To otvara prostor da ih „poklope“ NVO-i sa razvijenom tehnostrukturom, te da ih koriste kao „podizvođače“ projekata. Sa iste te, druge, strane, u lokalnim zajednicama se širi svijest da treba formirati NVO-e ako nemaš pametnijeg posla, ako si nezaposlen ili slabo plaćen, te da ćeš tako doći do para, što nema nikakve veze sa civilnim društvom.
“Donatorski usmjereni” tipovi projekata koje podržavaju strani donatori su još uvijek prisutni. Napredak u smislu lokalnog vlasništva je vidljiv u projektima iz socijalne domene, u lokalnim zajednicama, itd. S druge strane, “donatorski usmjereni” projekti u “političkim” područjima (uloga civilnog društva, demokratizacija, pravo, itd.) de facto predstavljaju interpretaciju političkih stavova stranih donatora. Oni su ili bespotrebno trošenje sredstava (različite strategije za razvoj civilnog društva koje su radili strani konsultanti, na hiljade okruglih stolova i konferencija) ili predstavljaju put ka gubitku kredibiliteta tih NVO-a i njihovih projekata u očima građana BiH.
Analiza strane donatorske podrške NVO sektoru traži poseban prostor i nužno bi bila veoma kritična. Od njihove nekoordinisanosti koja rezultira dupliranjem istih projekata, suštinske netransparentnosti u selekciji NVO-a za pojedine projekte eliminisanjem domaćih NVO-a iz mogućnosti dobijanja projekata (sopstveno učešće u finansiranju do 50 posto, obaveznost partnera iz EU zemlje, itd.), labave kontrole implementacije projekata što je „razmazilo“ domaće NVO-e te se „šokiraju“ kada moraju pratiti EU standarde, itd.
Osnovni je problem usmjerenost stranih donatora na pogrešno koncipirane projekte koji bi trebali da mijenjaju realne odnose u društvu u prilog demokratizacije. Riječ je, na primjer, o besmislenim opštim kampanjama protiv korupcije a prešutne „zabrane“ da se otvori pitanje indirektne i direktne korupcije kod stranih donatora te „skrivanje“ podataka o masi donatorske „pomoći“ civilnom društvu u BiH. Kad se kaže da je to više miliona eura, nikad se ne doda da je više od polovine toga „otišlo“ stranim konsultantskim kompanijama da nas savjetuju kako da budemo bolji, itd.
Na pitanje: “Šta da se radi?” je lako odgovoriti. Organizacije civilnog društva bi trebale biti reformisane na takav način koji bi im dozvolio da postanu agenti razvoja civilnog društva kao cjeline.
Prepoznali smo tri osnovna pravca reformi, prije svega, NVO sektora:
Hitne izmjene zakona koje će omogućiti Finansijskoj policiji inspekcije poslova svih NVO-a, da bi se „odvojilo žito od kukolja“.
Partnerstvo između NVO-a, njihovo umrežavanje na osnovu konkretnih aktivnosti ili oblasti u kojima su aktivne. Ovdje ne mislimo na mreže onakve kakve jesu, koje podsjećaju na panel diskusije bez ikakvih pravih aktivnosti, nego na mreže koje su orijentisane prema akciji i koje rade na konkretnim pitanjima. Ovo je najbolji mehanizam za jačanje NVO kapaciteta da utiču na vlade i na javnost. U ovom kontekstu veoma je važno inicirati regionalnu saradnju i umrežavanje.
Partnerstvo s javnim institucijama, opštinama, kantonima, entitetima, državnim organizacijama BiH, posebno u pogledu socijalnog uključivanja. Govoreći jezikom nakon ’68, ovo rješenje je “šetnja kroz institucije“ – injekcija civilnog karaktera u njihovo funkcionisanje. Na ovaj način, uticaj civilnog društva na BiH društvo će biti ojačan.
Jasno definisanje javnih politika koje bi stvorile povoljno okruženje, zakonske okvire i strategije za razvoj organizacija civilnog društva u skladu sa EU standardima. To bi omogućilo sada nepostojeću javnu kontrolu NVO sektora i istovremeno jačalo partnerstvo sa javnim institucijama, posebno u oblastima gdje NVO-i mogu bolje i efikasnije djelovati od vlasti (na primjer, socijalno uključivanje), te razvoj civilnog društva u pravom smislu riječi.
Da parafraziram tezu napisanu prije mnogo vremena, “do sada su analitičari samo interpretirali NVO svijet, vrijeme je da se on promijeni”.
(U ovom tekstu korišćeni su podaci iz studija FSU u BiH/IBHI „Mit i stvarnost civilnog društva“ Sarajevo 2011, FSU u BiH/IBHI „Ko, kako, zašto?“ Sarajevo 2012. i FSU u BiH/CPCD „Na pola puta – Izdvajanja vladinog sektora za nevladin sektor u Bosni i Hercegovini za 2010. godinu“, Sarajevo, 2011).
Dani Broj 800 – 12.10.2012 strane 36-40 (www.bhdani.com)
Tekst objavljujemo uz dozvolu redakcije