U mom cjelokupnom radu još od početka 1970-tih, najviše su me zaokupljale tri krupne teme: gender, identitet i pamćenje. Kao ženu, mene su uvijek zanimala pitanja koja su od posebnog interesa za žene, uključujući heteroseksualne odnose, majčinstvo, seksualno nasilje i nasilje u porodici, seksizam, odnos prema starima te reproduktivna prava. Za mene kao umjetnicu koja se bavi vizuelnim umjetnostima, polazište istraživanja jest vizuelno predstavljanje žene u svakodnevnom životu kako nam to prenose masovni mediji. Kao feministkinja, oduvijek pokušavam stvarati umjetnost koja odražava političku svijest o tome šta znači biti žena u patrijarhalnoj kulturi.

Godine 1997., bila sam pozvana da učestvujem na Manifesti 2, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti u Luksemburgu. Te godine započela sam medijski projekt pod nazivom GEN XX, u kojem sam se bavila problemom kolektivne amnezije u odnosu na antifašistički pokret u Hrvatskoj, koji je djelovao prije i tokom II svjetskog rata. U tom projektu cilj mi je bio da (re)prezentiram žene, poznate mojoj generaciji kao «nacionalne junakinje», koje su tokom 1990-tih bile brisane iz kolektivnog pamćenja u mojoj rodnoj Hrvatskoj. Kada sam prvi put došla u Luksemburg, odmah me fascinirala Gelle Fra-i to iz mnoštva razloga. S jedne strane, Gelle Fra je školski primjer proizvoda muške kulture, tipičnog je za vrijeme u kojem je načinjena. To je alegorija pobjede (Nike), ovdje predstavljene bez krila, i kao takva poznata u evropskom kontekstu. To je spomenik posvećen isključivo muškim junacima, ali njegova simbolična moć ogleda se u prekrasnoj statui ženske figure uzdignute na obelisk. Takva idealizirana ženska figura personificira naciju koja je, kako kaže Benedict Anderson, «zamišljena kao zajednica: nacija je uvijek zamišljena kao duboko, horizontalno drugarstvo. U krajnjoj instanci, upravo to bratstvo je omogućilo u posljednja dva stoljeća tolikim milionima ljudi ne toliko da ubijaju, koliko da spremno umiru za takve limitirane zamisli». Saznala sam kakva je bila povijest tog spomenika i bila impresionirana činjenicom da Gelle Fra narodu Luksemburga predstavlja moćan simbol slobode i otpora. Saznala sam i to da su u pokretu otpora Luksemburga (kao što je to bio slučaj i sa drugim pokretima otpora u Evropi toga vremena) žene igrale važnu ulogu. Ipak se ženski doprinos uopšte ne spominje. S druge strane, Gelle Fra «funkcionira» kao alegorija i «alegorije su 'ženske' zato što jedino prizori žena – isključenih iz (ekonomske i državne) konkurencije – odgovaraju kao personifikacija zamišljenih interesa zajednice» (Silke Wenk). Drugim riječima, «sloboda nije predstavljena u liku žene zato što su žene bile - ili su sad - slobodne. U XIX stoljeću, kada su mnoge od tih prizora nalaze posvuda, bilo je sasvim suprotno; doista, Francuska republika je jedna od posljednjih evropskih zemalja koja je ženama dala pravo glasa. Često, svijest o razlici između simboličkog poretka, ispunjenog idealnim, alegorijskim figurama, i stvarnog poretka ovisi od toga koliko je malo vjerovatno hoće li žena i prakticirati koncepte koje predstavlja» (Marina Warner). I Francuska revolucija je, recimo, prikazana kao žena, koju je ovjekovječio Delacroix na svojoj slici «Sloboda predvodi narod». Međutim, mada su mnoge žene učestvovale u Francuskoj revoluciji, one su nakon revolucije proglašene «vješticama», uklonjene sa političke scene ili čak pogubljene. Želim vas podsjetiti da je i Rosa Luxemburg ubijena zbog svojih radikalnih političkih ideja. Važno je upamtiti i to da se žene koje se ne uklapaju u patrijarhalni poredak obično nazivaju «kučkama», «vješticama» i «kurvama».

Osnovna namjera mog projekta «Rosa od Luxembourga» jest vizualizacija tih misli, osporavanjem stereotipnih slika žene i postavljanjem pitanja o poziciji žene u savremenim društvima, ali i o našem shvatanju uloge žene u prošlosti. Ideje o ovom projektu imaju i svoju malu povijest. Moj prvi prijedlog (još 1998. godine) smatran je previše radikalnim i ja mislim da nije nikada izašao iz galerijskog ureda. Tad sam predložila da se, u toku međunarodne izložbe Manifesta 2, statua Gelle Fra ukloni sa svog originalnog mjesta i premjesti u jedno sklonište za zlostavljane žene u Luksemburgu. Na tu sam ideju došla kada sam pročitala dirljivu priču o tome kako su, tokom nacističke okupacije zemlje, luksemburški radnici sklonili na sigurno ovu brončanu figuru. U to vrijeme sam imala izvjesnog iskustva u radu na problemu nasilja nad ženom te sam smatrala da bi ta gesta pomogla u buđenju svijesti javnosti o nasilju u porodici, problemu koji postoji u svim savremenim društvima, ali koji se još uvijek ne rješava na pravi način. (Na istoj izložbi sam izložila i instalaciju koja je bila dio projekta na kojem i sada radim. Urađen je u saradnji sa organizacijom «Femmes en detresse», a žene koje žive u svom utočištu aktivno su učestvovale u njegovom oblikovanju-bilo je to za mene nezaboravno iskustvo). U drugim prijedlozima (jedan crtež je objavljen u katalogu izložbe) ponudila sam niz različitih umjetničkih «intervencija», ali sam na kraju morala prihvatiti ideju da ću, želim li se baviti simbolizmom Gelle Fra, morati načiniti novu. Bila sam jako uzbuđena kada sam dobila poziv da učestvujem na ovoj izložbi za koju je taj projekt istinski relevantan. Trebalo mi je neko vrijeme da nađem odgovarajući oblik ženske figure koja bi predstavljala jednu drugačiju ženu, ali bi još uvijek nalikovala na Gelle Fra. Prvo, razmatrala sam «izgled» ženskih figura koje se rijetko vide u medijima, poput starijih žena, ili/i debelih žena – nasuprot prizorima mladih i vitkih djevojaka koje zagađuju naš vizuelni urbani krajolik. Sprva sam bila protiv ideje trudne žene, ali sam na kraju to smatrala najboljim rješenjem. Mada je trudnoća (moja vlastita) bila tema nekih mojih prethodnih radova, uvijek mi je bilo teško baviti se predstavljanjem materinstva upravo stoga što se ženskost u zapadnoj kulturi neprekidno svodi na materinstvo. Uz to, na mnogim evropskim slikama i spomenicima, smatra se da je ženska alegorija - Marianne, Germania, Finske, Polonia - majka nacije. S druge strane, pitanje majčinstva danas u sebi nosi ključna etička pitanja: biološku determiniranost, spolne razlike, naučnu etiku (samo pomislite na genetski inženjering), ženska prava, dječja prava, itd.. Radeći na ovom projektu, bila sam svjesna da taj prizor može biti provokativan onima ljudima koji nisu navikli na propitivanje svijeta oko sebe. Ali posao umjetnika je postavljanje pitanja. U svom eseju «Pet teškoća kad se piše istina» Bertold Brecht veli da je za govorenje istine čovjeku potrebna hrabrost da je napiše, inteligencija da se istina prepozna, umjetnost koju koristi kao oružje, praktičnost u izboru onih koji će je najučinkovitije iskoristiti, te lukavstvo da se ona što više proširi».

U mom projektu «Lady Rosa of Luxembourg» nastojala sam ispuniti iste kriterije.
 

Prevela: Senada Kreso