Pjesnici ne umiru, osim ponekad. Dragan je zadnji put umro za pravoslavni badnji dan, sahranjen na pravoslavni Božić ove 2007 godine.

Rodio se kao čovjek, kao tjelesno i duhovno zdravo dijete, u Hercegovini, u pitomoj i dobroj Gabeli, na dobrom i osunčanom jugu koji svi proklinju i svi ga žele. Tu je počeo učiti za pjesnika.

Ja vam sad, za njega, pišem na njegovom jeziku, na hrvatskom, iako mu ni druga dva naša jezika nisu bila strana. Ja bih pio kafu, on kavu, ali smo je pili skupa, i sa zadovoljstvom.

Da ne duljim; završio čovjek osnovnu, srednju, i krenuo na studij u Sarajevo. Otkrili u njemu pjesnika, otkrili zlatnu žilu kojoj se u tom Sarajevu posvetio. Znate, u to vrijeme nije bilo tako loše biti pjesnikom. Dobivao književne nagrade kad i Miljenko Jergović, Abdulah Sidran i drugi.

Zašto u tome Sarajevu nije poznat kao njih dvojica, pitate? Neka, polako, sad ću vam kazati.

Elem, počeo i rat. Nije rat za pjesnike, znate. Ni za intelektualce općenito. Osim za neke, naravno. Znate, za one koji svojim pamfletima i izjavama daju ratu još gori miris i okus.

Dragan Šimović je, kao što smo rekli, bio pjesnik. I pisac, ali ipak više pjesnik. Onaj od onih pravih, što im ruka ne služi za stiskanje okidača puške, već za pridržavanje papira. Pitao se šta da radi, onako nespreman da smrt umjesto života zada ili dočeka. Pitao je svoje prijatelje koji su sebi već bili priskrbili mjesto u «kulturnoj» (čitaj ideološkoj) postrojbi. Drž-ne daj, počeše i sukobi Armije i HVO-a u zemlji Bosni, bogami i u Hercegovni. Dobar mu prijatelj ponudi rješenje, odvede ga u ured nekakvog moraliste, načelnika za moral – kanda. I reče:

«Ovo je moj prijatelj Dragan Šimović. On će pisati o logoru u Gabeli.»

Dragan je podigao tada još guste obrve, i rekao: «Ali… Ja od rata nisam bio u Gabeli… Nemam pojma šta se tamo zbiva, ljudi…»

Tu je razgovor završio, ali je počelo nešto drugo. Za razliku od ostalih koji su se u ratu grijali, duhanili, pili i hranili bolje od običnih smrtnika (pjesnici, pisci, intelektualci…), on je završio na Žuči, najgorem borbenom položaju u Sarajevu. Morao je gledati naprijed, oči širom otvorene držati. Morao je čuvati i leđa, oči i na leđima imati. Čupao je sebi obrvu po obrvu.

Tražio je da ga puste da ide u HVO, bar da sebi barem leđa ne mora čuvati. I, teška srca se obratio malo prije spomenutom «prijatelju», koji mu je ponudio «izlaz».

Tada je naš Dragan prvi puta umro. Ne i zadnji. Jer, nakon puno natezanja, insistiranja i intervencija, moralo se Dragana pustiti iz užarenog kotla i povući sa Žuči, dati ga HVO-u na daljnju uporabu i  rat. Sve preko malo prije spomenutog «prijatelja» koji se «teška srca» rastao sa svojim prijeratnim drugom i kolegom po peru.

Nije ga «prijatelj» ni tada lako pustio. Ne bez nadoknade. Nije se lako borca s prve crte obrane Sarajeva odreći. I tada se desilo ono od čega je Dragan po drugi put u tom ratu umro. «Prijatelj» je za njegovo prebacivanje tražio 30 (slovima: trideset) vreća za spavanje. Da ne ode tek onako, džabe.

Nije Dragan ovo nikome pričao. Ja sam to slučajno čuo. Mislim da nije ni ženi rekao. Pogotovo svome malome sinu. Nije im rekao kako je teško ostati svoj i ne služiti politici. Nije naš Dragan bio Hrvat tipa Miljenka Jergovića, Gradimira Gojera ili Ivana Lovrenovića. Nije bio ni Hrvat tipa Dragana Čoviča ili Ivana Bendera. Bio je… Bio je, i ostat će poslije njih.

Nije Dragan bio kivan na Sarajevo, ne dao Bog. Čak ni na tog svoga «prijatelja» - danas uglednog univerzitetskog profesora i univerzalnog književnog kritičara (duhovna vertikala – antifašist od glave do pete, pretežno pijan i spušen – zadnji put zbrisao čim me je vidio; tko mu se ne sviđa – nazove ga fašistom). Imao je Dragan, i ima, puno prijatelja u Sarajevu, sve onaj fini svijet što je izgubio rat samim tim što je taj isti rat počeo.

A neprijatelja, koliko znam, nije imao puno. Ako i jeste, neka budu i moji neprijatelji. Postoji izvjestan soj ljudi čije neprijateljstvo čovjek nosi kao medalju za izuzetnu hrabrost i veličanstvene zasluge.

Dragane, pokoj ti duši vječni. I… svaka ti čast.