Duboko ukorijenjene i odavno klišeizirane predstave o
Balkanu – buretu baruta, nikad predvidljivom i vječno nestabilnom, uvijek
iznova dobijaju potvrdu u praksi. Članstvo u EU za balkanske zemlje je i dalje
pokretna meta, koju lideri zemalja više ni ne pokušavaju pogoditi, umjesto toga
sve više pucaju sebi u noge. Ono što je najmanji zajednički sadržilac situacije
u svim balkanski zemljama jeste snažano ispoljavanje autoritarnih tendencija,
koje se manifestuje koncentracijom moći u rukama šačice oligarha ili nerijetko
dominatnog politčkog lidera. To u praksi znači i gušenje slobode medija,
sistematsko i brutalno ugrožavanje ljudskih prava, korupciju ogromnih razmjera
i izražen organizovani kriminal.
Ovaj put gori Makedonija. Nakon što je opozicija objavila
snimke koji ne ostavljaju nimalo sumnje da je premijer Gruevski i drugi visoko
pozicionirani zvačnici njegove Vlade umiješan u teška krivična djela korupcije
i zloupotrebe službenog položaja, nezakonitog prisluškivanja i praćenja
opozicije i ostalih građana, namještanja izbora, opravdani revolt građana
Makedonije pretvorio se u demonstracije na ulicama Skopja i zahtjeve za
ostavkom Vlade premijera Gruevskog. Odgovor Vlade na zahtjeve građana bio je
upotreba sile protiv demonstrata. Nekako u isto vrijeme događaju se i dva
teroristička napada, pod vrlo misterioznim okolnostima koja neodoljivo
izazivaju špekulacije da se zapravo radi o isceniranim napadima, koji su
očajnički pokušaj Vlade premijera Gruevskog da sačuva vlast. Iz snimaka koje je
prethodno objavio vođa opozicije Zaev vidljivo je da premijer Gruevski nema
pretjeranih skrupula, niti bira sredstva da sačuva vlast. Što dodatno učvršćuje
sumnje o insceniranim napadima.
Ni sjeverni makedonski susjed Srbija, nema ništa manji
problem sa neoautoritarnim tendencijama. U toku su završni radovi na gradnji
kulta ličnosti Gospodara Vučića. Skadar na Bojani odnosno Beograd na vodi je
paradigma vladavine Gospodara Vučića. I kao u epskoj pjesmi kada je u temelje Skadra
zazidana žena jednog od vlastelina koji su gradili grad, tako su u temelje
Beograda na vodi zazidani osnovni demokratski principi, ljudska prava i slobode
i nada u modernu evropsku Srbiju. Bestijalno iživljavanje režimskih medija i
ministara nad zaštitnom građana Jankovićem koji se usuđuje da radi svoj posao u
skaldu sa zakonom samo su najskoriji primjeri prave prirode Vučićevog režima.
Potpuna kontrola nad medijima čini se da nadmašuje i Miloševićev režim, koji je
imao manir da barem ostavi privid da postoje i mediji koje on ne kontroliše.
U oba bosanskohercegovačka entiteta situacija nije ništa
bolja. Nakon što su netragom nestale stotine milona od privatizacije telekoma RS
i dalje nastavlja da se vrtoglavo zadužuje, kriminalizovani režim, vlasiti
strah od gnjeva građana pretače u diktatorske zakone.
Nakon zakona o javnom
redu i miru, koji omogućava policiji da privodi građane zbog napisa na
društvenim mrežama, te Zakona kojim se zabranjuje okupljanje u blizini
insituticija, na red je došao i obračun sa nevladinim organizacijama, koje su
teško optuživale vlasti RS za kriminal koji se mjeri stotinama miliona. Novim
Zakonom ministarstvo pravde će biti ovlašteno da procjenjuje koje organizacije
mogu da djeluju na teritoriji RS. Dakle, RS sve više ide u pravcu uvođenja
otvorene diktature, što je nakon afere kupovine podrške novoj vladi postalo
potpuno bjelodano. U F BiH su odavno sve državne resurse preuzeli porodični
klanovi i obaviještajno podzemlje.
Dok u glavnom gradu naoružane bande
teroriziraju obične građane i svakodnevno se međusobno obračunavaju,
kriminalizovana vlast građanima neuspijeva da pruži elementarne usluge kao što
je distribucija vode na primjer. Za to vrijeme oligarhija nastavlja sa
pretakanjem državnih resursa u privatne džepove. Hercegovinom suvereno upravlja
iz stolnog grada, moćni Dr Dragan Čović, koji tok rijeke promijeni da bi
sagradio vlastiti dom, štiteći naravno i prevashodno hrvatske nacionalne
interese, očito nezanemarujući ni vlastiti, koji se čini shvata podjednako
vitalnim.
Situacija na Kosovu je možda i najsloženija od svih
Balkanskih zemalja. Vlast je potpuno integrisana sa orginazovanim kriminalnim
grupama. Ratni zločinci narko karteli važni su akteri političkog života. Misija
EULEX koja ima operativne nadležnosti, ne samo da nije doprinijela
stabilizaciji, već je suočena sa teškim problemima korupcije u vlastitim
redovima.
Crnom Gorom već skoro tri decenije vlada jedan čovjek. Iako
je za to vrijeme mijenjao funkcije, naizmjenično obavljaući funkciju
predsjednika i premijera, u praktičnom smislu njegova pozicija bi se zapravo
mogla uporediti sa titulom koji su nosili rimski imperatori domius et deus
(gospodar i bog). Odavno već ne postoji granica izmedju privatne imovine
premijera Đukanovića i državnog imovine, sve institucije u zemlji vođene su
isključivo nahođenjem šta bi gospodaru odgovaralo, te se to prateče u odluke
državnih organa. Istina za to vrijeme gospodar je promijenio širok spektar
ideologija i uvjerenja od srpskog nacionaliste do crnogorskog indipendiste, od
Miloševiću odanog izvršioca radova do proevrospki opredijeljenog faktora
stabilnosti u očima zapadnih
prijestonica. Samo se jedno za svo to vrijeme nije promijenilo, želja da se
sačuva stečeno bogatstvo i moć.
Na teške i loše vijesti sa Balkana, Brisel odgovara zaglušujućom
tišinom. Birokratsku rutinu donosilaca odluka u Briselu čini se da ne remete loše
vijesti koje sve učestalije stižu sa jugoistočnog oboda Unija. Zloglasne
komparacije sa početkom devetesetih, kada su pojedini zapadni političari
euforično govorili da je kucno čas za Evropu na Balkanu, neizbježne su. Umjesto
povrtka u Evropu Balkan se tad vratio u devetnesti vijek. Kao i početkom
devedesetih, sadašnji pristup EU prema Balkanu sve se više doima kao farsa.
Pristup utemeljen na uslovljavanju provođenjem reformi (conditionality) u
zamjenu za napredak u pridruživanju, koji se pokazao uspješnim u slučaju zemlja
Centralne i Istočne Evrope, na Balkanu očigledno ne daje gotovo nikakve
rezultate, sa izuzetkom Hrvatske koja je postala punopravni član.
Niko realan
ne može očekivati da će političke elite Balkana svoje uske privatne interese
podrediti opštem interesu, bez borbe, odnosno bez pritiska odozdo i odozgo,
odnosno od strane građana i EU. Dugoročno održive reforme mogu se desiti samo
kada bude postojala dovoljno snažna tražnja za reformama u samim zemljama. Artikulacija
nezadovoljstva građana širom Balkana u zahtjeve za reformama biće mukotrpan
proces. I tu EU mora direktnije da se uključi, radeći sa građanima, civilnim
društvom, univerzitetima upravo na artikulaciji nezadovoljstva.
U junu će se navršiti punih 15 godina od kako
je EU na samitu u Santa Maria da Feira, ponudila Balkanu evropsku perspektivu.
Možda
je to dobar povod da se podvuče crta i napravi inventura. Za sada se čini da
onaj čas za Evropu na Balkanu, koji je Žak Pos najavio još 1991, još uvijek
nije kucnuo. Ajnštajn je davno primjetio da su prvi znaci ludila kada stalno
ponavljate istu stvar, očekujući drugačiji ishod….