«Pravna država će početi da funkcionira od ponedjeljka» - izjavio je prije nešto više od 15 godina tadašnji predsjednik Vlade BiH Muhamed Čengić, vjerovatno u želji da demonstrira svoju zabrinutost za opći interes i svoju moć da se preko ostvarenja tog interesa nametne puku kao svemogući politički lider. Prošlo je od tada stotine ponedjeljaka, a pravnoj državi ni traga. Umjesto sigurnosti i jednakopravnosti dobili smo rat i obespravljenost u svim aspektima života.  

Neljudsko lice vlasti 

Umjesto «Čenge» koji je, makar i glumeći, pominjao javni interes dobili smo bataljone nemuštih političara koji ni o čemu ne znaju voditi računa, već o svom privatnom interesu, i koji svi do jednog – boluju od Mesijanskog sindroma, i shodno tome Državu i građane vide samo kao sredstva za ostvarenje svojih interesa. Koliko se je mračnih, neinteligentnih i nekultiviranih spodoba skrilo iza lica vlasti, i kako je to lice vlasti postalo lažljivo, neljudsko, brutalno... Da nevolja bude veća «luđačka košulja koja je obučena ovdašnjim narodima», kako je Wolfgang Petrisch okarakterizirao efekte Daytonskog sporazuma u našoj zemlji, donijela je četvorostupanjsku vlast, od Državne, preko entitetskih, kantonalnih, do lokalnih, sa desetinama vlada, premijera i ministara, stotinama općinskih načelnika, sa pratećom kamarilom doušnika, bukvojeda, mudrosera... U velikom broju slučajeva - armija je to nezajažljivih ljudi, željnih svega, koji u svojih 5 minuta vlasti hoće sve i hoće to odmah! Većini su najprije potrebne diplome, jer ih nemaju, a kad to ostvare prelazi se na osvajanje stanova, kuća, vikendica, automobila, poslova za supruge, ljubavnice i svu bližu i daljnu rodbinu. Kada to ostvare, počinju se nazivati elitom, a sve u želji da se distanciraju iz miljea iz kojeg su potekli. Ta kvazielita je u stvari elita parazita, kadra da pojede i moćnije zemlje od Bosne i Hercegovine. Koga ta i takva vlast predstavlja, i ko joj i koliko vjeruje? Tek male stvari naše moćnike odaju da nisu dorasli vlasti koja im je data na raspolaganje. Najprije – izgled: većina naših ministara i ministrica izgledaju kao estradne novokomponovane zvijezde. Od frizura, šminke, boje kose, pa do odjeće. Posljedica je to prevelike konzumacije lokalnih TV programa kao jedinog izvora saznanja i identifikacije sa pjevačicama i pjevačima kao oličenjima stila i individualnosti. Još mi je u živom sjećanju jedna kantonalna ministrica obrazovanja sa agresivno žutom bojom kose, vulgarno dubokim dekolteom i neizbježnim «kaubojkama» na nogama, kao da je netom stigla sa neke američke farme. Ta i takva je nama vladala i odlučivala o našoj sudbini... Kada je riječ o javno izrečenom, tek to je prava katastrofa: Misli naših vlastodržaca (čast rijetkim izuzecima) uglavnom su nedefinirane, govor siromašan i konfuzan, izgovor  neartikuliran. Teško je razaznati šta su uistinu mislili, ali je evidentno ushićenje što se «slikaju za televiziju», zbog kojeg često afektiraju bez smisla, neinteligentno se osmjehujući, preklapajuči očima, vitlajući rukama... 

Godine koje su pojeli magarci 

Za to vrijeme zemlja propada. Kriminogena privatizacija uništila je privredu. Trgovinski deficit sa inozemstvom je poguban. Nezaposlenost nesnošljiva. Obrazovanje upropašteno. Hiljade mladih ljudi, umjesto da grade ovu zemlju, odaje se drogama, alkoholu, letargiji... Korupcija je razorila tkivo ovog društva, nametnula negativan sistem vrijednosti. Pošteni ljudi, koji bi živjeli od svoga rada su osiromašeni, marginalizirani. Na sceni je nova klasa tajkuna, švercera, dilera, prevaranata. Novac im nije dovoljan. Idu dalje u svom pohodu ka moći. Paktiraju sa kompromitiranim i korumpiranim političarima. Hoće svoju državu. Javno mnijenje iz stanja latencije prelazi u kontuziju. Međunarnodni predstavnici, demoralizirani pred lavinom problema («ne mogu oni riješiti koliko mi možemo zabrljati»), nemoćno sliježu ramenima. Pravosuđe, po starom boljševičkom refleksu, uvijek spremno da služi eliti vlasti, ne bi li uz nju i samo postalo elita. Sve su glasnija javna zalaganja nekih sudija za uvodjenje cenzure u medijima, pa čak i ograničavanja slobodne misli i govora. Gospoda bi da ponovo uvedu delikt mišljenja. Vrijeme u Bosni, ne samo da je stalo, ono se vraća unatrag. Pogoduje tome slaboumno veličanje prevazidjenih ideologija i diktatorskih lidera. Vlast nije uspjela izgraditi demokratske institucije, osigurati napredak. Reformu traži život. Mogu je provoditi samo stručni i kompetentni, oni koji su do sada bez glasa puštali da njihovu budućnost prodaju, da njihove najbolje godine pojedu magarci...