Iz ništavila dubokog sna bez snova, kao i svakog jutra, u javu života i svijesti te izvlači neugodni, pištavi zvuk radija-budilice. Kao da se svakog jutra nanovo u mukama rađaš i izlaziš u hladan, neprijateljski svijet u kojem se moraš boriti za zrak i hranu. Pomišljaš da bi možda sve izgledalo drugačije kada bi u život novog dana mogao ulaziti dragovoljno, naspavan i odmoran, negdje oko podneva. Najprije bi se malo migoljio, postepeno otvarao oči, lagano protezao, otvarao se svijetu kao cvijet…A ne ovako, bačen u hladno, smrdljivo jutro kao smeće na ulicu, kao da te netko, roditelji ili sat-budilica svejedno, svakoga jutra iz ništavila sna nogom u guzicu ubacuje u život, pa mu se ti sada raduj…

      Na ručniku ironično piše «Dobro jutro». Protežeš se, ustaješ, razgibavaš. Ambiciozno pokušavaš napraviti deset sklekova, ali nakon četvrtog odustaješ i odlaziš u kupaonicu. Otvaraš slavinu, uzimaš sapun.

      Tko zna zašto, jutros po prvi put zastaješ i promatraš sapun kojeg svakodnevno automatski prevrćeš u rukama i osjećaš da te obuzima hladna jeza. Sapun je svakodnevna, mučna slika i podsjetnik na tvoju trošnost i smrtnost. Kupio si ga prije pet dana, izvadio iz plave kutije i oprao njime ruke nekih tridesetak puta. Još uvijek je lijep, okrugao, pjeni kao da je tek otvoren, samo je nešto manji. Sada ti čitav stane u šaku. Za još pet dana će se smanjiti na polovicu, već će slabije pjeniti i izgledat će ravniji, poput žene bez oblina. Nakon još pet dana ćeš ga već morati snažno trljati, kao Aladin lampu, da bi iz njega istisnuo nešto sapunice. To je već pozno sapunovo doba, nakon kojeg ostaje još samo blijeda, tanka pločica. Onaj lijepi, obli beba-sapun je nakon samo par tjedana postao star, drven, mumificiran, kvrgav, suh i beskoristan kao staračke ruke.

      Čudiš se kako ljudi uspijevaju tako dobro potisnuti svijest o vlastitoj smrtnosti, o tome da im je u svakom trenutku prošlost sve veća, a budućnost sve kraća, kao klupko koje se namotava, kao pješčani sat, kao voda koja ti curi između prstiju…Svjestan si da je to jedino pravo pitanje, osjećaš mučninu pri pomisli da si i u ovom kratkom intervalu u kojem si odvrtio nekoliko egzistencijalističkih misli, matematički izvjesno za još jedan korak udaljeniji od rođenja i djetinjstva, a bliži starosti i smrti. Je li dobro što to znaš, ili ti je bilo bolje prije nego što si uzeo sapun u ruke? Povratka nema - iako će ti dan pred tobom donijeti puno slika, zvukova, lica, misli i osjećaja koji će ti pomoći da privremeno zaboraviš, dobro znaš da će ti se ista pojačana svijest opet pojaviti čim ponovo uzmeš sapun u ruke. Možda da uzmeš tekući sapun u bočici? Nipošto, on je još okrutnija, racionalnija slika tvoje trošnosti - život bez oblika, kalkulantski organizirano umiranje poput svijeta stambenih kredita, životnih osiguranja, štednje za starački dom i slično. Draža ti je plastična slika starinskog sapuna koji ti se pred očima smanjuje i gubi životnu snagu. Možda bi ti bilo lakše da su ti sve to lijepo objasnili u djetinjstvu, umjesto što su te varali disneyevim crtićima u kojima nitko ne umire? Ima li veće okrutnosti prema djetetu od tih šarenih laži o svijetu i životu koje će mu jednog hladnog jutra rasprsnuti običan mjehur od sapunice?

      Dok sušiš ruke dobrojutro-ručnikom, razmišljaš o tome kako bi čovjeku kad se rodi trebalo kupiti sapun kojim bi svake godine, samo za rođendan, jednom oprao ruke, pa neka gleda…

      Podižeš kragnu i izlaziš u hladno jutro, na ulicu, među ljude kojima ništa nećeš reći.

      Tvoj sapun će te zlokobno čekati na umivaoniku. Sapun koji se, kao i ti, na kraju rastapa u ništa, nakon što se cijelog svog sapunanja uzalud borio protiv prljavštine, koja je bila i prije njega i koja će ga nadživjeti.