U srpnju 2003. godine čelnici nevladine udruge “Urbani pokret – Mostar”, na javnoj tribini su objavili inicijativu za podizanje spomenika Bruce Leeju u Mostaru i pozvali likovne umjetnike da ponude svoja rješenja. Nakon što su je prenijeli lokalni mediji, vijest se munjevito proširila cijelim svijetom, prenijele su je najveće i najmoćnije medijske kuće, a poseban interes inicijativa je izazvala na području bivše Jugoslavije – svi relevantni tiskani i elektronski mediji su donosili reportaže i intervjue s inicijatorima, a priča o Bruce Leeju u Mostaru dodatno je potaknula raspravu o spomenicima, značenju prostora, sjećanju i sl., na tom području koje je devedesetih doživjelo strahovita razna razaranja uz traumatičnu političko-ekonomsku tranziciju koja je dovela do lomova starih društveno-političkih, ali i kulturalno-identifikacijskih oblika na svim razinama. Znakovito je da u to vrijeme “Centar za savremenu umjetnost – Sarajevo”, pokreće projekt “De/konstrukcija spomenika”, koji tretira istu problematiku i koji je u inicijativi o podizanju Leejevog spomenika prepoznao originalnu i teorijski dobro zasnovanu intervenciju u prostoru, te kao partner ušao u realizaciju projekta. Radi se o brončanom spomeniku u prirodnoj veličini, dakle oko metar i sedamdeset centimetara, koji bi stajao u samom središtu grada. Iako nismo formalisti, kako bi preduhitrili moguće optužbe da se radi o kiču, insistirali smo na tome da spomenik napravi akademski kipar. Općenito, u realizaciji ovog projekta morali smo misliti i na najnevjerojatnije stvari poput toga na koju stranu svijeta će spomenik biti okrenut i sl., o čemu će biti više riječi kasnije.

Da se spomenik Bruce Leeju gradi u bilo kojem drugom gradu na svijetu, stvar bi se mogla okarakterizirati ili kao odavanje počasti jednom čovjeku i glumcu (npr. u Hong Kongu u kojem je rođen, ili Los Angelesu u kojem je snimao filmove koji su ga proslavili) ili kao nekakva bizarnost provincijalnih kung-fu fanatika. No, Bruce Lee, u podijeljenom Mostaru je puno složenija i značenjski bogatija priča, i drago nam je da je većina medija odmah prepoznala vijest ne kao bizarnost, već kao nešto mnogo ozbiljnije i promišljenije. Mostar je grad koji je u ratovima na području bivše Jugoslavije doživio možda najgoru sudbinu. Taj povijesni grad u kojem su bila zastupljena sva tri bosanska i hercegovačka naroda proživio je dva rata, u oba su se borbe vodile na području samoga središta grada, a završetak rata dočekao je podijeljen između dvije većinske zajednice (hrvatske i bošnjačke). Mukotrpan proces obnove i ujedinjenja grada još uvijek traje - premda je grad formalno ujedinjen u jednu općinu, zbog preseljavanja stanovništva u stvarnosti još uvijek funkcionira kao labavi okvir za dvije etnički homogene cjeline. U takvoj situaciji urbanizam se javlja kao “nastavak rata drugim sredstvima” – svaka, od dvije polovine grada, nastoji “svom“ prostoru dati “svoje” obilježje, učiniti prostor putem izgradnje vjerskih i kulturnih objekata i simbola više “svojim”. To natjecanje u “obilježavanu prostora”, nažalost se događa na, stručno, katastrofalnoj razini. Ako tome pridodamo i opće bezakonje, koje se u prostoru reflektiralo potpunom devastacijom javnog prostora putem bespravne gradnje (uglavnom u režiji “novih bogataša” stasalih kroz ratno profiterstvo i tranziciju u okvirima bezakonja), jasno je zašto grad Mostar njegovi građani sve manje osjećaju svojim, i zašto se i sami nemarno odnose prema javnom prostoru.

Inicijativa za podizanje spomenika Bruce Leeju pokušaj je da se javnom prostoru povrati značenje, ali i dovede u pitanje smislenost i starih i novih spomenika i “veličina”. Teorijski rečeno, radi se o tipičnom postmodernističkom postupku miješanja različitih registara. Miješanjem “visokog” registra (u koji spadaju spomenici, monumentalnost, bronca) i “niskog” registra (u koji se obično smješta masovna kultura, kung-fu, heroji iz djetinjstva) dolazi do recepcijskog kratkog spoja - dekonstruira se “visoko” i ironizira sveprisutna mitomanija (Tko su naši heroji? Kome i zašto podižemo spomenike?), ali se i uzdiže “nisko” - podsjećanje na male životne stvari koje nemaju veze s politikom i ideologijom i koje ne dijele već spajaju ljude i narode.

Radi se dakle i o dekonstrukciji i o konstrukciji spomenika i njegovog značenja. Dekonstrukcijska funkcija brončanog spomenika Bruce Leeju, u ratom podijeljenom gradu, je jasna, i mi ne bježimo od te, najpovršnije interpretacije da se ovim spomenikom želimo narugati općoj mitomaniji i opsjednutosti spomenicima i veličinama. To pogotovo vrijedi za prostor u kojem je svaka generacija upamtila barem dvije-tri promjene dresova, velikih priča i heroja. Svi smo navodno živjeli u bratstvu i jedinstvu, gradili socijalističko društvo i plakali za Titom. Preko noćI, dojučerašnji komunisti i ateisti postaju veliki nacionalisti i vjernici, a danas već multikulturalisti i europejci. Spomenik Leeju bi stoga bio i jedan veliki brončani upitnik u prostoru, podsjetnik na to da su naši heroji vrlo često fiktivni i prolazni.

Nadalje, u ratom traumatiziranom i još uvijek podijeljenom gradu, ljudi su preopterećeni politikom i ideologijom do te mjere da se čak i na razini lokalnih izbora govori o borbi za opstanak naroda… U zapuštenom i opljačkanom gradu, vlasti svjesno sve probleme prebacuju na političku i ideološku razinu, održavajući ravnotežu straha. Jedna lokalna televizija je tako nedavno anketirala građane na temu održavanja gradskih prometnica. Kad su jednog građanina upitali što misli o rupama na cesti, on je odgovorio: “Nemojte me, molim vas, ništa pitati o politici…”. Ne želim negirati postojanje realnih političkih problema, poput neriješenog nacionalnog pitanja, ali su ti problemi toliko hipertrofirani da prožimaju sve sfere života i često služe kao paravan za nerješavanje konkretnih, “malih” problema. U današnje vrijeme, kada su politika i ideologija okupirali i zatrovali sve segmente svakodnevnice u našem gradu i cijeloj BiH, izgradnjom spomenika želimo pokazati i podsjetiti da postoji veliki dio naših života, sjećanja na djetinjstvo, i prvih životnih vrijednosti, koje nemaju nikakve veze s politikom i “velikim pričama”. Dakle, između ostalog, tim spomenikom želimo obraniti područje ne-političkog i dati mu dignitet.

Time ne zagovaramo apolitičnost niti nekakav bijeg u infantilizam, nego naprosto želimo razgraničiti neke životne sfere i podsjetiti na stvari, koje su također dio našeg identiteta, a u ime kojih nitko nije morao ubijati niti biti ubijen. Nadalje, u gradu u kojem je sve podijeljeno, želimo podsjetiti da izvan začaranog kruga nacionalnog konflikta postoje brojne stvari koje su svim građanima Mostara zajedničke - Bruce Lee je naprosto drag svima - i Bošnjacima i Hrvatima i Srbima, i lijevima i desnima… On je univerzalan, ali za razliku od praznih, formalnih univerzalnih vrijednosti poput priče o tome da smo svi ljudi i sl., on je uz svoju univerzalnost istovremeno i konkretna slika koja pobuđuje konkretne emocije, a to je prije svega borba za pravdu. Mi ne podižemo spomenik ni glumcu ni liku kojeg je glumio, već samoj ideji pravde. Dakle, u gradu koji se guši u nepravdi, podiže se spomenik samoj ideji pravde, koja je za našu generaciju na univerzalan, ali istovremeno i plastičan način utjelovljena u liku Bruce Leeja.

Bruce Lee, čovjek druge rase i s drugog kontinenta, bio je drag svima nama, bez obzira na nacionalnu i ideološku pripadnost. Za generacije naše djece, odrasle uz njegove filmove sedamdesetih godina i kasnije, on je bio oličenje poštenja, borbe za pravdu, zaštite slabijeg i privrženosti prijatelju i učitelju. U današnje vrijeme pada svih moralnih vrijednosti, kada djeca u Bosni i Hercegovini nose pištolje u školu i uzore vide u kriminalcima, spomenik Bruce Leeju u središtu grada bio bi podsjetnik na dječje snove o pravednijem svijetu u kojem neće biti važna sirova snaga, već vještina, brzina i snaga volje borca za pravednu stvar. Bruce Lee je između ostalog bio i simbolički most između Istoka i Zapada - dijete Kineza i Engleskinje kao mladić dolazi iz Hong Konga u Ameriku i silno doprinosi popularizaciji orijentalnih borilačkih vještina, ali i kulture općenito, u zapadnom svijetu. Stoga nije čudno što smo upravo njega izabrali da stoji i između Istočnog i Zapadnog Mostara. U hiperpolitiziranom prostoru, u situaciji u kojoj podižemo spomenik na bivšoj liniji fronta u podijeljenom gradu, morali smo čak misliti i na to kako će brončani Lee u borbenom stavu biti orijentiran. Ako bi ga okrenuli prema istoku, netko bi zlonamjerno mogao interpretirati da gradimo anti-bošnjačkog Bruce Leeja, a ako bi ga okrenuli prema zapadu, netko bi mogao reći da taj spomenik brani Istočni Mostar od Hrvata iz zapadnog dijela grada. Zato smo odlučili da ga okrenemo prema sjeveru: prema Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Bruxellessu, Washingtonu ili Halleu…

Uz sve navedene elemente dekonstrukcije i konstrukcije značenja, spomenik će zasigurno postati turistička atrakcija. Zahvaljujući inicijativi za podizanje Bruce Leejevog spomenika cijeli svijet prvi put u posljednjih petnaest godina govori o Mostaru u pozitivnom kontekstu, o nečem konstruktivnom i kreativnom, što nema nikakve veze s ratom i politikom. U pripremi je i poštanska marka s Leejevim likom, festival “Bruce Leejeve večeri poezije”, a niz alternativnih kulturnih manifestacija planirano je u sklopu manifestacije otvaranja spomenika za koju se nadamo da će se dogoditi u proljeće 2005. godine. Neskromno se nadamo da će taj spomenik malim životnim stvarima koje spajaju sve građane grada, kao mali zajednički nazivnik, doprinijeti i stvaranju novog gradskog identiteta. Da će uskoro npr. netko u Halleu kad čuje za Mostar, umjesto rata spomenuti: “Mostar? Je li to onaj grad s Bruce Leejevim spomenikom?”

Grad u kojem ćemo se roditi nismo mogli birati. Roditi se u Mostaru u 20. stoljeću i nije bila naročita sreća, stoga je važno da shvatite da je ideja o spomeniku Bruce Leeju, i sve ono humoristično oko nje, rođena iz krajnje boli i tuge jednog nesretnog grada. Mi smo ljudi koji su nadživjeli vlastiti grad i vlastiti svijet. Ili možda to nije bio naš svijet? Bolje je reći ovako – mi smo ljudi koji tek trebaju izgraditi svoj grad i stvoriti svoj svijet. Spomenik Bruce Leeju bi trebao biti jedan mali skromni doprinos, koji, kako reče moj kolega, sigurno neće nikoga otjerati iz Mostara, a mnoge će zasigurno privući. I zadnje, ali ne i najmanje važno: uz brončani spomenik u prirodnoj veličini, na čijem će postolju pisati samo: “Bruce Lee, 1940-1973, Tvoj Mostar”, nalazit će se i česma, čime će spomenik imati i praktičnu funkciju. Na središnjem gradskom trgu na kojem se nalazi spomenik okuplja se mnogo penzionera. Kako je Mostar jedan od najtoplijih gradova u Europi, mnogi od njih ožedne. Zahvaljujući njihovim dosadašnjim herojima, penzioneri više nemaju novca za barove i restorane, pa će im česma na postamentu Leejevog spomenika dobro doći.

No, da bi se napio vode, putnik namjernik će se morati sagnuti i tako pokloniti kung-fu majstoru.....


Tekst je objavljen prije postavljanja spomenika Brus Liju u Mostaru. Spomenik je tokom ove godine više puta bio oštećen. Privremeno je sklonjen i još uvjek nije vraćen na svoje mjesto.