Hannah Arendt (1906-1975) nesumnjivo pripada među najveće filozofske umove 20. stoljeća, posebice kada je riječ o njenim djelima koja se tiču totalitarizma, no u široj je javnosti najpoznatija po svojoj knjizi ‘Eichmann u Jeruzalemu’, objavljenoj 1963. Riječ je o djelu koje je nastalo iz novinskih izvještaja Arendt za ugledni časopis The New Yorker, koji je ovu filozofkinju angažirao da prati suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, kojega je Arendt opisala danas glasovitom i svima znanom frazom ‘banalnost zla’.
Baš se tim periodom života Hannah Arendt bavi istoimeni biografski film koji je režirala Margarethe von Trotta, a koji se ovih dana prikazuje u njemačkim kinima. Arendt je odlično odglumila Barbara Sukowa, no film je dobio podijeljene kritike. Redateljici Von Trotta zamjeraju to što je potpuno stala na stranu Arendt, dok su oni s kojima je vodila javne polemike prikazani kao histerici i čudaci. Süddeutsche Zeitung tako piše da Von Trotta svaku kritiku upućenu Arendt tretira kao ‘nedopustivo difamiranje’, dok se filozofkinju tretira kao ‘heroinu suvremene misli’, ali film propušta ‘kritičku refleksiju na slavnu tezu o banalnosti zla’.
Der Spiegel također hvali glumicu Barbaru Sukowu, ‘čija gluma oduzima dah’, te podsjeća kako je baš ona glumila i Rosu Luxemburg prije 25 godina u filmu Margarethe von Trotta. Film ‘Hannah Arendt’ pak prikazuje oko pet godina života ove velikanke te ima ‘debatni ton’, ali i previše melodrame, naročito u flashbacku na studentske dane Arendt, koja se tada zaljubila u filozofa Martina Heiddegera, kasnije kompromitiranog zbog simpatije prema nacizmu.
Tekst je preuzet sa T portala