Njihov ili moj Šantić, pitanje je sad?

(njihov kosmopolitski obračun sa mnom) 
 
 
 
 

Ja, rab božji Veselin Gatalo, po rođenju Srbin i Hercegovac a po opredjeljenju pisac i pjesnik, rođen u vrijeme kad je veća sramota bilo imati nego nemati, valjuškao sam se jednog jutra u mreži svih mreža, surfao na našem dragom Internetu. I izbaci me daska tastature na oštru poetsku hrid zvanu Mišo Marić
( http://www.bosanskaposta.no<WBR>/vise.php?articlePage=
4<WBR>&article_id=338&category_id=2 ),
nasuka me nesretnika na čovjeka koji priznaje da nije pročitao djelo za koje sam, kaže nezasluženo, dobio nagradu Aleksa Šantić. Kaže da je nagrađena zbirka Vrijeme mesinganih perli jedina poezija koju sam napisao. Nije, dakle, čitao «Kmezave narednike» (TKD Šahinpašić 2006) niti «Amore al primo binocolo» (Edizione Obliquo, Italija), ali mu ne želim zamjeriti nešto što nije uradio. Znam da neće čitati ni novu zbirku koju upravo pripremam.

Uslijed priče o tome kakav je ko čovjek, spominje i da sam premlad za nagradu. Napominjem da je on, dok je bio puno mlađi od mene, na nejakim dječjim nogama Mostarskih Kiša prenosio slavu NOB-a, bez kucanja ulazio u prostorije Centralnog Komiteta, imao solidan stan, putovao po svijetu i pio i žderao na račun svih nas smrtnika koji smo u pomno odabranim filmovima čeznutljivo gledali leviske i sanjali vjetnamsku jaknu, i vjerovali u folušku o Che Gevari i svjetskoj revoluciji. Pita se i zašto nagradu nisu dobili Mile Stojić, Pero Zubac, Ivan Kordić. Sebe je, skromno, izostavio. Mada mislim da ovo i piše zbog… Ma, ništa.

Ja odgovaram: zato što u žiriju nisu bili on i Alija Kebo, antifašisti od zanata.

Pero zubac (jedan od nenagrađenih) kaže: Pominju me kao pjesnika koji je zaslužio Nagradu, što prija. Da mi je dodijeli Grad Mostar, radovalo bi me. Ali samo od Srba - ja je nikad ne bih primio.

Ja kažem: Pero, poštujem vašu odluku, jer znam da od Srba ne biste ni dobili nagradu. Jer, nije srpski nacionalizam taj koji Mišo i vi podržavate.

Dalje, Mišo veli: Nakon svih događanja predložio mi je kolega i prijatelj Alija Behram da pripremim rubriku za čitaoce “Bosanske pošte.” Nije mislio samo na Mostarce. Obojica vjerujemo da nema niti jednog koji čita “Poštu” a da nije zapjevao, ili bar rado poslušao “Eminu”. I kojem, u zlovrijeme, pod rodnim prozorima nisu arlaukali: “Marš odavde!”

Ja, rab božji (Srbin, Hercegovac, valjda time i dupli fašista…) kažem: Emina je ljubavna pjesma. Političko značenje joj leži kao i vama antifašizam. A ja sam slušao “Marš odavde” od onih koji su rušili pa ponovo vraćali šantićev spomenik (kao, ekstremisti HOS-a ga srušili, ma hajde!), i poslije vašeg odlaska u London (onda kad je došao dur guzici), gdje ste i spjevali stih “U Londonu usred mraka/sija zvjezda petokraka…”, valjda u spomen privilegijama i lagodnom životu koji ste imali u SFRJ.

Alija Kebo kaže: “Šantićeve večeri poezije su devalvirane toliko da su od nekadašnje ugledne, prestižne, prepoznatljive jugoslovenske kulturne manifestacije, postale lokalna, gotovo provincijska manifestacija. A to Šantić nije zaslužio – on nije “pjesnik mjesnih zajednica,” nego veliki pjesnički bard čija je vrijednost odavno verifikovana. Začudo, iz ovogodišnje organizacije isključena je i Podružnica pisaca Hercegovačko-neretvanskog kantona koja je, uzgred, ranije bila glavni suorganizator manifestacije!”

Ja velim: Hvala, gospodine Kebo. Bar mi niste rekli kao u vašoj nadahnutoj pjesmi „Majka te kukom po Neretvi tražila“. Oprostite što se, za razliku od Vas i ovih koji povremeno nadođu u moj grad, krećem cijelim Mostarom, ne samo „antifašističkom“ polovinom. Toliko o lokalizmu i zatvaranju.

Mugdim Karabeg iz slobodarskog Čikaga, piše: “Šantić je poetski plamen bez granica. Sada ga čine majušnim, beznačajnim, uskomostarskim i samo srpskim, što ne odgovara istini. Vratimo Mostaru svemostarskog Šantića i one Večeri koje su uvijek bile kulturna priredba evropskog nivoa na kojim su odzvanjale najtananije melodije lire ljudskih duša, koje su stvarale nove kvalitete trajnih vrijednosti oplemenjujući Mostar, ugrađujući svaki put po jednu novu ciglu u rastuće zdanje onog što se podrazumijevalo kad se pomene Grad. A time, istovremeno, uzdižući i duhovnost čovjeka u cjelini, ma gdje bio i živjeo, ma koje nacije, vjere i rase bio.”

Ja kažem: Aferim Mugda, što je srpskiji, to je beznačajniji, jelde? Ma, u pravu ste Mugdime, i ne treba davati nagrade pripadnicima agresorskog naroda, niti dozvoliti da ih takvi daju.

Mišo kaže još: Prošle godine Večeri su reducirane za pohod učesnika na Aleksin grob i buket ruža. A “Ostajte ovdje” poeta-učesnik komentarisao: “Ma, pusti Šantića, lako mu je bilo pune guzice srat‘. Ćaća trgovac, putuje se, štemalo se šta se stigne...” (Aleksa je umro kao podstanar kod sestre Perse, a od svih ovozemaljskih dobara ostavio samo literarna, P. A.) (naime, potrošio je sve na piće i kurve – op.a) Autoru prijedloga za redukciju buketa ruža i malopređašnjeg citata V. Gatalu - uručena je Šantićeva nagrada. Prihvatio ju je kao “izuzetno značajno priznanje” i dodao: “Volio bih da je živ moj djed Nikola. On je još kao dječak nosio krst na Šantićevoj sahrani... Ja nisam čak ni patriot (ovo je, čini se, bilo bolno. BH patriotizam je-znate... duga je to priča). Rekao sam sebi da ću ubuduće odbiti nagrade koje sa sobom ne nose novac. I slagao sebe. Hajde, nije prvi put...” (a ni zadnji, dodao bih ja. Zakleo sam se u vojsci da ću umrijeti za Jugu, kao i oni, pa eto, nisam).

Gornji citat izvađen iz vremena pošto sam (po ovom tekstu vidim, zasluženo) dobio nagradu.

Mišo dalje veli: Djelo nagrađenog pjesnika, osim navedene proze i poziva za podizanje spomenika Brus Liju, nisam čitao, nemam pravo suditi (to se da naslutiti). Ali sam pročitao nedjelo Gradske uprave, Prosvjete i žirija. (maločas spomenuo samo neke Srbe-op.a.) Prema kojem ne bi čudilo da dogodine manifestaciju pokrste u Šantićeve večeri i Budakove dane (ovo mi baš i nije najjasnije pa neću kometirati). Mostarski bedaci već su častili Milu Budaka, mizernog literatu a marljivog doglavnika NDH, s pola Ulice Šantićeva imena. Valjda za antologijski stih: “Srbe na vrbe! ” Stiče se ozbiljan dojam da se neko tamokarce (fin izraz iz Mišinog kraja, podalje od Mostara), s proštenjem, zajebava (što ti je pjesnik, a? Svaka mu je za lektire) i s Aleksom, i s Večerima, i s Nagradom, i s poezijom, i 105.godišnjom Prosvjetom, i sa živim i mrtvim Mostarcima (valjda to uključuje i mog pokojnog đeda Nikolu), i onih nesretnih 20 hiljada bh. Muslimana kojim je pred odlazak u muhadžerluk 1896. zavapio: “Ostajte ovdje!” (ne znam ljude, a ne zna ih ni on, a ne vjerujem ni da se vapilo-nije se ljudima dalo pod krst i križ), i sa članovima srpskih Gusala i hrvatskog Hrvoja koji su ga februara 1924. ponijeli s odra, i sa Nikolom koji mu je nosio krst (nije fino kad mi se pokojnog djeda neko takav sjeti. Možda je moj Nidžo trebao i dovu izučit, da bude “multikulturan”? Nije jadan znao šta će njega i Aleksu snaći), i s mujezinom koji je pjesniku Mostara, dok je posmrtna povorka prolazila pored cerničke džamije, proučio oproštajnu molitvu (ako ja ikad umrem, nemojte to raditi, mujezini dragi. Neću pogotovo da mi na grob dođe Emir Hadžihafizbegović i tunjavo kamže : „Vozdra, paša moj...)).  
Dalje veli: A ako me pitate ima li nade nabolje, odgovor je: ima. Neki budući, stosrci Mostar nalik sebi ljubiće i slaviti svog Pjesnika sa istim dostojanstvom, ponosom i ljubavlju s kojim je Pjesnik ljubio i proslavio svoj Grad.

Aleksa Šantić je bio veliki čovjek. i dobar pjesnik. Zato i nisam odbio nagradu, makar bila i bez para. Pogotovo jer su je dobili Davičo i Dizdar. Bio je Aleksa i žestok kurvar, hektolitre je alkohola u sebe sasuo za života. Ona mu je stvar i glave došla. Ipak, nije se ženio pa tako svojim načinom života unesrećio ženu i djecu kao rahmetli Mak Dizdar, pa ga zato još više cijenim. Samo, pjevao je o ljubavi, ne o svojoj i Emininoj naciji. Kad je spjevao „ostajte ovdje“, nije mu bilo žao muslimana, nego sugrađana. Nacionalizam je davati nacionalni prizvuk onome što je pjesnik pisao, makar se taj nacionalizam zvao multinacionalnim (a znamo da nije).

Nije meni svojstveno odgovarati ovakvim tipovima, znam. Ne osuđujte me zbog toga. Ne brinite, naći ćete razlog, nisam bogzna kakav čovjek, sav sam od mana. Ne pišem ja ovo zbog polomljenih rebara i razbijenog nosa iz koga mi je iskapao sav patriotizam, u vremenu kad je bolje bilo biti pseće nacije nego moje i Aleksine. Ali, spomenuo je moga djeda Nikolu Vasiljevića, pokoj mu lijepoj duši Nikad ga poganija usta nisu spomenula. To me natjera da se latim daske dugmare.

Pokoj ti duši, dragi đede. Pusti ovoga nesoja i mrču poganog, ne zna šta priča. Njegov mu se nacionalizam učinio nepopularnim i neisplativim, pa se drži tuđeg. Samo ti spavaj, neka ti je laka ova čemerna zemlja koja ni mrtve na miru ne ostavlja i po stoput im svaku kost prevrne da bi sebi digli numeru; ne bi li koju paru, baš ko Marko kap iz suhe drenovine, nekako iscijedili.  
 
Veselin Gatalo 

I, svome sugrađaninu Miši - građaninu Londona, Mugdimu Karabegu u Kanadi, Aliji Kebi – doskora Amerikancu, Peri Zupcu (ko zna gdje) i ostalim fanovima, neke od 135 pjesama iz nagrađene zbirke. Uostalom, zašto se jedite? Dobit ćete i vi Šantićevu nagradu, i to ne posthumno. Uglavnom ste ionako već nadživjeli moju generaciju.  
 
 
 
 
 

IZGONI 
 

Gonjeni gonjenog goni

I svi se osvrću

Uplašeni plaši preplašenog

I svi se plaše

Poniženi ponižava poniženog

U ime poniznosti

Tjerani tjera tjeranog

U bezumnim potjerama

Ranjeni ranjava ranjenog

Rukama izranjavljenim

Ubica još jednom ubija ubijenog

Ubistvenim ponavljanjima 

Nesretne vojske nesretnom zemljom hode

A mrtvima više ništa nije jasno 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 11 stranica) 
 
 
 

LOV 
 

Šuma

naježena izvlači vlažne prste korijenja iz zemlje

spušta zelene grane od nevjerice

Otvara začuđena usta iznajmljena vjevericama

Šuma

šapuće grmljem

romori čvornovatim granjem

o zadihanom trkaču sa čeličnim zubima za pojasom

što nogama siječe tepih od jutarnje magle

preskačući ostrvca od mravljih nastambi

Kaže

da nije moguće

da neko u njoj lovi čovjeka 

Vrijeme mesinganih perli, str. 15

PSI 
 

Stotinu zuba naprema četiri

Šesnaest nogu naprema dvije

Legije špicastih očnjaka

u iskeženim čeljustima

Šezdeset oštrih kandži

na vitkim udovima

Četiri čelična očnjaka

za kožnim pojasom

što steže žilavo tkivo

tvrdo od želje da traje

čekaju najbržeg 

Vrijeme mesinganih perli, str. 16

EMIGRANT 
 

U redu je, nisam zabrinut

Ja samo tako razmišljam

Neka te ne plaši

Što u snu govorim drugim jezicima

I tuđim glasovima

Neka te ne brine što režim sa psima

I što su mi ruke uvijek na naslonu stolice

Kao da ću upravo jurnuti

I što ne volim blizinu ljudi u uniformi

I što ne volim kad me neko predugo gleda

Ne brini što se nikad ne smijem od srca

I nemoj misliti da je to zato što nemam srce

Kao oni što se umiju smijati od srca

Nemoj da te plaši to što više volim šume nego gradove

I što pse volim više nego ljude

Ne boj se

Ja sam samo lud 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 17. stranica) 
 
 
 
 
 
 

UCIJENJENI 
 

Došlo je naše vrijeme

Rekoše

I uzeše mu kola

Ovo je naš grad

Rekoše

I istjeraše ga iz stana

Ovo je sve naše

Rekli su

A ti si kriv

Što dosad nije bilo

I on je otišao

Praćen psovkom

Neizrecivom

Otišao

Sa mišlju postrojenom

U redove šutnje prevratničke 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 19. stranica) 
 
 

TAM-TAM 
 

Ratni bubanj

je tjerao

golotrbu djecu

preko žitnih polja 

Kačio čelične cijevi

o ramena mrgodnih očeva 

Vezao crne marame

oko glava uplakanih majki 

Od školskih dvorišta pravio

gnjezda puna načekane vatre 

A sad

kad ga ne mogu izvuči

sitog od ljudskog mesa

neko bi još udarao

po koži napukloj od besmisla 
 

Vrijeme mesinganih perli, str. 28

CRVENILO 
 
 

Crveni krov se crveni

usred popaljenih kuća

Plava okna trepću od nevjerice

Vrata zamišljeno škripe

Kroz dimnjak izlazi dim samotne tuge 

Jate roda prelijeću

visoko iznad stida crvenog krova 
 

Vrijeme mesinganih perli, str. 32

MRVICE 

Ostavština

od mrvica hljeba

u džepovima

nada se

da će neki golub

siv od dana

ili crn od noći

sletjeti negdje blizu

ohrabren pruženom rukom 

Vrijeme mesinganih perli, str.  47

GOSPODINE… 
 

Jesam gospodine, bio sam u ratu

Ne gospodine, nisam se borio

Borio sam se… ali…

Ali vi to ne biste razumjeli

A i kad biste razumjeli

Bojim se

Bojim se da biste razumjeli…

Oprostite gospodine

Neću vas više gnjaviti

Moja klupa u parku

I moj pas

Čekaju na mene 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 59. stranica) 
 
 
 
 

DOBA NOVOG GOVORA 
 

Slušaj, stari

Pojma nemam zašto

Na bodljikavoj žici oko tvoga vrta

Nikad nema ptica

Iako si se borio

I ne znam zašto

Vrapci ne jedu tvoje zrnevlje

I zašto uopšte neće da ti priđu

Jer, znaš,

Vrapci pričaju skokovima 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 61. stranica) 
 
 
 
 
 

U SAZVIJEŽĐU HERETIKA 
 

Bio sam

U svetom domu Onoga što sve vidi i sve zna

Pitao sam njegove sluge

Kako mogu oprostiti neoprostivo

Reči neizrecivo

Uraditi nedopustivo

A oni su mi rekli

Da ću završiti

Kao svi krivovjerci

Da ću se pržiti

U vrelom ulju božje friteze

I da će me On

Koji sve vidi i sve zna

I dalje voljeti 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 70. stranica) 
 
 
 

GOSPODA 

Ismo se ni makli gospodo

jer mi se ne smijemo micati

mogli bismo nešto pokvariti

Mi vidimo vašu pohabanu odjeću

i neuhranjena lica

Boli nas to

Da, mi se vozimo u skupim automobilima

jer, znate,

vas treba predstavljati

Jer, ko zna šta bi svijet mislio o vama

da se mi vozimo trokolicama

Mi vidimo kako vam ne ide baš najbolje

ali se moramo praviti da ne vidimo

A to nije baš lako, znate,

pretvarati se

I mi vas puno volimo

I jako vas cijenimo

jer

zaboga

(oh, oprosti mi Bože

što Ti ime spomenuh bez potrebe)

Da nije tako

ne bismo vas ni zvali gospodom

I zato gospodo draga

strpite se još malo

jer mi vas nismo zaboravili 
 

Vrijeme mesinganih perli, str. 77 
 
 

SOBA S POGLEDOM NA OLIMP 

Zovem se Poncije Pilat, doktorice

I četvrti sam prokurator Judeje 

Znam gdje su vrata za gore

i mračni prolaz za dole

jer bio sam svugdje 

Znam kako se pali cigareta o rep komete

i kako iznutra zvuči pucketanje kostiju 

Znam kako se stepenuje tama

i ko ujutro gasi mrak 

I šteta bi bilo

da mi ne date sobu s milion prozora

s pogledom na Olimp 

Vrijeme mesinganih perli, str. 87

NASLJEDSTVO 
 

Razbaštinjen davno

Pričom o olovnom vojniku

Ucijenjen nekad

Smrću djevojčice sa šibicama

Zaostao između stranica Žerminala

I u Kafkinom surovom svijetu

Ja, Drumski

Čekam svoje kazne 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 94. stranica) 
 
 
 

KASNO PREPOZNATA 
 

Prepoznao sam te

u huku praznine

u jedu odbačeme igračke

ispod otvorenog prozora 

Sanjao sam te

zajedno sa odjekom motorne pile

u od starosti namrgođenim šumama 

Sanjao sam te

u urliku pobjesnjelog kućnog psa

što sam sebi bedro grize

vučjim ugrizima 

Vidio sam te

u ogledalu rijeke

podmukle od otpadnih voda

nečiste od stajanja 
 
 

Vrijeme mesinganih perli, str. 97 
 
 
 
 
 

ČOPORI 
 

Prošao sam kroz čopor hijena

da te nađem

Gledao sam ispod oka čopor vučji

vučje smrti nagledan

Hodao sam,

miran naizgled

kroz klupko zmija dobrano probuđeno

Vjetar me izdao čoporu sabljozubih pasa

umornog i gladnog

usporenog mišlju o tebi 

Vrijeme mesinganih perli, str. 98

PONUDA 
 

Otac sam

nekoliko ugašenih pogleda

i slomljenih vratnih pršljenova

Vlasnik sam

sanovnika punog noćnih mora

Znam sve stepenike

poređenja bola

i basamke tuge

Bio sam sin gladi i žeđi

pastorak sreće

Spreman sam ti dati sutrašnje jutro,

drveće kraj ceste i prah s leptirovih krila

Obećati kišu u jesen

i mraz u proljeće

samo

ako me zagrliš 

Vrijeme mesinganih perli, str. 100

NE BRINI 
 

Ne brini, nisam sam

Poveo sam svoje pjesme

Da me podsjete da nisam sretan

Ponio sam smrt u obrvama

Da me ljudi ne gledaju u oči

U džepu nosim čelični zub

Koga se i sam bojim

Da mi čuva grudi za nečije druge ruke

Poveo sam svoje četiri sjenke

Četiri stare prijateljice

Što su bile sa mnom

Dok sam te čekao

Ispod četiri žute svjetiljke 
 

(Vrijeme mesinganih perli; 120. stranica) 
 
 

REKVIJEM 
 

Dali su mu odijelo s lišćem

I čeličnu cijev obloženu drvetom

I rekli:

Ti sad idi

A mi odosmo da ti pravimo spomenik

I nemoj nas sramotiti

A on je otišao

nezagrljen

Ne saznavši za onaj drhtaj

Što život donosi

Sa žudnjom za trajanjem

Zamračenom laži o smislu nestajanja 
 

(Vrijeme mesinganih perli – 12. stranica) 
 
 
 
 

NOĆI PONAVLJAČA 
 

Drečeće horde loših đaka

Ulaze u stanove

Tražeći svjetlucave stvari

Da ih nose i prodaju

Da kupe boce pića i kutije cigareta 

Šarene horde ponavljača

Sa slikama na rukavima

Imale su svoju maturu 
 

(Vrijeme mesinganih perli – 13. stranica) 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

POSLIJE 
 

Šuplje zgrade pričaju o bestrbušnosti

A ljudi beshljebni o kruhu nasušnome 

Ulice lokvama šljapću

Snijeg novi čekaju

Da pokriju tragove stare 
 

(Vrijeme mesinganih perli, 27. stranica) 
 
 
 
 
 

ISTINA 
 

Na minut

Dvaput kamenovana

Triput utamničena

Osam puta strijeljana

Jednom pregažena

Šest puta prokleta

Sedam puta osuđena

Deset puta prezrena

Došla je opet

Da nam se nasmije 
 

(Vrijeme mesinganih perli, 37. stranica) 
 
 
 

OBEĆANO 
 

Ulice uprizorene slikama

Upalih očiju i zakrpljenih laktova

Rascvalih cipela i potrganih kragni

Stidljivo sakrivenih izgriženih noktiju

Mažu na krišku dana

Priču o zlatnim kašikama 
 

(Vrijeme mesinganih perli, 53. stranica) 
 
 
 
 
 
 
 

NESRETNI I NESRETNUTI 
 

Nesretni se nisu sreli

Da popiju kafu zajedno

Da uzmu cigaretu iz iste kutije 

Da zaspu sa nečijim čelom na grudima 

Da prošetaju s nečijom rukom na kaišu pantalona 

Još nesretni i nesretnuti 
 
 

(Vrijeme mesinganih perli, 65. stranica) 
 
 
 
 

MOJA FAMILIJA 
 

Upoznaj Strah, mog mlađeg brata

koji je uvijek uz mene

i Tihu Jezu, stariju mi sestru

Pruži ruku Patnji, mojoj majci

Mojoj srednjoj sestri Tuzi pokloni cvijeće

jer ona me svuda prati

Mom najstarijem bratu Nemiru

daj svežanj granata bez osigurača,

on čezne za nečim takvim

Mom ocu, Bolu, sklanjaj se s puta

Mojoj najmlađoj sestri, Nadi samo se nasmiješi

Njoj ni za život ne treba mnogo

I tek tada, kad ih sve upoznaš

možemo zajedno poći

tamo gdje prestaje sada 

Vrijeme mesinganih perli, str. 113

MOJI LJUDI 
 

Moji prijatelji

Rasuti ko perle

Neki usijani od zla

Neki topli od dobrote 

Neki s nekim

Neki sami 

Neki udova pokidanih mesinganim perlama 

Neki skoro čitavi

Neki napukli od sjevernih vjetrova

I polarnih zima 

Neki sami

Neki usamljeni

I nikad više djeca… 
 
 

(Vrijeme mesinganih perli, 131. stranica)