Brojni analitičari primjećuju da je bin Laden, iako je na kraju ubijen, postigao veliki uspjeh u ratu protiv SAD. “On je stalno ponavljao da jedini način da istjeraju SAD iz muslimanskog svijeta i poraze njihove vlastodršce jeste da uvuku Amerikance u niz malih, ali skupih ratova, koji bi u konačnici doveli Ameriku do bankrota,” piše Erik Margolis. “Da SAD iskrvare”, bin Ladenovim riječima .” Sjedinjene Države, prvo za vrijeme Džordža Buša, a zatim Baraka Obame, uletjele su pravo u bin Ladenovu zamku… Groteskno veliki vojni izdaci i ovisnost o dugu… možda su najubojitija zaostavština čovjeka koji je mislio da može poraziti SAD” – naročito kada krajnja desnica cinično eksploatiše dug, uz odobravanje demokratskog establišmenta, da bi se urušilo ono što je ostalo od socijalnih programa, javnog obrazovanja, sindikata i, uopšte, preostale prepreke tiraniji korporacija.
Da Vašington ispunjava bin Ladenove želje, moglo se odmah vidjeti. Kao što sam pisao u svojoj knjizi 9-11, koju sam napisao ubrzo nakon što su se desili napadi, svako ko poznaje regiju mogao je uvidjeti da “će masovni napad na muslimanski narod biti odgovor na molitve bin Ladena i njegovih saradnika, i da će odvesti SAD i njihove saveznike u “đavolju zamku”, kako je to francuski ministar spoljnih poslova kazao.”
Viši analitičar CIA odgovoran za praćenje Osame bin Ladena iz 1996. godine, Majkl Šojer, napisao je ubrzo nakon toga da je “bin Laden precizno iznio Americi svoje razloge za ratovanje protiv njih. On je naumio da drastično izmijeni SAD i politiku Zapada prema islamskom svijetu, i velikim dijelom je u tome i uspio: “Američke snage i politika dovršavaju radikalizaciju islamskog svijeta, što je Osama bin Laden pokušavao da uradi sa značajnim, ali nepotpunim uspjehom od ranih 1990-ih. Stoga mislim da je fer zaključiti da su SAD bin Ladenov jedini nezamjenjivi saveznik.” I one to nastavljaju biti, čak i nakon njegove smrti.
Prvi 9/11
Da li je postojala alternativa. Postojali su veliki izgledi da se džihadski pokret, koji je većinski kritičan prema bin Ladenu, podijeli i uruši nakon 9/11. “Zločin protiv čovječnosti”, kako je s pravom nazvan, mogao se tretirati kao zločin, sa međunarodnom operacijom hvatanja osumnjičenih. To je tada prepoznato, ali takva ideja nije niti razmatrana.
U knjizi 9-11, citirao sam zaključak Roberta Fiska da su “strašni zločini” 9.11. počinjeni sa izopačenom surovošću,” što je tačna ocjena. Međutim, korisno je imati na umu da su zločini mogli biti i mnogo gori. Pretpostavimo, na primjer, da je napad išao tako daleko da je bombardovana Bijela kuća, ubijen predsjednik, nametnuta brutalna vojna diktatura koja ubija hiljade i muči desetine hiljada ljudi i da je uspostavljen međunarodni teroristički centar koji pomaže da se nametnu slične torture i teror u drugim državama i da se izvede međunarodna kampanja atentata; i kao ekstra bonus, da dovedu tim ekonomista – nazovu ih “dečki iz Kandahara” – koji brzo uvedu ekonomiju u jednu od najgorih depresija u istoriji. To bi, jednostavno, bilo mnogo gore nego 9/11.
Nažalost, ovo nije misaona vježba. To se zaista desilo. Jedino netačno u ovom kratkom scenariju jesu brojevi koje treba pomnožiti sa 25 da bi dobili ekvivalent po glavi stanovnika, pravi omjer. Naravno, govorim o onome što se u Latinskoj Americi često naziva “prvi 9/11”: 11. septembar, 1973. godine, kada su SAD uspjele u svojim intenzivnim naporima da zbace demokratsku vladu Salvadora Alende u Čileu vojnim prevratom kojim je uspostavljen brutalni režim generala Pinočea. Cilj je, prema riječima Niksonove administracije, bio da se ubije virus koj bi mogao ohrabriti sve one “strance koji su naumili da nas zajebu” da uzmu svoje vlastite resurse i na druge načine sprovode politiku koja se ne toleriše, a to je politika nezavisnog razvoja. U pozadini toga bio je zaključak Nacionalnog vijeća bezbjednosti da, ukoliko SAD ne može kontrolisati Latinsku Ameriku, ne može očekivati “da zavede red drugdje u svijetu.”
Prvi 9/11, za razliku od drugog, nije promijenio svijet. To nije bilo “nešto od velikog značaja”, kako je Henri Kisindžer uvjeravao svog šefa nekoliko dana kasnije.
Ovi događaji od malog značaja nisu ograničeni na vojni prevrat koji je uništio čileansku demokratiju i pokrenuo strahote koje su uslijedile. Prvi 9/11 je bio samo jedan čin u drami koja je započela 1962. godine, kada je Džon F. Kenedi promijenio misiju latinoameričke vojske od “odbrane hemisfere” – što je bio anahroni zaostatak iz drugog svjetskog rata – do “unutrašnje bezbjednosti”, što je koncept sa uznemirujućom interpretacijom u latinoameričkim krugovima u kojima dominiraju SAD.
U nedavno objavljenoj knjizi “Istorija hladnog rata” u izdanju univerziteta u Kembridžu, latinoamerički naučnik Džon Koutsvort piše da je od tog vremena do “kolapsa Sovjetskog Saveza 1990. godine, broj političkih zatvorenika, žrtava mučenja, pogubljenja nenasilnih političkih disidenata u Latinskoj Americi daleko nadmašio one u Sovjetskom Savezu i njegovim istočnoevropskim satelitima,” uključujući mnoge religijske mučenike i masovne pokolje, uvijek podržane ili inicirane u Vašingtonu.
Posljednji veliki čin nasilja bio je brutalno ubistvo šest vodećih latinoameričkih intelektualaca, jezuitskih sveštenika, nekoliko dana nakon pada Berlinskog zida. Počinioci su bili elitni salvadorski bataljon, koji je već ostavio šokantan krvavi trag, friški sa obnovljene obuke u školi specijalnog ratovanja “Džon F. Kenedi”, postupajući po direktnim naredbama visoke komande države klijenta, SAD.
Posljedice ove hemisferske bolesti su naravno još uvijek prisutne.
Od kidnapovanja i mučenja do atentata
Sve ovo, i još mnogo sličnih stvari, biva odbačeno kao nešto od malog značaja, i zaboravljeno. Oni čija je misija da vladaju svijetom vide ugodniju sliku, dovoljno dobro artikulisanu u posljednjem izdanju prestižnog (i cijenjenog) žurnala Kraljevskog instituta međunarodnih poslova u Londonu. Uvodni članak govori o “vizionarskom međunarodnom poretku druge polovine dvadesetog vijeka” koji je obilježen “univerzalizacijom američke vizije komercijalnog prosperiteta.” Ima nešto u toj priči, ali ona ne prenosi u potpunosti percepciju onih sa pogrešne strane puščane cijevi.
Isto važi i za ubistvo Osame bin Ladena, što okončava barem jednu fazu u “ratu protiv terorizma” koji je iznova objavio predsjednik Džordž Buš drugog 9/11. Da se osvrnemo na nekoliko razmišljanja u vezi sa tim događajem i njegovim značajem.
Prvog maja, 2011. godine, Osama bin Laden je ubijen na svom neobezbjeđenom imanju u divizantskom napadu 79 američkih specijalaca, koji su ušli u Pakistan helikopterima. Nakon mnoštva svakojakih izjava koje je vlada davala pa zatim demantovala, iz zvaničnih izvještaja bivalo je sve jasnije da je operacija bila planirani atentat, višestruko kršenje elementarnih normi međunarodnog zakona, počevši od same invazije.
Čini se da nije bilo ni pokušaja da se uhapsi nenaoružana žrtva, što se vjerovatno moglo učiniti jer 79 komandosa nije naišlo ni na kakav otpor – osim od strane njegove supruge, takođe nenaoružane, koju su ubili u samoodbrani kada se bacila prema njima, prema navodima Bijele kuće.
Uvjerljivu rekonstrukciju događaja daje dopisnik sa Bliskog Istoka Joši Drezen i kolege iz časopisa Atlantic. Drezen, ranije ratni dopisnik za Wall Street Journal, je viši dopisnik za National Journal Group koji izvještava o vojnim pitanjima i pitanjima nacionalne bezbjednosti. Prema njihovoj istrazi, čini se da planovi Bijele kuće nisu ni uzeli u obzir opciju da se bin Laden uhvati živ: “Administracija je jasno dala do znanja tajnoj vojnoj Komandi za specijalne operacije da žele bin Ladena mrtvog, tvrdi viši američki zvaničnik koji je upoznat sa diskusijom. Visoko rangirani vojni oficir obaviješten o napadu kazao je da su specijalci znali da njihova misija nije da ga uhvate živog.”
Autori dodaju: “Za mnoge u Pentagonu i Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA) koji su proveli skoro deset godina loveći bin Ladena, ubistvo militanta bio je neophodan i opravdan čin osvete.” Nadalje, “hvatanje bin Ladena živog donijelo bi administraciji niz nezgodnih pravnih i političkih pitanja.” Zato je bilo bolje ubiti ga, baciti njegovo tijelo u more bez obdukcije, koja se smatra neophodnom nakon ubistva – što je, kao što se i očekivalo, izazvalo ljutnju i skepticizam u velikom dijelu muslimanskog svijeta.
Kako Atlantic primjećuje, “Odluka da se bin Laden odmah ubije je do sada najjasnija ilustracija slabo primijećenog aspekta protivterorističke politike Obamine administracije. Bušova administracija uhvatila je hiljade osumnjičenih militanata i poslala ih u zatvoreničke kampove u Afganistanu, Iraku i zalivu Gvantanamo. Obamina administracija se za razliku od toga radije fokusirala na eliminisanje pojedinih terorista, nego na pokušaje da se oni uhvate živi.” To je značajna razlika između Buša i Obame. Autori citiraju bivšeg zapadnonjemačkog kancelara Helmuta Šmidta, koji je “njemačkoj TV stanici rekao da je američki napad bio sasvim jasno kršenje međunarodnog zakona’ i da je bin Laden trebao biti uhapšen i doveden na suđenje,” poredeći Šmidta sa američkim glavnim tužiocem Erikom Holderom, koji je “branio odluku da se bin Laden ubije iako nije predstavljao neposrednu opasnost po specijalce, rekavši komisiji Bijele kuće… da je napad bio ‘zakonski, legitiman i ispravan u svakom pogledu.’”
Saveznici su takođe kritikovali uklanjanje tijela bez obdukcije. Ugledni britanski advokat Džefri Robertson, koji je podržao intervenciju i protivio se egzekuciji većinom iz pragmatičnih razloga, ipak je opisao Obaminu tvrdnju da je “učinjena pravda” kao “apsurd”, što bi trebalo biti očigledno bivšem profesoru ustavnog prava. Pakistanski zakon “nalaže višu istragu u slučaju nasilne smrti, a međunarodni zakon o ljudskim pravima insistira da “pravo na život” nalaže obaveznu istragu kada dođe do nasilne smrti usljed akcije vlade ili policije. SAD su prema tome dužne da sprovedu istragu koja će zadovoljiti svijet otkrivajući istinu o okolnostima ovog ubistva.”
Robertson napominje da “to nije uvijek bilo tako. Kada je došlo vrijeme da se odluči o sudbini ljudi koji su dublje bili ogrezli u izopačenost nego Osama bin Laden – nacističkih vođa – britanska vlada je htjela da ih objese u roku od 6 sati od hvatanja. Predsjednik Truman se usprotivio, citirajući zaključak sudije Robertsa Džeksonsa da će Amerikancima biti teško nositi egzekuciju bez suđenja na svojoj savjesti, “a naša djeca se toga neće s ponosom sjećati… jedino ispravno je da se utvrdi nevinost ili krivica optuženog nakon objektivnog saslušanja, koliko to vremena budu dozvoljavala, i da sve uđe u zapisnik kako bi naši razlozi i motivi kasnije bili jasni.’”
Erik Margolis komentariše da “Vašington nikada nije objavio dokaze u vezi sa svojim tvrdnjama da Osama bin Laden stoji iza napada 9/11,” što je vjerovatno jedan od razloga zašto “ankete pokazuju da trećina američkih ispitanika vjeruju da američka vlada i/ili Izrael stoje iza 9/11,” dok je u muslimanskom svijetu skepticizam mnogo veći. “Javno suđenje u SAD ili u Hagu bi rasvijetlilo te tvrdnje, nastavlja on, što je praktičan razlog zašto je Vašington trebao poštivati zakon.
U društvima koja poštuju zakon, osumnjičeni se hapse i upriliči im se pošteno suđenje. Pritom naglašavam ono “osumnjičeni”. U aprilu 2002., šef FBI, Robert Mjuler, u komentaru koji je Washington Post opisao kao “jedan od njegovih najdetaljnijih javnih komentara o pozadini napada,” rekao je samo da “istražitelji vjeruju da je ideja za napade 11. septembra na Svjetski trgovinski centar i Pentagon potekla od vođa Al Kaide u Afganistanu, plan je skovan u Njemačkoj, a finansiranje je došlo preko Ujedinjenih Arapskih Emirata iz izvora u Afganistanu.”
Ono što je FBI vjerovao i mislio u junu 2002. godine, nisu znali osam mjeseci ranije, kada je Vašington odbacio oprezne ponude Talibana (koliko su bile ozbiljne, ne znamo) da će dozvoliti suđenje bin Ladenu ako im se pokažu dokazi. Tako da nije istina ono što je Predsjednik Obama tvrdio u svojoj izjavi iz Bijele Kuće nakon bin Ladenove smrti, da “smo brzo saznali da su napadi 9/11 izvedeni od strane Al Kaide.”
Nikada nije bilo razloga da se posumnja u ono u šta je FBI vjerovao sredinom 2002. godine, ali to je daleko od dokaza o krivici koji je neophodan u civilizovanim društvima – i kakvi god da su dokazi, oni ne opravdavaju ubistvo osumnjičenog koji je, čini se, lako mogao biti uhvaćen i izveden pred sud. Gotovo isto važi za dokaze koji su od tada pruženi. Tako je Komisija 9/11 pružila obimne indirektne dokaze o bin Ladenovoj ulozi u događajima 9/11, prvenstveno zasnovane na onome što su zatvorenici u Gvantanamu kazali u svojim priznanjima. Teško da bi veliki dio toga bio prihvaćen na nezavisnom sudu, imajući u vidu način na koji su ta priznanja iznuđenja. Ali u svakom slučaju, zaključci istrage odobrene od strane Kongresa, koliko god da ih neko smatrao ubjedljivim, jednostavno nisu dovoljni za presudu kredibilnog suda, što je potrebno da bi optuženi prešao iz kategorije osumnjičenog u osuđenog.
Mnogo se pričalo o bin Ladenovom “priznanju”, ali to je bilo hvalisanje, a ne priznanje, jednako uvjerljivo kao moje priznanje da sam osvojio bostonski maraton. Hvalisanje nam govori dosta o njegovom karakteru, ali nam ne govori ništa o njegovoj odgovornosti za ono što je on smatrao velikim uspjehom, za koji je htio da preuzme zasluge.
Opet, sve ovo, očigledno, nema nikakve veze sa ocjenom o njegovoj odgovornosti, koja se činila jasna odmah, čak i prije istrage FBI, a i dalje se čini.
Zločini agresije
Vrijedi dodati da je bin Ladenova odgovornost prepoznata u većem dijelu muslimanskog svijeta i osuđena. Jedan značajan primjer je istaknuti libanski sveštenik Šeik Fadlalah, visoko cijenjen od Hezbolaha i Šia grupa uopšte, kao i izvan Libana. On je imao iskustva sa atentatima. Bio je određen kao meta za atentat: bombom postavljenom u kamion ispred džamije, u operaciji koju je organizovala CIA 1985. godine. On je pobjegao, ali je 80 drugih ubijeno, uglavnom žena i djevojčica dok su napuštale džamiju – jedan od nebrojenih zločina koji ne ulaze u anale terorizma. Šeik Fadlalah oštro osuđuje napade 9/11.
Jedan od vodećih poznavalaca džihadskog pokreta, Favaz Gerges, sugeriše da se pokret mogao podijeliti u to vrijeme da su SAD iskoristile tu priliku umjesto što su mobilisale pokret, naročito napadom na Irak, što je veliki uspjeh za bin Ladena, jer je to dovelo do velikog porasta terorizma, kako su obavještajne agencije i predviđale. Na saslušanju koje je vodio Čilkot u vezi sa pozadinom invazije na Irak, na primjer, bivši šef britanske domaće obavještajne agencije MI5 svjedočio je da su i britanska i američka obavještajna služba bile svjesne da Sadam ne predstavlja ozbiljnu prijetnju, da je izgledno da će zbog invazije porasti terorizam, i da je invazija na Irak i Afganistan dijelom radikalizovala generacije Muslimana koji su doživjeli vojnu akciju kao “napad na islam”. Kao što je često slučaj, bezbjednost nije bila visoki prioritet za djelovanje države.
Moglo bi biti poučno da se zapitamo kako bismo mi reagovali da su se irački komandosi spustili na imanje Džordža Buša, ubili ga i bacili njegovo tijelo u Atlantik (prema pogrebnim običajima, naravno). Nekontroverzno, on nije bio “osumnjičeni” već “naredbodavac” koji je izdao naređenja da se izvrši invazija na Irak – to jeste, da se počini “međunarodni zločin koji se od drugih ratnih zločina razlikuje samo po tome što u sebi sadrži akumulirano Zlo” za šta su nacisti vješani: stotine hiljada mrtvih, milioni izbjeglica, razaranje većeg dijela zemlje i njenog nacionalnog nasljeđa, i krvavi konflikt između sekti koji se sada proširio po ostatku regije, jednako nekontroverzno, ovi zločini daleko nadmašuju bilo šta što se pripisuje bin Ladenu.
Reći da je sve ovo nekontroverzno, kako i jeste, ne implicira da to nije demantovano. Postojanje onih koji vjeruju da je Zemlja ravna ne mijenja činjenicu da, nekontroverzno, Zemlja nije ravna. Slično, nekontroverzno je da su Staljin i Hitler odgovorni za užasne zločine, iako njihove pristalice to poriču. Sve ovo bi, naravno, trebalo biti suviše očigledno da bi se komentarisalo, i bilo bi, osim u atmosferi histerije koja je toliko ekstremna da blokira racionalno razmišljanje.
Slično tome, nekontroverzno je da su Buš i njegovi saradnici počinili “najteži međunarodni zločin” – zločin agresije. Taj zločin je definisan dovoljno jasno od strane sudije Roberta Džeksona, Predsjedavajućeg Vijeća za SAD u Nirnbergu. “Agresor je,” kaže Džekson u svojoj uvodnoj izjavi u Tribunalu, “država koja prva počini akcije kao što su invazija naoružanih snaga, sa ili bez proglašenja rata, na teritoriji druge države ….” Niko, čak ni najekstremniji pristalica agresije, ne poriče da su Buš i saradnici učinili upravo to.
Takođe se možemo prisjetiti Džeksonovih elokventnih riječi u Nirnbergu o principu univerzalnosti: “Ako su određena djela kršenja povelja zločini, onda su ona zločini bez obzira da li ih počine SAD ili Njemačka, a mi nismo spremni da uspostavimo pravilo o kriminalnom ponašanju drugih koje ne bismo bili voljni da se upotrijebi protiv nas.”
Takođe je jasno da su namjere irelevantne, čak i ako se u njih istinski vjeruje. Interna evidencija otkriva da su japanski fašisti čini se vjerovali da su razaranjem Kine radili na njenom pretvaranju u “raj na zemlji”. Pa iako je to možda teško zamisliti, moguće je da su Buš i kompanija vjerovali da štite svijet od uništenja Sadamovim nuklearnim oružjem. Sve je to irelevantno, iako revnosne pristalice na svim stranama mogu pokušati da sebe ubijede u suprotno.
Ostaju nam dva izbora: ili su Buš i saradnici krivi za “najteži međunarodni zločin” uključujući svo zlo koje je uslijedilo, ili da proglasimo da su nirnberška suđenja bila farsa i da su saveznici krivi za nepravedne smrtne kazne.
Imperijalistički mentalitet i 9/11
Nekoliko dana prije ubistva bin Ladena, Orlando Boš je spokojno umro na Floridi, gdje je živio zajedno sa svojim saučesnikom Luisom Posada Karilesom i mnogim drugim saradnicima u međunarodnom terorizmu. Nakon što je optužen za desetine terorističkih zločina od strane FBI, Boš je dobio predsjedničko pomilovanje od Buša prvog, što odmah priziva u pamet doktrinu Buša drugog koja je “de facto pravilo međunarodnih odnosa”, prema uvaženom stručnjaku za međunarodne odnose sa Harvarda Grejemu Alisonu – a koje poništava “suverenitet države koja pruža utočište teroristima.”
Alison se poziva na izjavu Buša II, upućenu Talibanima, da “su oni koji štite teroriste jednako krivi kao sami teroristi.” Takve države su stoga izgubile svoj suverenitet i pogodne su mete za bombardovanje i terorizam – na primjer, država koja je štitila Boša i njegove saradnike. Kada je Buš izdao ovo novo “de facto pravilo o međunarodnim odnosima,” niko čini se nije primijetio da zaziva invaziju i razaranje SAD-a i ubistva njihovih kriminalnih predsjednika.
Ništa od ovoga nije problematično, naravno, ako odbacimo princip univerzalnosti sudije Džeksona, i usvojimo umjesto toga princip da su SAD samo-imunizovane na međunarodne zakone i konvencije – kao što je vlada često jasno dala do znanja.
Takođe vrijedi razmisliti o imenu koje je dato operaciji u kojoj je ubijen bin Laden: Operacija Džeronimo. Imperijalistički mentalitet je toliko uvriježen da je malo onih koji su sposobni da vide da Bijela kuća glorifikuje bin Ladena nazivajući ga “Džeronimo” – po apačkom poglavici koji je vodio hrabri otpor invaziji na apačku zemlju.
Nepromišljen izbor imena podsjeća na opuštenost sa kojom dajemo imena svom ubojitom oružju po žrtvama naših zločina: Apache, Blackhawk… Možda bismo drugačije reagovali da su Nijemci u drugom svjetskom ratu nazivali svoje borbene avione “Židov” i “Rom.”
Navedeni primjeri bi spadali u kategoriju “američke izuzetnosti” da nije činjenice da je zataškivanje sopstvenih zločina bukvalno sveprisutno u moćnim državama, barem u onima koje nisu poražene i prisiljene da prihvate stvarnost.
Možda je administracija vidjela ubistvo kao “čin osvete”, kako Robertson zaključuje. I možda odbacivanje suđenja kao opcije odražava razliku između moralne kulture 1945. Godine i danas, kako on sugeriše. Kakvi god da su bili motivi, teško da se radilo o bezbjednosti. Kao u slučaju “najtežeg međunarodnog zločina” u Iraku, ubistvo bin Ladena je još jedna ilustracija važne činjenice da bezbjednost često nije najviši prioritet za djelovanje države, što je suprotno od prihvaćene doktrine.
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
BUKA Arhiva