Petak je. Crni. Crn da crnji ne može biti, prvi predizborni.

Sjedam za kompjuter, žestoko isprovociran člankom u dnevnim novinama. Ja, Drumski, inače čitam samo Slobodnu Bosnu, i to sporadično.

Ali, vratimo se na temu.

Žena kupila novine, kao svakog petka, radi Tv programa. I raširila ih po stolu. A na stolu zacrnilo ko najcrnja prijetnja, sljedeće: Onaj ko ne izađe na izbore, poslije izbora treba da šuti.      

Ja, Drumski, koji tradicionalno bojkotujem izbore, poslije izbora treba da šutim!? Da se poklopim dlakavim ušesima, i smjerno klimam glavom?

Zapravo, čini mi se da je to cilj izbora. Da se svima začepe usta, zatamni pogled i začepe uši, da po staroj BH navici ništa ne čujemo i ne vidimo, jer smo, kao, sami tako izabrali (!?). Kao kad u Sarajevu neko upuca čovjeka, pa kad dođe policija – niko ništa ni čuo ni vidio.

Valjda je to i cilj izbora. Da damo legitimitet izabranima. Ako ne izaberu «tvoje», trebaš opet šutit, ko ti je kriv kad ti tvoji nisu izabrani. Ko ti je kriv, majmune, kad tvoji nisu izabrani? Izgubio si, šta ćeš.

Bog te mazo, ko da se rado nekoj kockarskoj zavrzlami, pa ako izgubiš – yebi ga, takav je život.

Dakle, izbori su mala škola šutnje i primirivanja. Treba staviti do znanja narodu da se javnosti neće svidjeti to što se narod buni. Dakle, da se narod primiri, zato služe izbori. Zapravo, služe za to da se nešto, ne daj bože, ne promijeni.

Dakle, šta imamo kao pozadinu izbora…

Stanje stvari je takvo da se ljudi boje jedni drugih. Je li tako…? Nije? Ma hajde…

Sjetite se snimke svirepog ubijanja one četvorice Srebreničana. Sjetite se mučenja i ritualnog ubijanja koje je izvela Armija BiH iste te godine. Niste gledali? Pa, idite na Internet ako TVBiH nije to prikazala često kao neke druge snimke.

Dakle, ljudi se boje jedni drugih. S pravom. Ako ne vjeruješ, sjeti se snimaka. Ili vidi Internet.

Dalje… Gdje sam ono stao? Aha.

Znaći, ako ne izađem na izbore (kao što nisam proteklih 15 godina), ja Drumski, kriv sam. Nisam ispunio svoju građansku dužnost…

Pa, u 303 p.m., ja sam mislio da je to moje pravo, ne izaći na izbore! Kao što je moje pravo da izađem na izbore ako hoću! Je li ja postojim radi ove yebene države, ili ona radi mene? Je li ovo Turkmenistan, pa je predsjednik (zaboravih mu ime) vlasnik sve imovine koju posjedujem, sopstvenik mene, moje familije i mojih pasa?

I, otkrit ću vam jednu tajnu.

Lažu vas. Nije bitno ko će pobjedit. Bilo ko da pobjedi, mora služiti VAMA, a ne vi njemu. I nije istina da vas država treba voljeti koliko i vi nju. ONA VAM MORA SLUŽITI, BEZ OBZIRA KO POBJEDI NA IZBORIMA i koliko je vi volili!!!

Eto. Sad mi je malo lakše.

I, neću ni ovaj put izaći na izbore. Ja vam ne kažem ni de, ni nemoj.

Ako hoćete, izvolite. Ja, bogami, neću.

I, nećete mi vjerovati, osjećam se odlično zbog toga.