Latinoamerikanizirana politička scena u BiH, u kojoj sapun izbija iz svake pore i zabavlja malograđansku (i punoseljačku) masu, ovih dana doživljava jedan od svojih zvjezdanih trenutaka. Ko je tu koga i kome, ko je skim a ko protiv koga kuje zavjere, ko su guzni haveri a ko zmije u njedrima, ko će kome kad se bude najmanje nado, a ko se sprema da plastičnom operacijom promijenjenim likom preuzme ulogu svog političkog protivnika, koji... i tako do beskonačnosti. Uključujući sve podrazumijevajuće detalje o bolestima, ljubavnim jadima i tajnama glavnih glumaca i do u detalje razloženom porodičnom stablu i ulozi svakog od njegovih članova u globalnoj priči.

Da li je kravata ukrasni predmet ili oružje? 

Najnovija epizoda, koja se složno razvlači od ovdašnjih medija, je trakavica o sukobu unutar SDA, između njenog Predsjednika Sulejmana Tihića i Velikog Vezira Bakira Izetbegovića, koji očito sve slabije uspijeva prikriti svoju želju da bude „Kalif umjesto Kalifa“ (neupućeni nek u biblioteci potraže stare primjerke Iznoguda). Priča je, zapravo, poprilično stara, ali je, supunski oživljena privatnom dramom jednog od aktera, koja je naglo i istovremeno otvorila i uslove za eskalaciju najnižih nagona u protivniku i nova izvorišta neslućenih užitaka za ljubitelje te vrste sadržaja. Što je rezultiralo obnavljanjem interesa za praćenje te, inače za zahtjevnijeg gledaoca, izuzetno dosadne priče.
Koga, naime, izuzev tog začaranog kruga ljubitelja sapunica i turbo-politike, zaboli kurac ko će biti na čelu SDA? Ili, da preformulišem – izuzev što smo svi, kako i pristoji imbeciliziranim gledaocima sapunskih trakavica, izabrali svog favorita u toj priči i sad s uživanjem pratimo razvoj radnje i jebemo majku onom što nam nije simpatičan i njegovim suflerima – kakva je stvarna vrijednost te priče? I njen mogući uticaj na naše živote?
Nikakav! Svi mi koji se kunemo u tolerantnost, demokratičnost i šta-sve-ne Lika Sa Tragičnim Vizuelnim Hendikepom, ili samo naprosto imamo simpatije prema slabijem i nasilju izloženom, skloni smo zanemariti suštinu radi forme, preći preko činjenice da je to lik koji je na čelu partije koja je za premijera Federacije postavila (i održava ga na tom mjestu!) jednog od najopskurnijih, najnesposobnijih i u kriminal i nemoral ogrezlih kreatura, koja ovih dana, kupujući našim novcem vlastiti opstanak na vlasti, prijeti da nas gurne još koji stepenik niže nego što već jesmo. Da je to lik koji nas je, u strahu za vlastitu stranačku poziciju, sve učinio taocima sulude koalicione kombinatorike u kojoj vlast nije formirana ni na kakvom programu nego na goloj pohlepi i mafijaškoj podjeli zona interesa.
Autor ovog teksta je zaista umoran od tih nategnutih konstrukcija, vladavine privida, tog poređenja lošeg s gorim iz kojih bi trebali da dobijem utisak o tome da je nešto dobro. No, nije! Niti može da bude. Kao što nerealizovano obećanje i održavanje statusa quo ne predstavlja dovoljan argument za izvlačenje bilo kakvih pozitivnih zaključaka.
Ovakve priče služe, naime (bez obzira bili njihovi kreatori svjesni toga ili ne), za produžavanje vladavine političkih faktora koji praktično neprekidno vladaju nama od 90-ih godina i za nastavljanje agonije ove zemlje i njenih građana.
Ono što je bitno primijetiti u toj priči je da nam ona nudi cementiranje postojećih nacional-političkih okova kroz priču o mogućnosti promjene. Umjesto stvarne promjene, koja nam se sistematski nastoji onemogućiti (koordiniranom akcijom vladajuće oligarhije, priglupih – ili kupljenih – medija i međunarodnih birokrata, koje od stvarnih promjena, nužnih ovoj zemlji, podilazi jeza i kojoj koncept „promjena“ unutar zadatog okvira i sa poznatim igračima pretstavlja idealno rješenje) nudi nam se neka vrsta perverzne političke evolucije. Čiji najradikalniji oblik imamo na djelu u Republici Srpskoj, u kojoj su likovi sa šubarama i kamama, evoluirali u likove s diorovim odijelima i kravatama, što se čak jedno vrijeme smatralo napretkom, dok nam Milorad nije ljubazno pokazao da se radi samo o promjeni forme zarad održanja suštine. Tj. suočio nas je sa činjenicom da, u odgovarajućim okolnostima, i kravata može postati oružje a da je za činjenje zločina ponekad dovoljan i govorni aparat.

Medijski Sadik Bahtić

Poseban značaj u oblikovanju naše stvarnosti u vidu latinoameričke sapunice imaju, naravno, mediji. Ali ne samo kao sredstvo pomoću kojeg do mase ljubitelja pikantnih detalja iz tuđih života dolaze „politički relevantne informacije“ o nečijem debelom crijevu, nego i zbog vlastite duboke i suštinske uklopljenosti u ovaj obrazac.
Više niko ne uspijeva pohvatati sve te dilove, moralna strmoglavljivanja, apsurdne zaokrete i salto-mortale-e, razloge za i protiv, formalne i neformalne saveze i sukobe...
Zapravo, sve dok se gore navedeno odnosi na onu vrstu medija koji funkcionišu kao „alatka“ u rukama svojih mafijaških vlasnika (kao pajser, čakija, revolver ili eksplozivna naprava – zavisno od situacije i potrebe) kojim se neistomišljenici kontinuirano zastrašuju, šikaniraju, vrši njihov medijski linč i odstrjel i otvara mogućnost i za stvarni, ili na medijske sluge zločinačke politike koja provocira novi rat, to još izgleda, donekle, podnošljivo. No, kad se u tu priču uključe i mediji koji su desetljećima gradili svoj ugled nezavisnih i profesionalnih interpretatora naše stvarnosti, e... tad postaje zajebano.
Ko, naime, može objasniti i opravdati tu neformalnu(?) koaliciju na sarajevskoj medijskoj sceni, u kojoj, notorni gangsterski bilten i desetljećima najugledniji nezavisni magazin (koji već neko vrijeme opstaje samo zahvaljujući moralnom kapitalu iz prošlosti i emotivnoj vezanosti svojih „sljedbenika“), zajedničkim snagama, dosljedno i radikalno razvaljuju jedinu relevantnu opozicionu partiju i njenog lidera? Uništavajući na taj način (jer da se radi samo o toj partiji i njenom egocentričnom vođi, nikakav problem) samu mogućnost alternative postojećem bezumlju, instalirajući apatiju i beznađe kao vladajuće oblike društvene svijesti i šireći destruktivnu priču o tome kako su svi isti. Ma, KURAC SU ISTI!!!
Otrov, koji se širi tom pričom, istovremeno je i betonski okov oko naših nogu, kojim nas se nastoji trajno vezati za postojeći sistem i njegove predstavnike. To je, naime, posljednji argument kojim se još može braniti ova i ovakva vlast – vlast čiji su rezultati totalna katastrofa, koja svojim neradom, nesposobnošću, gramzivošću i kriminalom, ubija i ovu zemlju i njene građane. Iz svog sranja kojim smo okruženi, iz septičke jame čiji je nivo davno prešao nivo grla i u kojoj smo živi samo zahvaljujući slamčici koju nam plaća dijaspora i međunarodna zajednica, vi, kao najveći problem izvučete – opoziciono govno? Kao, ono vam najviše smrdi???
E, pa... jebiga. I još jednom. I još... koliko je u gore lista i u Stranci za BiH upražnjenih mjesta.
Razvaljivanje SDP-a i njegovog čelnog čovjeka, s dosljednošću i u obliku koji je na djelu u pomenutim sarajevskim medijima, a i sa očiglednim političkim mentorom u pozadini, najcrnji je medijski bahtićizam. Pri čemu je, zbog svoje majmunske suštine, koja nikad nije dovođena u pitanje, sam Sadik Bahtić, gotovo simpatičan u usporedbi sa prijetnjom koja se u obliku njegovog duha koji izbija iz tih medija, nadvio nad nama i našom budućnosti.
A zašto to neko radi? Zašto hinjskim podmetanjem Tihiću i otvorenom averzijom prema Lagumdžiji pruža manje-više transparentnu podršku Harisu Silajdžiću, kao grobaru Bosne i Hercegovine? Ja – ne znam! A odbijam povjerovati da se desetljeća ugleda mijenjaju za komad energetskog kolača u predstojećoj finalnoj pljački, kako me uvjeravaju oni čija je emotivna vezanost za posrnulog „mnogo manja“.

Revolucija ili kasting za domaću sapunicu?

Svoj nemali doprinos karikaturalizaciji naše stvarnosti i pretvaranju naših života u latinoameričku sapunsku seriju daju i sami građani, najprije svojom pasivnošću i konzumentskom ulogom koju su izabrali, a onda i estradnim nivoom svojih protesta kad se na njih i odluče.
Odgovornost za to snose prije svega nevladine organizacije i samozvani pokreti koji ne pokazuju ni dovoljno znanje ni potrebnu svijest o ozbiljnosti trenutka i stepenu radikalnosti mjera koje je nužno preduzeti.
S druge strane, opterećene balastom „političke korektnosti“ i gotovo paničnim strahom od dovođenja u vezu sa nekom političkom opcijom, te organizacije i pokreti ogromnu količinu svog vremena i djelovanja koriste na dokazivanje svoje „neutralnosti“ tj. nevezanosti za bilo koju političku partiju.
Što pokazuje i nezrelost tih organizacija i društva u cjelini. A i ukazuje na savršenost, od vladajuće oligarhije, uspostavljenog sistema, koji uspijeva (uz pomoć medija kakvi jesu) građane i kada su skloni kritici vlasti, ili čak protestima, držati podalje od opozicije, kao njihovog prirodnog saveznika. Čuvajući „djevičansku čistoću“ svojih protesta građani, naime, ne shvataju da rade protiv samih sebe i služe Sistemu. Nakaradnom, kriminalnom i zločinačkom, kakav jeste.
Svojevremeni mlađahni lider ruskog građanskog pokreta Odbrana, koji je na Rusiju pokušao prenijeti zanos ukrajinske narandžaste revolucije, nakon godina bespoštedne borbe sa Putinovim neototalitarnim režimom, masovnih protesta, akcija, sukoba sa policijom, uspješnog objedinjavanja raznorodnih nevladinih organizacija i pokreta na minimumu zajedničkih interesa, priznao je da je čitava stvar bila ubleha! Da je naprosto pogrešno postavljena. Da su pokušavali preslikati Narandžastu revoluciju bez njenog odlučujućeg segmenta – partije koja će, na talasu narodnog protesta, preuzeti vlast i, na jedini način koji poznaje višepartijski demokratski sistem, oživotvoriti ideale pokreta zahvaljujući kome je došao do vlasti.
Potpuno istu glupost čine domaće nevladine organizacije, „pokreti“, „neformalna udruženja građana“, pa i mediji, koji zazivaju promjene, ali u priči nastoje po svaku cijenu ostati „čistih ruku“. Tj. neimenovati tog poželjnog nosioca promjena.
Koncept je to koji je već u više navrata doživio totalni debakl. I kojim se čak možda čini više štete nego koristi. Kao na posljednjim izborima kada je usljed nečijeg zajeba u računici, umjesto da povećani izlazak građana na izbore rezultira „pozitivnim promjenama“, desilo upravo suprotno. I to isključivo zato što su nevladine organizacije i mediji (te strani „inžinjeri“) koji su zagovarali promjene, s fanatičnom upornošću odbijali da građane nedvosmisleno upute na to za koga treba da glasaju. Kao „nije važno za koga će glasati, samo da izađu na izbore i glasaju po svojoj savjesti za one za koje oni misle da će najbolje zastupati njihove interese“. Jah...
Apolitičnost je politički stav. Nenasilje je ponekad doprinos nasilju. Neutralnost – sudjelovanje u zločinu. Isto tako – fanatično bježanje od saradnje sa institucionalnim oblicima političkog organizovanja (opozicijom, prije svega) nevladine organizacije, udruženja i pokrete (pa i medije), čini saučesnikom vlasti i cementira poziciju onih protiv kojih se navodno bore!
Želite li vi zaista promjenu ili samo svoju ulogu u domaćoj sapunici s predvidivim zapletima i tragičnim krajem?

www.startbih.com