|
| KULTURA | 19.11.2008 / 18:21 |
Veselin Gatalo 11.12.2006.
S.F.O.R.
:: komentari (3) :: štampanje ::
A kako je sve počelo…
Sve je počelo tako što sam preživio rat, skrivanje od mobilizacije i bezbroj oslobađanja. Ko sve nije oslobađao moj grad, okolicu, silovao mi zemlju i povijest i rascjepkao je na paramparčad koju više ni Bog sam ne bi uspio uvezati?
Bio sam jedan od preživjelih koji su klatarili gradom u potrazi za bilo kakvim poslom koji ne donosi zatvor i robiju. Prazan stomak mi je tada počinjao sugerirati čak i zatvorsku ćeliju, pogotovo ako bi sve išlo uz pun tanjur koji bi neko dodao tri puta dnevno kroz kakav prozorčić.
I, mala djevojka me je dovezla razdrndanim automobilom bez registracije u drugi dio grada, iza zida koji se malo ko usuđivao preči. U Stari Grad, kvart u kome bih prije rata najradije bivao i krao bogu dane. Iskrcavši me, mala je, bez pozdrava, munjevito okrenula krntiju i brzinom munje otperjala ka zapadu.
Moj vrli otac, čovjek kome je država nekad bila sve, rekao mi je da je tu negdje IFOR. Jer, govorio sam francuski i engleski. Ne baš kao danas, ali dovoljno za indijanskog tumača kakvog bi ti iz IFOR-a ponekad uposlili i dali mu hljeba više nego što bi čovjek poslije rata mogao pojesti.
Poznavao sam Stari Grad kao svoj džep, ali njih nisam uspijevao naći. A stari akcijaš od mog starog mi je rekao da su sigurno tu. Mora da je ćaća totalno prolupao od ovog rata i države koja se nekad brinula za njegovu generaciju kao Švedi o medvjedima…
I, kao pravi medvjed, sjeo sam u kafić poznat kao «Fjaka». Svaki gazda koji bi zakupio kafić, dao bi mu novo ime. A svi bi kafić uporno zvali «Fjaka» i nikako drukčije.
U Fjaci se skupljao manje – više normalan svijet. Pod normalnim svijetom podrazumijevam one koji su kao i ja izgubili rat samim tim što je počeo ili se tokom ili poslije rata dozvali pameti. Tu sam bio siguran da su dva od tri čovjeka za stolovima na mojoj strani, sa trećinom kavane sam se mogao sam nositi i bez pomoći. Bio sam tu, u Fjaci, savršeno siguran da mi neko neće prosvirati metak kroz stomak zato što sam pogrešnog imena i s pogrešne strane grada.
A i Guza je radio tu. Guza je zgodan momak s dugom kosom. Cura mu je radila u IPTF-u i imala velike sise. Tad je bio barmen, konobar i spremačica u Fjaci. Ulijevao mi je samopouzdanje. S njim i zidom iza leđa, bio sam se spreman potući i sa BH reprezentacijom u karateu.
Uglavnom, smjestio sam guzicu na barsku stolicu, bradu i šake na šank a oči na muzičku liniju koja je lijepo fercerala ekvilajzerima u tri boje.
- Guza, deder mi pristavi jednu…
- Dužu…?
- Aha.
Guza pravi kavu mađioničarskim pokretima. Ja polako zirkam krajem oka po kavani…
Nema niko opasan. Ispravljam leđa i grudima nadvikujem šank, skidam mrak iz očiju kojim se branim od onih koji na ulici kliču pobjednicima i ponašam se prirodno. U mom rječniku, ponašati se prirodno znači srkati kavu i disati na filtar cigarete, što i namjeravah.
Aparat za kavu huči i jeca. Buza je jedini koji iz njega može izvući dobru kavu. Kad neko drugi radi u šanku, malo je ko i pije…
- Guza.
- A…?
- Bogati, ima li ovdje negdje IFOR-a?
- Eto i' tu…
Gledam oko sebe. Desno; dugokosi, zapušteni i mršavi Biba ispruženih nogu srče svoju kavu, lijevo i iza mene školarke pričaju, nećete vjerovati, o školi… Sasvim u uglu, vojnik u odori. Vojna odora mu izblijedjela i ofucana, patike umjesto čizama, neobrijan. Pravi ratni ostatak. Na grmovitom licu mu se vidi da je tek nedavno otkrio da osim njegove srednje Bosne postoji i srednja Hercegovina. Ja ga gledam i pitam se zašto ovoliko našeg svijeta naliči čvorastim i obraslim grmovima. Valjda da se lakše sakriju u grmlju kad naleti kakva vojska što ih misli poklati ili mobilizirati…
- Halo…! - prenu me Guza iz bosanskih misli…
- A…!?
- Evo ti kafe.
- Fala.
Kava zamirisa baš kao kava koju Guza pravi za sebi drage ljude. Taj sam miris uvijek smatrao potvrdom svoje ljudskosti i važnosti u ovom kavezu s majmunima nekad davno nazvanom Mostar.
Popio sam kavu.
Popušio sam tri Guzine cigarete.
Platio kavu. I upitao Guzu:
- Ovaj prolaz do vas…?
- Šta?
- IFOR?
- Aha.
Izašao sam, skrenuo iza zida i našao se u pravom mostarskom avlijskom ozračju.
Unutra je stajao lik od pet-šest banki, sa facom zeca i gumenim crijevom u rukama. Prao je avliju, a čini mi se i pratio tko dolazi i odlazi. Vani je bilo oko petnaestak stupnjeva iznad nule, ništa neobično za siječanj u Hercegovini. Gledao me je kao da najavljujem isporuku kupusa. Možda je bio navikao da mu se stalno nešto donosi. Kasnije sam saznao da nisam bio daleko od istine.
Kuća u čijem sam se dvorištu našao je bila usred Starog Grada. Zec sa gumenim crijevom i Njegova natapirana žena s kosom sprženom mini-valom su bili vlasnici i iznajmljivali su donji sprat pun vlage za debele pare CIMIC-u, to jest IFOR-u.
Na kući je, zapravo na tabli iznad vrata, pisalo «CIMIC Centre». Kasnije sam saznao da CIMIC znači «Centar Za Civilno Vojnu Suradnju».
Dakle, pozdravim ja zeca i gumeno crijevo (na što mi otpozdravi samo zec) i uđem u prizemlje, ispod natpisa «CIMIC». Kao ispod duge.
Zatim hodnik. Soba lijevo… Ništa. Samo sklopivi zeleni sto i dvije metalne stolice na rasklapanje iste boje. Na stolu španjolska zastavica na malom drvenom postolju.
Španjolci. A ja u to vrijeme nisam govorio španjolski…
Odlučih se vratiti kuda sam i došao, pored zeca, do Fjake.
Ali ne lezi vraže. Obrati mi se glas, francuskom frazom kojom se pozdravljaju ljudi koji se ne znaju…
- Bonjour!
- Bonjour…
Ah… Pretpostavljam da ste prosječan čitalac koji ne konta francuski… Ne krivim ja vas, učenje francuskog je kao kad spojite neugodno sa beskorisnim. Ali, nema frke. Iskosit ću ili promijeniti slova tako da znate da se ne govori nijednim od nama srodnih jezika. Uglavnom, ono na čemu smo prozborili bijaše francuski. Nazvasmo si dobar dan i tako to krenu…
- Izvolite, trebate nešto…?
Dugajlija s naočalama kao dno od tegle, u šarenoj ispranoj vojnoj odori, gledao me buljavim očima. Imao je napučene usne i, dakako, španjolski naglasak. Čudi me da mi se obratio na francuskom, ne na engleskom jeziku…
- Zapravo, trebam posao. – odgovorih. – Govorim Francuski i Engleski jezik.
- I Bosanski…?
- Da… I Srpski i Hrvatski…
Dugajlija me pogleda kroz dva dna od tegle. Ne znam da li je to bila nevjerica ili pogled nekog ko je najzad otkrio da ga onaj preko puta prca u zdrav mozak. Otključa fijoku u stolu, izvadi četvrtastu ploču, otvori je i poče milovati gumbić u sredini. Ja, u svom blaženom balkanskom neznanju shvatih da dugonja (ili onaj za kog radi) posjeduje tada izuzetno skupu napravu, prenosivi kompjuter. I sjetih se kako ja moram pozajmiti kemijsku olovku kad hoću nešto da pribilježim…
Dok me ispitivao ko sam i šta, gdje sam i kad rođen, kakvo mi je familijarno stanje, broj telefona i ostala sranja, primijetih da mu na mjestu gdje bi trebalo biti srce, piše «Oliva». Ako se neko zove «Oliva», mora pripadati Letećem Cirkusu Monti Pajtona. A tad bi sve ovo, uz skrivenu kameru, moglo dobiti neki drugi smisao. Nisam mogao odoljeti da ga ne upitam kako se zove.
- Oprostite… Ne sjećam se vašeg imena…
- Oliva. Enrike Huan Oliva. – reče mi dugonja.
To je bila moja prva lekcija iz španjolskog. Dakle, Španjolci zaista imaju više od dva imena… Kao Čiko Kaetano Lopez Marinez i Gonzales… i Rodrigez. A jadan Zagor je u stripu imao samo to jadno ime od samo pet…
Pošto mi je uzeo podatke i pogledao osobnu kartu (sa koje, mogu se zakleti, nije shvatio ništa), reče mi da dođem sutra.
Iz romana
Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo
:: komentari (3) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
|
Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.
|
|
|
