Nedavno se poznati novinar beogradskog tjednika Vreme Teofil Pančić oštro zakačio s Bačkom eparhijom Srpske pravoslavne crkve nakon što je izvrgao ruglu sijamsku spregu države i Crkve u Novom Sadu. Ondje je policija, poslušno trznuvši na dojavu vladike Irineja (Bulovića), prekinula uličnu predstavu talijanskog teatra na, pazi lijepe ironije, Trgu slobode.

Incident nije od onih zbog kojih se trese svijet, ali činjenica da neko popovsko preosveštenstvo može zabraniti kazališnu predstavu – da bi policija poslije klimoglavo podnijela i prijavu protiv organizatora, jer predstava tobože nije održana na odobrenom mjestu (a jest) – tužno je tipična za Srbiju danas. Pravoslavna crkva uvijek je imala dosta veliku ulogu u povijesti Srbije, ali je ipak stalno bila u sjeni (službi) države. Vjerojatno bi i danas bilo tako da ta država nije u dubokoj krizi, toliko dubokoj da to nema usporedbe u Evropi.
 
Stvar je tim važnija i tim teža što Srbija ima najrespektabilniju povijest državnosti na prostoru ex-Jugoslavije, puno respektabilniju od Hrvatske, o Sloveniji da se ne govori (jer ona čak vuče i ime iz slavenske pretpovijesti, kada se još nije nazirao ni početak ovdašnjih nacionalnih država). A sada je baš Srbija daleko najslabija i najumornija država i nacija u regiji. I to ne samo zato što je izgubila sve ratove koje je vodila tokom devedesetih (osim djelomično u BiH) i što su joj ti ratovi odlamali komad po komad nacionalnog teritorija.
 
To je naravno vrlo važno, ali još je puno važnije što se ona cijelo to vrijeme bavila drugima, a sasvim zaboravila i zapustila sebe. Zato sada čeka vjerojatni novi teritorijalni gubitak (odlazak Kosova) kao ekonomski i mentalno slomljena zemlja, sa samo još rijetkim preostalim prednostima u odnosu na susjede (ima mladu i školovanu političku elitu koja dolazi, ako joj se dopusti, a zahvaljujući dugoj tradiciji ima i relativno dobru državnu upravu, koju nije uspjela uništiti čak ni Miloševićeva "antibirokratska revolucija").
 
Osim toga, Srbija ima malu ali vrlo kvalitetnu opoziciju, vjerojatno najkvalitetniju u okruženju, okupljenu oko beskompromisno antinacionalističkog i silno motoričnog prvoborca "oktobarske revolucije" Čede Jovanovića. Njegovi liberalni demokrati i koalicija malih građanskih stranaka koju su okupili, jedini su se iščupali iz bratskog zagrljaja homogenizacije oko Kosova, za koju Pančić duhovito i urarski precizno kaže da je nastala iz patriotskog mazohizma svih političkih stranaka da i one, poslije Miloševića, "ponovno izgube Kosovo".
 
Ta mala i vrijedna opozicija mogla bi u budućnosti postati zaglavni kamen nacionalnog preporoda Srbije, bez čega ovaj balkanski bolesnik neće izaći iz postmiloševićevskog miloševićizma (što je najtočnija dijagnoza bolesti od koje danas teško boluje). Ali, pitanje je ima li ta zemlja vremena da to čeka. Ne računajući pojavu Jovanovićeve koalicije, na srbijanskoj političkoj sceni već se godinama gotovo ništa ne pomiče s mjesta, jer Šešeljevi neofašisti svaki put uredno uzmu svoje sljedovanje od trećine glasova i tako zemlju stalno drže u opasnosti da njima padne u ruke.
 
Doduše, s njima nitko neće u koaliciju, pa je vjerojatnost da se to dogodi sasvim mala, možda nikakva, ali sama činjenica da ta mogućnost postoji izvor je stalne talačke krize. To je otprilike kao da kampirate na rubu odrona, a kada je ultradesni Le Pen na prošlim predsjedničkim izborima ušao, na užas Francuske, u drugi krug, vidjelo se da ni zemljama veteranima zapadne demokracije to nimalo lako ne pada.
 
Iz ovoga je prilično jasno da demokratizacija Srbije, kao uostalom ni drugih zemalja u regiji, samo još u većoj mjeri, ne može biti prepuštena njoj, nego mora biti i dio međunarodnog projekta. Za početak, međunarodna zajednica morala bi izbjeći velike i glupe greške, a njih je itekoliko bilo. Podsjećam da je ovdje potpisani novinar bio jedan od rijetkih, što rijetkih, superrijetkih, koji je kritizirao NATO-ovo bombardiranje SR Jugoslavije, i to s više argumenata koji su se u međuvremenu pokazali opravdanima.
 
Ponovit ćemo ovdje samo jedan. To je da će bombardiranje, ako i uništi Miloševića, uništiti i antinacionalističku opoziciju, koja se više nikada neće vratiti na superiorne grane kada su beogradski studenti odbacili nacionalne "svetinje" i prkosili režimu montipajtonovski marširajući pod zastavama Forda, Opela, Renaulta... I tako je zbilja i bilo. Nikada srbijanska opozicija više nije ponovila tu zrelost, pa će se i slavljena DOS-ova revolucija dogoditi kao smjesa puno manje čistoće, štoviše upravo će u njenom krilu i niknuti klica novog, postmiloševićevskog nacionalizma (obično ga se izjednačava s Koštunicom, ali je zapravo širi).
 
Ali, ne vrijedi ti to ni lule duhana. Na glavnim međunarodnim adresama nikada nisu priznali tu grešku, a jedini koji je pokazao kuražu da to učini bio je bivši američki ambasador u Beogradu (i prije toga u Zagrebu) William Montgomery. On je čak optužio zapadne zemlje da su skrivile smrt Zorana Đinđića zbog nesavitljivosti prema Srbiji, od koje se kao nešto samorazumljivo očekivalo da zajedno s Miloševićem odmah pohapsi i sve druge s haaških optužnica.
 
Sada kada je Ahtissarijev plan za Kosovo poslan u Ujedinjene narode, uz veliku vjerojatnost da će to završiti registriranjem nove države, postoji objektivna opasnost da se klizište na kojem počiva slaba i dezorijentirana srbijanska država pokrene. Da se krivo ne razumijemo, odgovornost za to snosila bi najviše ona sama, točnije prijašnja Miloševićeva razbijačka politika, a odmah zatim i sadašnja garnitura na vlasti. Ona je donijevši novi ustav s jedinom namjerom da se Kosovo proglasi neotuđivim dijelom Srbije, praktički kovertirala sutrašnju uzurpaciju teritorija druge države.
 
Ali, dio odgovornosti svakako je i na međunarodnoj zajednici, jer ako se kosovsko osamostaljenje bude lomilo preko koljena, Srbija će, jasno je, biti teško poražena i ponižena, i nitko ne može jamčiti da to u njoj neće uzgojiti klicu revanšizma. Time bi bilo napušteno nepisano pravilo da u jugoslavenskim ratovima nema pobjednika ni poraženih (svatko iz jugoslavenskog braka iznosi što je unio), jer bi Srbija jedina izašla iz rata manja nego što je u nj ušla.
 
To bi značilo da je na nju primijenjen oblik kažnjavanja iz dvaju svjetskih ratova, kada su poraženi bili kažnjavani, osim ratnim odštetama, i oduzimanjem teritorija, što je vjerojatno imalo opravdanja, ali ne uvijek i prave mjere. Sada bi se moglo dogoditi to isto, jer ako se i složimo da je Srbija takvu kaznu zaslužila, jesu li baš svi drugi zaslužili da ih ona apriori i u najširem luku zaobiđe. Ukratko, stvoren je presedan, koji iz srbijanskog kuta izgleda tim gore što je Srbija prva na ovome prostoru koja je ostvarila nacionalnu državu, a sada je na repu svih ostalih, jer jedino ona ne zna, ili neće da zna, gdje su joj nacionalne granice.
 
I tu smo blizu poanti. Mnogo je onih sa strane, uključujući i ovdje u Hrvatskoj, koji zbog svega ovoga likuju, štoviše, rado bi vidjeli Srbiju na koljenima. A gluplji rezon u ovom trenutku jedva se može i zamisliti. Očito je, naime, da se bez kakve-takve stabilnosti Srbije ne može graditi ni stabilnost cijele regije, jer ako je ona imala veliku, ključnu ulogu u jugoslavenskim ratovima devedesetih, i malom djetetu će biti jasno da njena uloga ne može biti beznačajna ni u obnovi mira.
 
Može se to reći, ako hoćete, i drukčije: ako se srbijansko klizište pokrene, neće se ni u susjedstvu moći mirno živjeti. O bezbrižnom i berićetnom kampiranju da ne govorimo.

www.feral.hr