|
| DRUŠTVO | 09.07.2008 / 03:11 |
Aleksandar Trifunović 06.11.2005.
Ljudi smo
:: komentari (0) :: štampanje ::
Ševeningen, iako neomiljena, turistička je destinacija koja bi za jedan broj žitelja balkanskog poluostrva ove sezone mogla postati jedina moguća opcija putovanja. Dvorac sa posebnim pravilnikom ugošćavanja i izbora samih gostiju, reklamnu kampanju je zamislio tako da je dolazak praktično stvar na koju pretjerano i ne utičete. Ako i ne mislite tako, tu je veliki broj agencija i agenata na samom terenu koji će vas u to nesumnjivo uvjeriti. Dosadašnji gosti Ševeningena već su popunili jedan sprat. Glavni recepcionar i šef smještaja najavljuju skori dolazak glavnih gostiju. Potonjim se baš i ne žuri...
| "Mrzite se i ubijajte", tutnjalo je u raznovrsnim medijima,' mi ćemo već odlučiti do kada |
Ne sudi se u Hagu njima već srpskom narodu- reći će Srbi.
Ne sudi se u Hagu njima nego bošnjačkom narodu- kažu Bošnjaci.
Ne sudi se u Hagu njima, hrvatskom narodu se sudi - Hrvati će.
Nažalost, svi su u pravu.
Malo lamentiranja.
U jednom trenutku na određenom prostoru bivše, a evo i sadašnje Bosne, biti Srbin, Hrvat ili Musliman značilo je imati pravo na život. Život? Tako nešto.
Imati potrebno i poželjno ime, prezime, u jednom trenutku je bilo mnogo više od identifikacije. Značilo je privremeni mir i prihvatljiv društveni status. Apsurd priče donekle je jasniji ako se samo prisjetimo masovnih zahtjeva za promjenu imena dobijenog od euforičnih roditelja u trenutku rođenja. Npr. ko je zaspao kao Sabahudin zavisno od brzine i raspoloženja opštinskog službenika mogao je, realno, jutrom osvanuti kao Nemanja. Tog trenutka su prestajali pozivi na radne obaveze, a oni revnosniji su, u znak svjesnosti pripadanja odgovarajućoj grupi, ubrzano štepali na garderobu i oznake pripadnosti teritorijalnoj vojsci (orlovi, šahovnice, ljiljani). Mješoviti brakovi predstavljali su komplikovane oaze opstanka, a poželjnija opcija od dvije bračne polovine na prečac je savladala sve potrebne obrasce društvenog ponašanja, sa nezaobilaznim sklopom nespretnog kombinovanja tradicionalnog, novog i vjerskog. Novostvoreni mješoviti brakovi su se sklapali bez posebne predigre i uobičajene prošnje. Bili su stvar trenutka, a supružnici su se nerijetko upoznavali pred samim matičarem. Kasnije su se sretali isto tako u neobičnim prilikama. Najčešće po dolasku službenika Civilne zaštite.
U svetu postoji jedno carstvo..", himna djetinjstva prestala je biti prva naučena pjesmica u interpretaciji klinaca koji su tek progovorili. Roditelji su sa ponosom insistirali da im potomci na različitie načine, pjesmom ili recitacijom, gostima pokažu novonaučeno, a u skladu sa aktuelnim trenutkom. Sramežljivim tonom na porodičnim skupovima dječica su prisutne trebala obradovati tekstovima hitova vremena,poput: "K..ac, k..ac kad ti steram Ratko (Mladić), spasit ćete pancir bluza, al samo na kratko, spasit ćete pancir bluza ali neće s guza..", " Mi smo Srbi supermeni, ratujemo protiv sveta, za rat sveti mi smo spremni makar trajo i sto veka", "...ne volim te Alija zato što si balija, odnjela ti Drina sto mudžahedina svaki dan...", "...Genšeru, Genšeru poješću te za večeru..". Prethodni stihovi predstavljaju tek jedan djelić u moru sastavljenom od bisernih umotvorina stvorenih u, zaista neobično sklopljenim, mozgovima stihoklepaca tadašnjeg mainstream-a. Djeca koja su tad pjevala pjesmice danas su srednjoškolci, u Brčkom recimo.
Simpatični načini preživljavanja u tom tužnom vremenu prestajali su to biti kada su po stadionima, halama tvornica, školama zatvarani muški članovi familija, kada su pospale noću budili plač djece i vriska žena za muževima, sinovima. Kada odvedeni noću nisu dolazili jutrom...Kada nismo htjeli da vjerujemo u ono što vidimo i čujemo. Mogli smo? Bilo je lakše pokriti se jastukom po glavi ili pojačati zvuk radija. Ako smo imali struje. Birao se život umjesto obraza. Razum se tretirao kao izdaja, kao slabost, a lideri, koji su kreirali takvu atmosferu, svim silama su davali živopisne i umobolne izjave koje istu činile ratnom, samo i isključivo. Dok smo se smrzavali po čukama, upirući se da shvatimo zašto smo tu, oni su se kao nešto dogovarali, pregovarali, trampili teritorijama.
Odlazili smo smrznuti i sjebani, obučeni kao za neku reviju koncertne garderobe "Rokera s Moravu", da branimo i čuvamo granice koje sutra već nisu bile tu.
Ispade, danima prije su dogovorene između onih koji su nas naoružali i tupili da sa neprijateljiima vjekovnih istorijskih dometa nema dogovora. "Mrzite se i ubijajte", tutnjalo je u raznovrsnim medijima,' mi ćemo već odlučiti do kada". Ne mogu ni da zamislim da su prije podne bili na sahranama nečijih jedinaca, tješeći uplakane majke rječima da trebaju da budu ponosne što su rodile takve vitezove, a već posle podne su za prepunim trpezama krkali sa njihovim ubicama.
Granice su kreirane i dogovarane u mnogo boljim uslovima nego što su bile klaonice na kojim su se branile.
Egzekutori UDB-e, KOS-a, i ko zna čega sve još, izlaze iz tajnosti i heklerima, te tompsonima, jednostavnim, neprotokolarnim načinom preuzimaju na sebe uloge sudija, tužilaca i dželata. Povlašteni Vitezovi kolapsa sistema.
Bio je rat", najlakše je zaključiti. Tačno i upravo zato neko ko je silovao, ubijao, krao, palio, klao, iživljavao se nad nemoćnim predstavlja tek fukaru i nečovjeka, ljudsko đubre. I nema razlike između neiživljenih ludaka, na tjelima nejakih i preplašenih, nedužnih i nepitanih djevojčica silom i energijom divljih pastuva primoranih na ljubav, ludaka koji ubijaju maljem, kašikom vade oči, nema između njih razlike samo zbog toga što su naši ili njihovi. Oni su ljudsko dno i to mora biti tako. Problem je sa onim ko im je dozvolio da budu heroji. Sa onim koji su dozvolili da budu trend, da budu zaštićeni. A prolazili su nekažnjeno i zbog toga sudi nam se svima. Da li ćemo konačno shvatiti da skrivanje istine ne čini istinu-neistinom? Da li smo spremni istoriju pisati umjesto junaštvom časnih boraca, kukavičlukom i sramotom zločinaca. A istoriju o nama će pisati drugi. Broj naprslih lobanja po tek otkrivenim grobnicama oko Sarajeva, Glamoča, Mostara, Srebrenice govori da je zločinaca i egzekutora bilo na sve strane. Broj istih u Hagu govori suprotno, pošto, po pričama, u internim, ekipnim sportskim takmičenjima unutar zidina pobjeđuju uglavnom Srbi, jer jedini mogu sastaviti kompletan tim. Kako je krenulo, uskoro će imati i rezervni. Međutim, krvavu četvorogodišnju utakmicu na terenu nesrećne Bosne igrala su nepobitno barem tri tima. U pauzama je naročito efektim, ur(b)anim programom nastupao i NATO. Za ispravnu sudijsku odluku neophodno je ponoviti snimak utakmice više puta. Nažalost, nepotrebno ugašeni životi tim neće biti vraćeni.
Za nova jutra, za jednu srećnu dejtonsku Bosnu trebaće mnogo više od presuda. Međutim dok god na domaćem terenu sude arbitri koji ga ne poznaju, ne vidi se kraj ovoj tupavoj igri. Završni zvižduk pištaljke je ipak do nas. Do tada smo svi u dubokom ofsajdu. Ljudi smo.
:: komentari (0) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
|
Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.
|
|
|
