|
| LJUDSKA PRAVA | 19.11.2008 / 16:57 |
Heinrich Böll 30.12.2007.
Cjena pomirenja
:: komentari (0) :: štampanje ::
U sudbinu svakog pokušaja poput ovog mog, svakog pokušaja te vrste, spada da nije u stanju ikoga preobratiti. U vražju zaostavštinu onih koji su izazvali zlo spada i to da su se zlodjela, mada na svim nivoima egzaktno dokaziva, udaljila prema području u kojem se nešto ne zna, već se vjeruje. Nema nikakvog smisla svađati se oko činjenica s nekim tko ne vjeruje: brojevi, dokumenti, pojedinačne sudbine ne važe kao dokazi. Malo ima preobraćenih antisemita, iznimke su samo dokaz činjenice da i u toj domeni ne vlada spoznaja, već vjera. Smatram da bi se gubilo vrijeme kada bih ovdje opovrgavao sve ono što se uobičajeno pokušava pripisati židovskom narodu kao krivica.
Tom narodu nije potrebna takva obrana; ni jedan narod nije tako otvoreno omogućio pristupačnost svom karakteru, običajima i religiji, kao što je u svako doba moguće pročitati u knjigama Staroga zavjeta. Da Novi zavjet, kojem najveći dio nas pripada, nije moguće ni zamisliti bez Starog, ne treba dodatno objašnjavati; svi koji sebe nazivaju kršćanima su također i Židovi.
Time proganjani i ubijani nisu bili samo ljudska bića, kao što smo mi, oni su u dubljem smislu za sve kršćane bili braća. Papa Pio XII. je jednom rekao: “Mi smo po duhu svi Semiti. Antisemit i antikrist su sinonimi”.
U Njemačkoj 1933. godine nije bilo više antisemita nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Godine 1933. predana je vlast Hitleru u ruke, njemu koji je znao kako ju brzo pretvoriti u totalnu vlast i koji nikada nije ostavio mjesta sumnji na koji način zamišlja rješenje židovskog pitanja, kako je on to nazivao. Mlađi među vama samo iz priče poznaju atmosferu koja vlada u diktatorskoj državi; pravna država je pojam kojim sebi ništa ne možete predočiti, jer njenu suprotnost nikada niste osjetili na vlastitoj koži, niti ste vidjeli vlastitim očima.
Pokušajte zamisliti da večeras u ovom gradu počne uništavanje neke nasumce određene skupine građana, katolika, protestanata, socijalista, komunista ili onih za koje se smatra da pripadaju tim skupinama; razbijali bi se izlozi, izvlačile stvari na ulicu, sugrađani koji pripadaju toj određenoj skupini bili bi hapšeni, ucjenjivani, premlaćivani. Vi biste rekli: “Smiješno, to je nemoguće”, proširio bi se val negodovanja, policija bi se umiješala i mi bismo, i mi bismo, kažemo, nešto učinili. Nadam se da bismo nešto učinili. Živimo u gradu koji ne trpi takvo nasilje. Ali, građani istog ovog grada su prije dvadeset godina otrpjeli takav zločin, policija se nije umiješala. Građani ovog istog grada, kao i građani svih njemačkih gradova, narednih su godina tolerirali i to da su njihovim židovskim sugrađanima oduzete sve mogućnosti za život i da su naposljetku otpremljeni u logor smrti. Bilo su to vremena u kojima bi čovjek počinio krivično djelo ako bi Židovu ponudio cigaretu ili utočište u skloništu. Najjednostavniji humani postupci slovili su za zločin.
Običaj je da se najgorem među nasilnicima, djecoubojici i drumskom razbojniku koji se jednoznačno postavio izvan društva, prije izvršenja smrtne kazne ponudi neko izmirenje sa svijetom, da mu se olakša rastanak, da mu se omogući da dobije utjehu svoje religije, da može vidjeti svoju ženu i djecu, da može jesti i piti po želji, vrate mu se sva njegova prava prije nego što se nad njim sprovede najstrašnije: prije nego što mu oduzmu život.
Ta milost, koja spada u običajno pravo čak i u državama kojima se baš i ne vlada slobodarski, nije dodjeljivana Židovima: njima je oduzimana imovina, otrgnuti su od djece, čak i njihova mrtva tijela nisu ostavili na miru. Prema zločincima se nikada nije odnosilo kao prema tim nedužnim ljudima. Što je pravo postaje nam jasno u tretiranju bezakonja, a što je bezakonje prepoznajemo po tretiranju nedužnih.
Pitanje ’’jesmo li krivi?’’ pogađa nas sve, jer smo tada bili u starosnoj dobi u kojoj smo slovili za odgovorne. Kada bismo mogli odgovoriti jasnim ’’da’’ ili ’’ne’’, ne bi morala biti osnivana udruženja poput ovog. Samo za malo nas važi jasan potvrdan odgovor, neki su privedeni, priznali su, drugi su poricali, malo njih se preobratilo.
No, broj jednoznačno krivih je toliko mali da to nije dovoljno naspram jednog cijelog naroda mrtvih. Jesmo li postali krivima time što smo bili suvremenici, svjedoci, tim što smo preživjeli? Nismo krivi u moralnom ili pravnom smislu, ali sigurno jesmo u teološkom; čovjek je kriv ako se ne ponudi toj kobi kao žrtva. Krivi, jer smo preživjeli, jer smo postali dio kobi, jer nas ona nije izabrala za žrtvu. Udio krivice se mora određivati kod svakoga pojedinačno, na ovom svijetu za to nema druge instance do savjesti; bilo je besmisleno tu krivicu mjeriti uobičajenim kategorijama, dati joj nacionalna imena, kao što bješe besmisleno uzročnike nesreće udostojati sudskim procesom.
Kob, prokletstvo i savjest izmiču vokabularu sudskog jezika - bilo je suludo ophoditi se prema njemačkom narodu kao prema narodu antisemita, naša krivica je u tome što to nismo bili, a zlo se dogodilo.
Sjetite se da je Hitleru, nakon što je pet godina vladao svim sredstvima kojima se utjecalo na javno mnijenje, nakon petogodišnjeg poticanja i bubnjanja, nakon što ni jedna njemačka novina, ni jedna radio-stanica nije smjela objaviti ni jednu riječ u obranu Židova, nakon petogodišnje totalne vlasti nad sredstvima oblikovanja javnog mišljenja, čak je i njemu bio potreban zlosretni postupak Herschela Grünspana* da bi zapovjedio akciju poznatu pod nazivom Kristalna noć.
I čak nakon petogodišnje totalne vladavine nad propagandnim sredstvima i nakon zlosretnog čina koji je uzet kao povod, Kristalna noć nije naišla na podršku sugrađana. Ne vjerujte da su prolaznici, koji su ujutro vidjeli razorene trgovine svojih židovskih sugrađana, koji su navečer vidjeli zapaljene bogomolje, opravdavali te zločine. Krivica onih koji su to u sebi odobravali, a sami nisu uprljali ruke, manja je od krivice nas koji to nismo odobravali. I danas biste u svakom gradu mogli okupiti bandu plaćenika ili opsjednutih razbijača koji bi bili spremni da uz zagarantiranu državnu zaštitu počine takav zločin.
U naše zablude spada uvjerenje da su snage koje su izazvale nesreću prestale postojati ili uvjerenje da su mogućnosti utjecaja na javno mnijenje postale manje: mogućnosti su postale veće, utjecaj ljudi koji formiraju javno mišljenje je porastao; onome tko bi potpuno ovladao tim mogućnostima ne bi trebalo ni pet godina da određenu skupinu ljudi ozloglasi kako bi ih konačno uhapsio i ubio.
Nemojte povjerovati da su riječi ’’reklama’’, ’’vrbovanje’’, ’’propaganda’’ bezazlene kao što se predstavljaju: povijest utjecanja na ljudski duh još nije napisana; čovjekovom duhu ona ne bi dala dobru ocjenu. Danas se može veličati sredstvo za pranje rublja, sutra marka cigareta –istim sredstvima možete izložiti i neku skupinu ljudi preziru, pripremiti njihovo ubojstvo.
Samo mali pomak moći na mjestu koje suvremenicima ostaje nevidljivo i strojevi za javno mnijenje rade, pune ljudski mozak predrasudama koje postaju naslijeđe cijelih naraštaja. Mlađi među vama, koji su oslobođeni krivice jer tih godina nisu bili odgovorni, morali bi sačuvati sjećanje na zlo, trebali bi znati što je sve čovjek sposoban učiniti, znati da krivnja ne prestaje biti krivnja zato što instanca po kojoj se mjeri ostaje nevidljiva. Vi, mlađi, niste krivi zato što ste Nijemci, kao što nije kriv ni židovski dječak kojeg su otrgnuli s igrališta u nekom galicijskom selu, ugurali ga u vagon, transportirali u Auschwitz, tamo ga na rampi odvojili od majke i ubili.
Vidio sam tamo tu rampu, kolosijek koji izgleda bezazleno, zarastao u korov, usred polja, nedaleko od jednog seoskog gospodarstva. Vidio sam planine dječje obuće, sale pune kofera koje su pridošlicama oduzimali prije nego što bi ih ubili, kofere na kojima su se mogla pročitati imena svih njemačkih gradova: Berlin i Köln, Frankfurt, Weimar, Brilon, Brühl, Essen, Siegburg: tragovi vode u svaki njemački grad. Išao sam ulicama tog mrtvog grada, ulazio u barake i kasarne u mrtvoj tišini najvećeg groblja na svijetu. Razgovarao sam s muškarcima i ženama koji su bili svjedoci, kojima logoraški broj, tetoviran na podlaktici, sve do danas važi za znak časti. Ostaje mi zagonetnim to što upravo ti svjedoci najmanje govore o osveti i krivnji. Tamošnji ljudi, u čijoj zemlji leže najveća groblja na kojima nema nadgrobnih spomenika, ne misle na osvetu, ne propovijedaju mržnju, već pomirenje. Prihvatite to pomirenje, koje ne briše spomen na zlo, već ga čuva trajnije nego što bi to mogla priznanja krivnje, čega ste vi mlađi oslobođeni. Krivnja nas, koji ne samo da smo tada bili sposobni za odgovornost, već smo bili i pozvani da ju osjetimo, sastoji se u tome što nam je nedostajalo hrabrosti, srca i ludosti da se ustremimo na kob. Ako se razmjer naše krivnje ne može mjeriti nacionalnim, pravnim ili moralnim mjerilima, onda se tim mjerilima ne može mjeriti ni stupanj naše nedužnosti.
Nismo ni krivi ni nevini, nismo Kain, nismo Abel.
Znamo da se može postati krivim ne samo tako što se nešto čini, već i time što se nešto ne čini, tim što ne proturječimo svaki put kada se riječ ’’Židov’’ ne izgovara s poštovanjem, kada ne proturječimo dok se zlo iz prošlosti negira. Mi nismo vrijedni pomirenja ako na taj način odobravamo ubojstva iz prošlosti.
Proturječite, vi mlađi, vašim očevima, vašim učiteljima, protivite se u tramvaju i na školskom dvorištu, u radionici i u uredu.
Proturječite svugdje gdje se zlo negira ili tamo gdje vam - poput bilance u industrijskom pogonu - za izravnanje računa ponude druge nevino stradale. Za bezbrojne ubijene u logorima, bezbrojni drugi: mrtvi rata, oteti, nestali, djeca i žene, koji su umrli po seoskim drumovima. Mrtve uzeti kao predmet nacionalnog tekućeg računa novi je neljudski čin, koji odobrava buduće zločine, to je nedostojan čin, proistječe iz iste zablude kao i trijumf pobjednika koji isporučuje nevine propasti, vjerujući da time popravlja zlo. Ne priliči nam da smrt pomeranskog djeteta, koje se smrznulo na seoskom putu, ponudimo kao nadoknadu za smrt židovskog dječaka kojeg su u logoru Birkenau odvukli u krematorij. Nismo knjigovođe zla i ne trebamo to postati, naša računica neće biti točna.
U godinama nakon rata nismo prihvatili kolektivno ’’krivi su" političkih instancija – nemojmo prihvatiti ni njihovo kolektivno oslobađanje od krivnje, to bi bilo nepravedno prema židovskom dječaku kojeg su u logoru Birkenau odvukli u krematorij, bilo bi nepravedno i prema pomeranskom djetetu koje se smrznulo na seoskom putu.
Nakon posjeta Auschwitzu, bio sam u Krakovu s jednom Poljakinjom koja je četiri godine patila u Auschwitzu, a potom deset godina u komunističkim zatvorima. Tamo je dijelila samicu sa svojom bivšom čuvaricom, Marijom Mandel, bavarskom djevojkom sa sela, koja je u Auschwitzu logorašice mučila i slala u smrt.
Poljakinja mi je ispričala da je Mariju Mandel zagrlila prije nego što je išla na izvršenje smrtne kazne, zagrlila ju i oprostila joj, oprostila i u ime svojih supatnica. Pokušavam zamisliti kako se dvije na nulu ošišane žene grle na vratima samice: jedna je osuđena zbog bezbrojnih zločina, a druga je osuđena na smrt – kasnije je pomilovana – jer se njeno političko mišljenje nije sviđalo pobjednicima, kao što se nije sviđalo ni pobijeđenima. Vjerujem da se u takvim trenucima događa više od onoga što ćemo ikada moći shvatiti, više od toga što se može obuhvatiti nacionalnim kategorijama, više nego što jezik može izraziti, više nego što povijesne vještine zbrajanja, krivotvorene bilance, mogu ponuditi utjehe.
Utjehu tog trena - dvije na ćelavo ošišane žene koje se suočene sa smrću zagrle - možemo prihvatiti samo ako ne zaboravimo što se tu oprašta: ne ubojstvo, već svakodnevica pakla, dugogodišnji strah, dugogodišnji bič dželatovih slugu, život koji se spašavao od trenutka do trenutka; oprašta se to što nijema svjedočanstva koja su ostala u Auschwitzu bolje progovaraju, nego što to preživjeli mogu: brda dječjih cipela, dvorane pune kofera na kojima se mogu pročitati imena svih njemačkih gradova. Možemo prihvatiti tu utjehu i to pomirenje ako smo spremni ispriječiti se zlu koje nam budućnost možda sprema. Ne vjerujmo miru: mašinerija za proizvodnju mišljenja je tu – nudi još uvijek bezazlene stvari, formira predrasude, koje se, doduše, iscrpljuju u komercijalnom, ali ipak već natapaju naš mozak. Potrebna je čudovišna snaga da bi se, prkoseći toj mašineriji, sačuvalo razmišljanje i sposobnost sjećanja. Moglo bi doći vrijeme u kojem više ne bi bilo politički oportuno zločin iz prošlosti nazvati imenom koje mu pripada; tek tada ćemo pokazati koliko nam je vrijedna sloboda; to što se dogodilo Židovima, može se ponoviti bilo kojoj nasumce klasificiranoj skupini. Znamo što je čovjek u stanju napraviti, ne vjerujmo miru.
:: komentari (0) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
