Etnički konflikti s kraja dvadesetog stoljeća ostavili su jak uticaj na sve domene javnog života, ne samo u društvima iz kojih su potekli nego i u društvima koja su se indirektno bavila njihovim rješavanjem. Sukobi u postkolonijalnoj Ruandi i postkomunističkoj Jugoslaviji uzdrmali su osnovna načela modernog novinarstva i time otvorili nova pitanja o sveobuhvatnom djelovanju medija u vrijeme ratnog sukoba.

Jedna od posljedica rata u Bosni i Hercegovini i Ruandi jeste činjenica da medijsko izvještavanje radio-televizijskih stanica ponovo aktualizuje potisnute teme o nekompetentnom izvještavanju o ratnim sukobima i neadekvatnoj ulozi ratnih dopisnika. Zbog toga se danas od medija i novinara očekuje da izbjegnu zamke propagandno-huškačkog izvještavanja i neutralno pristupe sukobima. Trenutna kriza na Bliskom istoku samo potvrđuje potrebu preispitivanja uloge i položaja medija u nasilnim konfliktima.

Naučna literatura se često osvrće na ulogu medija i novinarstva u ratnim sukobima i gotovo uvijek opisuje slučajeve medijskog podsticanja nasilja i sukoba (Jowett&O’Donell, 1999). Iznenađujuće je da se ova kritika ne odnosi isključivo na lokalne medije (čiji ratni izvještaji često graniče s krivičnim djelima) nego i na nedostatke u novinarstvu britanskog BBC-ja, čiji se standardi i odanost objektivnosti smatraju primjernim.

Sredinom devedesetih godina novinar BBC-ja Martin Bell nastupa s kontroverznom idejom, upozoravajući da dobronamjerni recept BBC-ja o nepristranosti i objektivnosti gubi smisao u ratnim okolnostima. Razočaran tadašnjim izvještajima iz opkoljenog Sarajeva, prema kojima žrtva i agresor zaslužuju isti tretman, Bell se odriče ideala apsolutne objektivnosti i kao protivtezu predlaže journalism of attachment ili, uslovno rečeno, angažovano novinarstvo. U tom trenutku sličnu ideju u naučnoj sferi potencira jedan od najuticajnih politologa iz oblasti rješavanja konflikta, Johan Galtung. Ovaj norveški profesor velikog ugleda danas je najtraženiji pregovarač u mirovnim sporazumima, a najpoznatiji je po teorijskoj analizi pojmova mira i nasilja. Galtung je prije tridesetak godina postavio temelje u oblasti transformacije sukoba svojom analizom nasilja kao posljednje faze sukoba. Ta analiza uspostavlja sljedeću kategorizaciju nasilja: direktno ili fizičko nasilje (vidljivo razaranje oružjem itd.), strukturno (nalazi se u organizacijama i strukturama društva), te kulturno nasilje kao proizvod ideologije koja opravdava direktno nasilje. Galtung se takođe osvrće na medije kao istovremeno posljedicu i uzrok kulturnog nasilja. Zajednički Bellu i Galtungu je kritičan stav prema strmoglavom razaranju zdravog novinarskog razuma u vrijeme ratnog sukoba, koji se neminovno asimilira i utapa u ratni diskurs.

U takvim uslovima kulturno nasilje dovodi do pojave ratnog novinarstva (war journalism), u kojem se izvještaji usredsređuju isključivo na scene nasilja i vidljivog stradanja stanovništva. Nasilje se tako predstavlja kao prirodna posljedica nepremostivih kulturnih razlika između “nas” i “njih” (Lynch&McGoldrick, 2005). Razlog rata se predstavlja kao jednostavan, linearan uzročno-posljedični proces: na jednoj strani nalazi se problem, inicijator – počinitelj nasilja, a na drugoj strani je nevina žrtva koja je prinuđena da se brani. Ovakav način izvještavanja koristi klasične propagandne fraze bombastičnog karaktera, detaljne informacije i jake akcione glagole, uvijek aludirajući na dobro informisane izvore visokog autoriteta (Iwamoto, 1998). Takvo novinarstvo podsjeća na sportske prenose fudbalskih utakmica (Galtung, Jacobsen&Brand-Jacobsen, 2002), gdje svaki gubitak protivnika predstavlja dobitak domaće ekipe i obrnuto, bez pokušaja da se događaji predstave u bilo kakvom drugom okviru osim igre u kojoj jedna strana nužno dobiva a druga nužno gubi. Važan je isključivo ishod u datom trenutku, dok se korijeni problema, alternativna rješenja i sva prethodna događanja zanemaruju.

Bosanskohercegovačkom čitaocu ovakav primjer medijskih izvještaja nije stran. U pitanju je univerzalna pojava ovakvog tipa novinarstva, utkana u skoro sva konfliktna društva. Tako je, na primjer, ovakvo izvještavanje prisutno u novootvorenom konfliktu između Izraela i Libana. Manje očigledno, ali jednako intenzivno se može naći i u liberalno-demokratskim američkim medijima za vrijeme svih američkih sukoba dvadesetog stoljeća (Creel, 1920; Strobel, 1997; Tumber&Palmer, 2004; Chomsky&Herman, 1988), te u javnim i komercijalnim britanskim medijima (Wolfsfeld, 2004; Miller, 1994; Talyor, 1995).

Velika većina autora jednoglasna je kad je u pitanju dijagnoza problema. Malo je onih koji sumnjaju u akutne i hronične nedostatke konfliktnih medija. Nažalost, sličnog konsenzusa nema kad je u pitanju rješenje problema. Jedna od najpoznatijih sugestija može se naći opet kod Galtunga, koji je među prvima predložio varijantu mirovnog novinarstva (peace journalism). Ovakav način razmišljanja ne negira postojanje sukoba u društvu niti ga zanemaruje; međutim, poriče opštepriznatu činjenicu da je nasilje prirodan nastavak sukoba. Mirovno novinarstvo se zalaže za transformaciju sukoba kroz konstruktivan diskurs. Cilj nije eliminacija sukoba nego izbjegavanje faze u kojoj sukob prelazi u nasilje. Ovo se pokušava postići dekonstrukcijom ratnog diskursa, koji predstavlja protivnika kao jedini problem. Za razliku od toga, za mirovno novinarstvo jedini problem je nasilje. (Lynch&McGoldrick, 2005). Pod lupu se tako stavljaju sukobljene strane, njihovi ciljevi i potrebe, a sve to unutar kulturno–historijskog konteksta. Umjesto bombastičnog izvještavanja prati se proces nastajanja mirovnog sporazuma, umjesto pažljivog prebrojavanja gubitaka i nanesene štete prati se ljudsko stradanje bez obzira na etničku pripadnost.

Ovakav način novinarskog rada otvoreno teži mirovnom diskursu, koji se ne može postići običnom distribucijom informacija. Mirovno novinarstvo se ne miri s pasivnom ulogom i ne svodi se na puku reakciju na događaje. Naprotiv, ono iziskuje proaktivan pristup konstrukciji izvještavanja, ne ustručavajući se da prizna pristrasnost mirnom rješenju konflikta.

No, takva pozicija čini mirovno novinarstvo lakom metom kritike, koja tvrdi da je u pitanju negacija raison d’être novinarstva – izvještavanje o činjenicama. Uzimajući u obzir tu kritiku, Ross Howard, kanadski novinar i autor mnogih publikacija o ovoj temi, predlaže drugačije rješenje. On smatra da mirovno novinarstvo može ostvariti zacrtane ciljeve i bez insistiranja da novinari preuzmu ulogu mirovnih protagonista. Umjesto toga, Howard predlaže modifikaciju modela koji on naziva conflict sensitive journalism. Ovakav model podrazumijeva pojačanu osjetljivost novinara prema konfliktnom ambijentu, konfliktnim izvorima informacija i ciljevima informisanja. Najveći problem za njega predstavlja činjenica da novinari koji su sastavni dio svakog konflikta nemaju osnovno znanje iz oblasti rješavanja sukoba.

Ponuđeni model naglašava tri metode novinarske prakse: odgovornost, istinitost i nepristrasnost. Slično razmišlja i njemački profesor Willem Kempf, koji odbija prihvatiti dualizam ratnog i mirovnog novinarstva tvrdeći da postoje loši i dobri mediji, te time loše i dobro novinarstvo. Po njemu loši mediji raspiruju konflikt, dok bi dobro obavljen novinarski posao po definiciji trebalo da doprinese upravo suprotnom – smirivanju konflikta.

Ova debata je vjerovatno poznata akterima diskusija o reformi medija u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Štaviše, bosanskohercegovačko medijsko tržište bilo je neka vrsta pokusnog kunića teoretskim debatama ovog tipa. O tome svjedoče projekti tipa OBN, FERN, pa čak i današnje izvještavanje javnog servisa (PBS). Naime, postdejtonski mediji se selektivno upuštaju u vode mirovnog novinarstva. Dok Jadranko Katana, urednik informativnog programa na OBN-u od 1998. do 2001. godine, prihvata da je uređivačka ekipa OBN-a preferirala teme zajedništva nauštrb negativnih tema koje potenciraju razlike, on nije spreman stati na stranu mirovnih protagonista. Drugačijeg mišljenja je Dušan Babić, medijski analitičar, koji smatra da mediji moraju biti primjer tolerancije i pomirenja i aktivno promovisati vrijednosti suživota, tolerancije i dobrosusjedstva. I drugdje u svijetu novinari odobravaju načelo mirovnog novinarstva. Tako su na referendumu 1998. godine u Sjevernoj Irskoj skoro svi urednici dnevne štampe bezuslovno podržali mirovni sporazum (Good Friday Agreement). Isti je slučaj i sa javnim i komercijalnim izvorima koji preferiraju mirovnu stranu na referendumu (Wolfsfeld, 2004). U Kolumbiji se velika većina novinara pridružuje organizaciji novinara Mediji za mir, (Medios para la Paz), u Kambodži mirovnom radiju UNTAC, a u Ruandi i Burundiju mirovnom projektu Studio Ijambo, itd.

Može se stoga zaključiti da je uticaj medija u nastajanju ratnih sukoba uglavnom dobro istražen, ali se uloga medija u procesu pomirenju i dalje razmatra. Kako i koliko bi trebalo da se mediji angažuju u promociji mirovnog rješenja sukoba, ostaje pod znakom pitanja. Bez obzira na nesuglasice oko ispravnog modela i pozicije mirovnog novinarstva, može se ipak konstatovati da mediji zaslužuju posebnu pažnju tokom ratnog sukoba. Ono minimalno i najvažnije u čemu se slaže većina autora i novinara jeste da mediji u toku sukoba imaju tendenciju da podlegnu ratnim okolnostima i pređu u ono što Galtung naziva ratnim novinarstvom. Samo izbjegavanje ovakve degradacije novinarstva je u neku ruku jedan od oblika mirovnog novinarstva i kao takvo bi trebalo da služi kao osnovni postulat medija u konfliktnim situacijama. Onima kojim ovo nije dovoljno ostaje dovoljno prostora da se u okviru definicije novinarske odgovornosti zalažu za sprečavanje kako ratnog tako i bilo kakvog drugog oblika nasilja – što, međutim, ne znači da pritom ne mogu obavljati i svoju osnovnu ulogu: izvještavanje javnosti o zbivanjima.