Osnovnu i srednju školu završio je u Rijeci, odakle je rodom. Drugo što mi je saopštio, ovaj put sa dječačkim poletom i prizvukom slabo prikrivenog ponosa u glasu, jeste da je bio član aero-kluba Krila Kvarnera i da je naučio pilotirati Cesnom. Bio je zaljubljen u aviomodelarstvo. Još dok je bio dječak, porodica bi na ljeto išla očevoj materi u Liku. Odlazio bi s ocem na ledinu šamaranu vjetrovima i puštao zmajeve put neba. Izrađivao ih je od letava, a konstrukciju bi zastro najlonom u obliku romba. Jednom prilikom, za zmaja je privezao jutanu vrećicu u kojoj je inače čuvao žetone za tombolu; tu je ubacio malo ličkog sira base da nahrani anđele. Ubjeđuje me da mu se zmaj otrgao iz ruku. Čovjek koji mi je to ispričao zove se Viktor Zidarić. Naletio sam na njega jednog zimskog popodneva, vraćajući se iz Hrasnog, gdje sam bio na sarmi kod prijatelja. Viktor je prosijačio stojeći uz stub glomazne ulične svjetiljke. Bilo je oblačno pa se mrak spuštao brže nego obično. Hudnjak se od studeni zaštitio kačketom, sijedom hemingvejevskom bradom, iscifanim kariranim šalom i hlačama od somota. Najupadljiviji je ipak bio izlizani futrovani kaput od ovčije kože. Bio mu je knap, a reveri i donji rubovi presijavali su se od umuzganosti. Viktor Zidarić je pod pazuh zatakao kišobran.
Privukao me živahnošću glasa i raspričanošću, koja mi je stvarala izvjesnu nervozu. Dugo sam se smrzavao slušajući ga kako niže bezbrojne informacije o svom životu. Pripovijedaće mi, između ostalog, o tome kako su ga iz čista mira pretukli na Krku, kako je rintao po Americi, kako je spasio majku, kako preživljava i kako sebi uljepšava jutro. "Htio sam", reče, "da se posvetim letenju, da ostanem u klubu i budem profesionalni instruktor letenja." Krivicu za neostvareni san svalio je na Talijane. Umjesto da mi pojasni ko je i kako osujetio njegovu nakanu da dobar dio života provede iznad zemlje natežući se sa vazdušnim strujama, on se zalijepio za uopštene konstatacije. Četvrt sata ponavljao ih je u različitim varijacijama, koje se mogu ovako sažeti: "Za vrijeme drugog svjetskog rata Rijeka je bila okupirana. Zato su tamo sada sve Talijani, njih sedamdeset pet posto. Naselili se, kolonizirali. Sedamdeset pet posto su talijanska prezimena. Samo što to nikad službeno ne objavljuju. Vlasti tvrde da ih je dvadeset pet posto, a onaj ostatak od pedeset posto prešute. Slažu. Fiume." Dok mi je to utuvljivao u glavu, zapiljio se u mene sa neodoljivom dobroćudnošću od koje su mu obrazi nabrekli. U konverzaciji, mnogi nacionalisti se konspirativno nasmiješe kada im treba podrška za njihova gledišta. Toplim izrazom lica žele izmamiti od sagovornika znakove odobravanja: uzvratni smiješak, klimanje glavom, pućenje usana, sijev u oku, vragolasti trzaj obrvom... Viktoru, međutim, nije stalo da me pridobije za svoja stajališta. U njegovom rezonovanju falilo je kako zanesenjačkog, cjepidlačkog interesa za omrznutu populaciju tako i superiornog nadnošenja nad predmet prezira. (Te dvije pojave prate svaku veliku, sistematičnu mržnju prema drugom narodu.) Glas mu je, na to sve, zvučao infantilno. Ne, nisam mu povjerovao da je kivan na Talijane. Sve i da je htio, sumnjam da bi briljirao u njihovom ocrnjivanju. Djelovao je kao osoba nevična kombinovanju poluistina sa smjelim, mesijanskim generalizacijama. Zakleo bih se da on nema pojma šta su to sočne laži bez kojih je nemoguće ustrajno mrziti.

Izgubivši nadu da će se zaposliti kao instruktor u aero-klubu, Viktor se preorijentisao na ugostiteljstvo: radio je kao kelner u rodnom gradu, a za vrijeme turističke sezone najčešće bi konobarisao u jednom hotelu u Poreču. Sjeća se da je jedno ljeto proveo na Krku prodajući sladoled na točenje. Predveče nasrnuše na njega neki momci, jedan ga iz sve snage povuče za obraz, a drugi žestoko odgurnu. Izvrnuše mu aparat za sladoled i udaljiše se psujući. Kad se smrklo, sačekali su ga u obližnjem borovom gaju. Primivši udarac šakom posred prsa, prostro se na zemlju. Umotaše ga u ribarsku mrežu i stadoše mlatiti veslom i staklenim bocama, šutati i kotrljati po žalu. Ono malo očevidaca sklanjalo se klapi s puta. Momci baciše na njega nekakvu ribu od koje su ga sva leđa pekla. Onesvijestio se, a kada je došao sebi, nosali su ga i vukli po zemlji sve do neke vikendice. Ondje su mu dali da jede i popije vina, zatim ga tjerali da divlju svinju, čiji je leš bio još uvijek svjež, poljubi u rilo. "Mirisala je na sol", uputi me Viktor, "zato što je preplivala more. A ovo, ovo je od njih." Pokaza mi dubok cik-cak ožiljak na nadlanici. Šake su mu loptaste i rumene, ispresijecane slonovskim borama. Prsti se završavaju okrnjenim i izljuskanim noktima. Ispod nekih su se zavukle crne nakupine.
Uvjerava me da mu nije bilo teško služiti goste po hotelima i restoranima. Ne bi ni pomislio da potraži bolji posao ili se polakomi za većom platom da ga rođaci nisu ubijedili da se mane krvavog posla i tanke zarade. Nagovoriše ga da doputuje kod njih u Ameriku. Kuhao je variva u gostionici u Bostonu, u istom velegradu prodavao svakovrsne mješavine čajeva u specijalizovanom dućanu, sklapao je hamburgere u McDonald'su i ribao pod u Pizza Hutu u predgrađu Chicaga. Pola godine je točio pivo u tijesnom suterenskom baru gdje su se okupljali samo starci. Bilo je to u Wichiti, država Kanzas, gdje je i Viktorov stric zarađivao za hljeb. U nekoliko navrata putovao je u Maine, u pohode imućnoj tetki. Ova direktorica firme za konsultantske usluge provodila je sve više dana u vili uz samo jezero, na rubu besputne šume, sat vremena kolima od Portlanda na atlantskoj obali. Uživala je slušati Gershwina. Brstila je šparoge i jastoge, a jednom sedmično doručkovala je jaja na oko zalivena javorovim sirupom. Za vedrih noći, Viktor bi odlazio na terasu i teleskopom promatrao zvijezde i okolne predjele. "To je mrak, tamo. Ispred tebe su jezera, vidiš samo poneko svjetlo."
Zavolio je Ameriku, ali nije mogao ostati zato što, kako mi objašnjava, nije imao green card. "Moji rođaci su odlučili", glava mu se uvukla među ramena, "da me ožene, da lakše dobijem papire. Našli mi Amerikanku, grdosiju neku. Uvijek je bila potištena, šutljiva. Svako jutro ustajala je u pet i pisala... pisala dnevnik. A bila je ovolika", podigne dlan visoko iznad glave, "prevelika za mene. Ne debela, nego visoka. Nismo se vjenčali, nije ona žena za mene..." Žmirkao je nabacivši osmijeh od pola sekunde, koliko mi je bilo potrebno da nazrem da od mene očekuje neku reakciju, valjda da gestikulacijama ili riječima pružim podršku njegovom zazoru od goleme Amerikanke, nesuđene supruge.
"Drugi put je moja majka išla sa mnom u SAD da moli imigracionu službu da me zadrže u Americi." Kao da se kurči što ima jahtu, tako je naglašavao riječ "majka". Zaintrigiralo me koliki je značaj, uticaj i moć pridavao vlastitoj majci, koja se, navodno, ponadala da će upornim moljenjem otvoriti oči američkoj administraciji i tako svom sinu obezbijediti legalno useljenje u land of opportunity. Dalje se raspitujući, saznao sam da je Heni Zidarić, Viktorova majka, inžinjer agronomije i da se prije više od tri decenije preselila u Sarajevo, gdje je jedno vrijeme živjela samački, bez muža, koji cijeli život nije makao iz Rijeke. Heni su imenovali za savjetnicu u vladi nekadašnje SRBiH, te u još nekim republičkim organima. Sin je  navraćao ovamo da, kako kaže, majci pravi društvo. Najzad se i on preselio kod nje prije dvadeset pet godina. "Već sam četvrt stoljeća u Sarajevu", veli dično, kao da je izvojevao pobjedu samim tim što još uvijek živi na Grbavici. Bilo je nelagode u načinu kako mi je podastirao svoj život, u nezaustavljivom trtljanju, u maznosti njegovog glasa i žmirkanju koje bi više pasalo nestašnom i lažljivom djetetu. Bio sam za glavu i po viši od njega, pa mi je bilo još lakše da u njemu prepoznam značajke maze i klipana. Gledao me blago ponizno. Rutinski kao svaki iskusan prosijak, analizirao je moj pogled i mimiku lica ne bi li ocijenio mjeru moje sebičnosti, besparice ili darežljivosti; čitao je u mojim očima da ću mu uskoro udijeliti koju marku. Bilo je pet sati popodne, trećejanuarsko nebo posipalo nas je rijetkim suhim snijegom. Neki rojevi pahulja bili su zasićeni svjetlošću iz mini-marketa s druge strane ulice. Svjetlucali su i od rasvjete iz trolejbusâ, gdje su se putnici tiskali držeći se za ledene šipke. Ta razdrndana vozila jezdila su uz futurističko brujanje i jadnu škripu.
"Moju majku su kidnapirali prije tri godine", pustio je da mu se usne razviju u poluosmijeh. Kidnaperi su tražili tri hiljade maraka, inače će majku držati u zatočeništvu. Viktor se obratio za pomoć zavodu za penziono osiguranje. Pošto majčina penzija iznosi 275 maraka, zamolio ih je da mu odjednom isplate jedanaest majčinih penzija. Viktor se načekao dok nije dobio pozitivan odgovor od zavoda i otmičarima je tek nedavno isplatio traženu svotu. Heni je puštena na slobodu, ali više ne prima mirovinu. Preživljavaju od para koje njen sin isprosi, pet, sedam ili, rjeđe, deset maraka dnevno.
Veli da je majka, prije nego što su je ugrabili, otišla na pijacu da kupi povrća i jaja. Ondje su joj put prepriječili šverceri i nametljivo joj nudili da kupi pakovanje bijelog praha. "Moja majka nije htjela to da kupi, gdje će ona to... A to, u tom paketu, to je droga, znate..." Šverceri su sve agresivnije navaljivali okruživši je. Heni je probila obruč i pobjegla. Oni su je pratili, saznali gdje stanuje i nastavili da je spopadaju. Rodbina je naposljetku odriješila kesu za skupi narkotik upakovan u natron-papir. Ali novac nije zadovoljio napasnike. Obili su bravu, upali u stan, u dnevnu sobu, ščepali majku, usta joj prelijepili izolir-trakom, omotali je dekom i ponijeli je trkom niz stubište. (Viktor pominje da su u planiranju provale učestvovali, pored lopina sa pijace, i neki građevinari, policajci sa Pala, lažni sudija Džonlić koji je pucao na misicu i još jedan lažni sudija.) "Moja majka je brza", ističe Viktor, potvrdno klimajući glavom. Dodaje da se njegova Heni iskoprcala iz razbojničkih ruku i utekla. Potrčavši za njom, banda je sustigla i spriječila da istrči u dvorište. Utjerali su je u stan u prizemlju, koji je u vlasništvu nekog Sokolovića, generala federalne vojske. Međutim, on već odavno tu ne stanuje: razveo se od žene koja se vratila u roditeljsku kuću na Sedreniku, a on živi na Koševskom brdu sa ljubavnicom. Napušteni trosoban stan izdaje gospođi Kulić, koju Viktor sumnjiči za kolaboraciju sa švercerima. Zaključuje to po prislušnim uređajima. On ih nema, ali ih imaju svi u njegovoj zgradi. Ne zna otkud im ti uređaji, ko ih je podijelio; pretpostavlja da je to generalovo maslo. Svaku noć Viktor se više puta došunja do vrata tog stana gdje šverceri kriju njegovu majku i pozvoni. "Virio sam kroz špijunku." Stišao je glas: "Ništa se ne dešava. Pritisnem zvono, upali se svjetlo u hodniku Kulićkinog stana, i to je sve. Ništa se ne čuje. Čuje se samo kako neko pritisne prekidač." Govorio je to sa modulacijama strastvenog softveraša koji nije u moći da dokuči zbog čega program uvijek zariba, ali je oduševljen zamršenošću i nesagledivošću bug-a.

Mislio sam da je, po isplati otkupne sume, Viktorova majka oslobođena, a evo, sad se ispostavilo da ta nekadašnja namještenica Izvršnog vijeća još uvijek tavori u kandžama tranzicijskih crnoberzijanaca. Iskvarenost tih goropadnika sa pijace je savršena: njima je više stalo do otmice nego do para; činjenje zla im je bitnije od finansijske koristi kojom bi ono moglo uroditi. Penzionerka zamotana u deku, lasičija hitrost sa kojom je utekla od pokvarenjakâ i paljenje svjetla u hodniku zamuklog stana - ta tri najupečatljivija momenta u Viktorovoj ispovijesti bila su presudna za pupanje strave u mojoj utrobi. Uz taj osjećaj, sve intenzivniji, počeo sam sa pojačanom skepsom prežvakavati sve ono što je dotad poteklo iz usta mog sagovornika.

I ne samo to: materijalni svijet oko mene bio je devalviran. To iskustvo je potrajalo nekoliko trenutaka. Da je taj svijet naprsnuo, učinilo mi se još mnogo ranije, onog časa kada mi je Viktor priznao da je cijeli rat prodeverao na Grbavici i da ga niko nije uznemiravao samo zato što je hrvatski državljanin. Nije bio ubjedljiv. Prozreo je moju sumnjičavost, stoga se okanio pozivanja na domovnicu i izbiflao stari refren: nema on ništa ni protiv koga, Muslimani, Srbi, Hrvati, nije se on nikad obazirao na to, a čitao je i nešto malo Kur'an. Kao, zato što je humanista, niko ga nije ni barnuo. Zvučalo je kao da se pravda. Bilo je mnogo vjerovatnije da ga je SDS ostavljao na miru iz nekih drugih razloga, koje mi je Viktor prešućivao ili nije bio u stanju uočiti. Za onaj dojam da se sve oko mene tanji i kolabira teren su pripremile Viktorove prozaične izjave, uvjerljive u svojoj banalnosti: da namjerava prodati stan, da ga prvo treba otkupiti, pa tek onda naći kupca. Poslije će se, najavljivao je, vratiti u Hrvatsku, u Rijeku. Toliko me pridobio za svoja raspredanja da sam katkad, na duže vrijeme, isključivao čula za okolni svijet. Ali, kada sam odslušao petljavinu o majčinom kidnapovanju, zaključio sam da je Viktorova besjeda iskidana proturječjima. Odlučio sam da nakratko odmorim mozak: preusmjerih pažnju na ulicu. Iznenadio sam se kada sam ustanovio da je i to parče Grbavice poprimilo svojstva Viktorovog monologa. Po uzoru na njegovu ispovijest koja je izgubila vjerodostojnost, svakog trenutka je mogla nestati ta dionica Zagrebačke ulice, taj uski trotoar hrapav od zaleđenih abrazivnih zrnaca, taj gigantski zeleni stub ulične svjetiljke, ona dva-tri kvadratna metra pod prozirnim krovom trolejbuskog stajališta, gdje su nedavno, usred bijela dana, dva tipa oteli djevojci mobitel pribivši joj nož uz krsta. Vrištala je dok su kradljivci bježali u skrovite prolaze između privatnih garaža. Čak i taj vrisak i taj bijeg bili su na trenutak obezvrijeđeni Viktorovim rastrojenim pričanjem.
Već tada bismo se rastali da se nisam zakačio za dva detalja: za Viktorove vedre plave okice i dobro očuvane kanađanke u kojima je cupkao. Premda me više nije zabavljao crticama iz svog života, ostao sam da ga slušam piljeći čas u njegove oči čas u obuću. Sve na njemu je bilo staro i ofucano, osim tih kanađanki. Pertle su bile nove. Ulaštene čizme, u svijetloj oker boji, stojale su u snažnom kontrastu sa dotrajalim kaputom kojem je malo trebalo da po svim šavovima popuca od krupnoće Viktorovog trupa.

Nastavio sam da rujem po njegovoj biografiji. Djed mu je Slovenac. Majka je imala rođake u Sarajevu, familija Blažanović, koji već osam decenija žive ovdje, što je bio jedan od poticaja da se ova Riječanka preseli u Sarajevo. Kao što je ranije natuknuo, neki njegovi rođaci sreću su potražili u Americi. Među njima spominje i jednu tetku, ali ne onu bogatašicu iz Mainea. Ta druga tetka se udavala četiri puta. Jedan od njenih bivših muževa brat je glumice Marlene Dietrich. Tetkin prvi muž, Danijel Pilipić, mjesecima je najavljivao svoj dolazak u Jugoslaviju. Otkako su mu dijagnosticirali rak pluća, nije prestajao da iz noći u noć sanja jedan te isti san: vidi balkon stana u kojem je proveo djetinjstvo i pubertet. Jednom se, na javi, mjesečareći strovalio sa njega. Osvijestio se na izmaku noći, pokislih nogu, polomljenih rebara i smrskane donje vilice. Ono što sanja je taj balkon u Puli i kiša koja kvasi njegove noge budeći ga. Moren saznanjem o tumoru koji ga je jeo, Danijel Pilipić je žudio za tim da učini ono što mu je svake noći sugerisao san: da opet stane pod taj glupi balkon. Najprije je posjetio Heni u Sarajevu, potom je otputovao polusestri u Rijeku, otišao na priredbu kulturno-umjetničkog društva i nestao bestraga. Moj kazivač i za oca tvrdi da je nestao, da ne može da mu uđe u trag. Možda bi nekako i stupio u kontakt s njim da njemu, Viktoru, nisu isključili telefon. Iz istih razloga se ne čuje ni sa bratom, koji je samo jednom u dvadeset godina posjetio majku u Sarajevu. Neće da mi razbistri zbog čega brat, perkusionista u ljubljanskom simfonijskom orkestru, tako uporno izbjegava da obiđe majku, koja i jeste i nije kidnapovana. Uvidio sam da su mu i otac i tetak iščezli, a u nešto drukčijoj formi to je zadesilo i majku i brata. Zato sam očekivao da nastavi u istoj maniri i zaspe me kišom hipoteza o nestanku drugih članova familije. Ukazao se, na svu sreću, momak sa naočalama, ušuškan u jaknu od guščijeg perja. U njegovim ušnim školjkama blještale su metalik sive slušalice marke Sony.

Nije ostavljao utisak vrsnog milosrdnika, koji za vlastiti gušt čini dobra djela. Izgledao je, prije, kao potrčko kojeg svakodnevno šalju Viktoru. Sa smiješkom koji je ukazivao barem na poznanstvo između njih dvojice, prišao je mom sagovorniku, usuo mu nekoliko kovanica u dlan i smjesta se udaljio. Nije mu udijelio milostinju u prolazu, kako to obično činimo. Naprotiv, prehodao je pedesetak metara samo zato da bi došao do Viktora i povećao njegov dnevni budžet. Na prosijakovo srdačno i tiho "hvala" mladić je odgovorio tako što nam je okrenuo leđa i požurio prema Vracama, odakle je i dopješačio veselim korakom. Ovo je bila prilika da vodu Viktorovog kazivanja potjeram na drugi mlin. Da mi je da se rastanemo sa manje tjeskobe.

Interesovalo me šta će raditi kada se, nakon cjelodnevnog prosijačenja, vrati kući. Mljackajući, rekao mi je da će ispod lončića pripaliti hepok-kocku i skuhati čorbu od kelja, mrkve, krompira i kupusa. Slušaće radio. U kineskoj prodavnici nabavio je tranzistor za 9,9 maraka. To mu je najjeftiniji izbor, jer nema para za skuplju spravu. Baterije se potroše za dan-dva, onda se opskrbi novim. "Znaš kako mi je lijepo, ujutro upalim tranzistor, jer moram nešto slušati, ja sam sâm, a ne smijem izgubiti kontakt sa narodom. Skuham sebi kavu ili čaj, ako ima. Još samo da telefon radi da se mogu javljati u one emisije. A ja u stanu nemam ni struje ni telefona. Sve što mi je preostalo je radio." Ledenih nogu (bilo mi mrsko da navučem duge gaće), uputih u sebi hvalu svim istraživačima elektromagnetnih talasa. Dadoh mu nešto para. Slagao sam da moram ići, nije se trudio da me zadrži, ljubazno me pozdravio cupkajući, trljajući rukama i zarivajući ih sve češće u džepove.
Kupio sam Slobodnu Bosnu na kiosku, kod prodavca koji se, šćućuren od zime, grijao na kalorifer. Zatim sam se osvrnuo prema licu čovjeka koji mi je obilježio dan: vrebao je novog mušteriju žmirkajući svojim sitnim plavim očima prema zapadu.