Identitet je razmjerno nov gost u humanistici i društvenim znanostima. Kao i svaka nova ljubav izaziva on mnogo oduševljenja i nudi malo prilike za teoriju. Ipak, čini se da uspjeh termina nije samo slučajan i da je povezan s povijesnim pohodom "identitetskih" praksa. Ovdje ćemo istražiti jednu od tih praksa, diskurzivnu praksu argumentiranja, koja se, obično implicitno, poziva na identitet. Opća shema je jednostavna: identitetsko posezanje sastoji se u tome da njegovi praktikanti u malu premisu retoričkog zaključivanja uvode mi-član. Tada je svo umijeće u tome da znadu potražiti veliku premisu, koja će omogućiti mi-aplikaciju i udobno postaviti "nas" pod nekakav topos koji je moguće predstaviti barem kao opće važeći, ako već nema vrijednosti univerzalnog načela. Opći obrazac identitetske retorike bio bi dakle: "za svaki x vrijedi: ako je x P, onda je x Q; a mi smo P; dakle: mi smo Q". Analizirat ćemo nekoliko primjera identitetskog argumentiranja. Pritom ćemo si pomoći pojmovnim oruđem koje je za analizu argumentacije u jeziku izradio francuski jezikoslovac Oswald Ducrot.

Opći pojmovi

Jednostavan primjer argumentacije sadržan u izjavi "lijepo je vrijeme; pođimo u šetnju", Durcot ovako analizira: poziv na izlet izjava argumentira lijepim vremenom. Dakle, poziva se na neko mnijenje koje predstavlja kao opće važeće i takvo da u njega vjeruju kako govornik ili govornica, tako i onaj kojemu je izjava namijenjena. Takvo "opće važeće mnijenje" Durcot, u skladu s tradicijom, naziva topos. Znači, poziv se poziva na topos "što je ljepše vrijeme, ugodnija je šetnja", i tvrdi da ga je moguće uvažiti u tom konkretnom govornom položaju; iz toga potom izvodi zaključak, to znači poziv, na ovaj način:

Topos: "Što je ljepše vrijeme, ugodnija je šetnja". Aplikacija: "A baš sada je lijepo vrijeme". – Zaključak: "Dakle, pođimo u šetnju!"

Ostale pojmove pojasnit ćemo svaki pojedini put – svaki pojedini put postat će jasni i učinci identitetske argumentacijske strategije.

Prvi primjer – politika priznanja

Albanci se bore protiv monoetničke makedonske države, koja im ne dopušta sudjelovanje u njezinim strukturama.

Arbën Xhaferi, predsjednik Demokratske partije Albanaca i potpredsjednik makedonske vlade, Delo, Ljubljana, 20. ožujka 2001.

Obratimo pažnju na napetost između općeg opisa države, koji uvodi i ističe učeni izraz "monoetničan", i posebne poente koja uzima u obzir samo "Albance", a ne i druge "aloetničke" skupine u istoj državi. Cjelokupna argumentacija je, naravno, klasična, a "intuitivno" je razumijemo na sljedeći način: govornik primjer Albanaca prikazuje kao poseban primjer kršenja prava, no samo kršenje formulira općenito – pritom naravno namigujući na još jaču, odnosno univerzalističku problematiku ljudskih prava.

Dakle argumentacija se razvija na dvije razine: na općoj i na "singularističkoj". Na općoj razini govornik proizvede željena ishodišta koja adresat prihvaća kao neupitna. Argumentacijske tekovine opće razine govornik potom "aplicira" na posebni primjer albanske skupine u "monoetničkoj" državi.

A da bi bilo moguće preći s opće na posebnu razinu, govornik mora izvršiti identitetsku "aplikaciju". Općenito se s pomoću identitetske aplikacije na "naš" primjer aplicira nekakva opća tvrdnja, o kojoj se govornik i oslovljeni slažu u tome da općenito vrijedi – a ne samo u tome pojedinačnom slučaju.

Upravo do takve opće tvrdnje, koja će omogućiti identitetsku aplikaciju, dolazi naš govornik na općoj razini argumentacije, na kojoj si pribavi zaključak koji će na "singularnoj" razini upotrijebiti za premisu, iz nje će izvesti identitetsku aplikaciju na svoj pojedinačni primjer.

Ovako se to radi: na "općoj" razini govornik se poziva na topos, koji bez teškoća predstavi kao opće važeći: "Što je više država monoetnička, manje dopušta aloetničkim skupinama da sudjeluju u njezinim strukturama." Dalja argumentacija na toj razini odvija se ovako: "A Makedonija je monoetnička država. – Dakle: monoetnička makedonska država ne dopušta aloetničkim skupinama sudjelovanje u njezinim strukturama."

Na toj točki argumentacija preskoči na posebnu razinu. Za veliku premisu uzme si zaključak ranijeg općeg zaključivanja: "Što je više neka skupina aloetnička u monoetničkoj makedonskoj državi, monoetnička makedonska država manje joj dopušta da sudjeluje u njezinim strukturama." Identitetska aplikacija: "A mi Albanci smo aloetnička skupina u monoetničkoj makedonskoj državi." Zaključak: "Monoetnička makedonska država nama Albancima ne dopušta sudjelovanje u svojim strukturama."

Preostalo zaključivanje je automatsko i govornik ga prepušta interpretima: što manje država dopušta da aloetničke skupine sudjeluju u njezinim strukturama, više diskriminira; što više diskriminira, više zatire. Otpor protiv zatiranja ljudsko je pravo i prema tome legitiman. Interpretatora identitetska dikcija navodi da zaključivanje, koje se razvija na "općoj" razini, na svakom stupnju dopuni s odjekom na posebnoj: što se više "nama" priječi sudjelovanje, više smo diskriminirani; što smo više diskriminirani, više smo zatirani; dakle, naš otpor je legitiman, ta opiremo se zatiranju.

Taj prvi primjer identitetske argumentacije jest paradigmatski primjer "politike priznanja": diskriminirana i zatirana skupina u ime općih načela zahtijeva da joj se priznaju univerzalna prava. Zato također uspostavlja ili pomaže uspostaviti autoritet, koji je izvor “priznanja”: u našem primjeru taj je autoritet takozvana “međunarodna zajednica”. Identitetska strategija skupinu koja je sudionik “priznanja” u isti mah uspostavlja ili pomaže uspostaviti u “identitetsku zajednicu” – a to znači ne u nekakvu pluralističku zajednicu, kakva je moderna nacija, već upravo u identitetsku zajednicu, kakvi su, ako možemo tako reći, postmoderni kolektiviteti.

Drugi primjer – kolonizirana pamet

Zahvaljujem se gospodinu ministru što je stigao na naš mračni Balkan.

Dr. Franjo Tuđman pri posjetu francuskog ministra vanjskih poslova Alaina Juppéa, HTV, 10. veljače 1994.

Ta izjava donosi barem tri argumentacijske perspektive, koje se kaskadno raščlanjuju od općeg preko posebnog ka pojedinačnom – i još zadnja donosi identitetsku aplikaciju. Na ovaj način:

Najprije opća razina: “Tko je došao u posjet, zaslužuje zahvalu. A gospodin ministar je došao u posjetu. Dakle, zaslužio je zahvalu.”

Zatim posebna razina: “Tko se potrudi posjetiti mračni Balkan, taj pogotovo zaslužuje da mu se domaćini zahvale. A gospodin ministar potrudio se posjetiti mračni Balkan. Zato još posebno zaslužuje da mu se domaćini zahvale.”

Najzad pojedinačna razina s identitetskom aplikacijom: “Što je više netko balkanski domaćin, više mora biti zahvalan svojim posjetiteljima. A mi smo balkanski domoroci. Zato moramo biti pogotovo zahvalni gospodinu ministru, koji je došao na naš mračni Balkan.”

Nije teško primijetiti da se tri perspektive zahvale raščlanjuju u uređenom nizu: od opće, koja utemeljuje govorne radnje zahvale uopće; preko posebne, to je perspektiva obrazovane Europe, koja se osvrće na mračni Balkan; do pojedinačne perspektive, toga samoponižavajućeg stajališta balkanskih urođenika, koji vjeruju u Europu i njezine predrasude.

Treći primjer – politički horror

To je izbor između Europe i Balkana.

Janez Drnovšek, Dnevnik, Ljubljana, 3. lipnja 1995.

Ako su prijašnje izjave bile do neke mjere naivni primjer identitetskog govorenja, ovaj zadnji daje jasnu sliku prosvijećene manipulacije identitetom i njegovim tegobama. Govornik, naime, svoga adresata najprije veoma dobro kondicionira na identitetsku reakciju. Kada si tako osigura da će oslovljena zajednica reagirati "identitetski", ipak svojim interpretima postavi elegantnu klopku: naime, na zadnjem stupnju ne izvrši identitetsku aplikaciju, već prepusti govornici i govorniku da je sami izvedu.

I tu ćemo izjavu analizirati u tri stupnja, koji izražavaju tri argumentacijske perspektive. Sve tri perspektive su "identitetske" – samo što identitetsku aplikaciju izvršavaju samo prve dvije. Zadnja ne donosi identitetsku aplikaciju, već od govornice ili govornika zahtijeva da takvu aplikaciju sami učine. Točnije: nakon identitetskog Bildunga na prvom i drugom stupnju, govornik opravdano očekuje da će oslovljena i oslovljeni automatski biti naklonjeni identifikacijskom razumijevanju. Zato im jednostavno samo omeđi polje u kome će izvršiti identifikacijsku aplikaciju. Identifikacijsko polje omeđi im tako tijesno da u naslovljenima probudi tjeskobu, a ta je bitna za željeni učinak izjave. S obzirom da su oslovljeni i oslovljena u klopci, govornik im nudi spasonosnu slamku – svoju europsku politiku.

Na ovaj način:

– Prva razina: "Tko izabire između Europe i Balkana, taj izabire između svakovrsne sreće i kaosa."

– Druga razina: "Tko izabire između blagostanja i kaosa, taj zapravo nema nikakva izbora. A mi izabiremo između blagostanja i kaosa. Dakle, nemamo izbora."

– Zaključna bravura: "Što više netko pripada nekom geopolitičkom području, teže može izabrati neko drugo područje. A kojem području vi pripadate?..."

Antologijska ljepota zadnjega primjera je u tome da je govornik svoju namjeru ostvario već u "drugoj fazi" svoje argumentacije: kada je pokazao da je njegova ("europska") politika "jedina alternativa", kako se govori u političkom žargonu. Obrat na trećem stupnju čisti je luksuzni dodatak. Ali čitateljica i čitatelj vjerojatno su već otkrili zašto je svejedno nužan: bez njega govornik ne bi mogao upotrijebiti razornu dvojbu "Europa ili Balkan". Kada bi, naime, rekao jednostavno i direktno: "Moja politika donosi blagostanje, svaka druga pak kaos" – bila bi to samo otužna i neučinkovita samohvala. Dok se "Europa ili Balkan" čuje gotovo kao "Novac ili život!" – k tome još s obećanjem da su na govornikovoj stani baš oba, novac i život – i naravno s tihom prijetnjom da na drugoj strani nema ni jednoga ni drugoga.

* Opsegom skraćena, a po teorijskoj razradi dopunjena varijanta priloga predstavljenog na "pograničnom forumu": Fulvio i mi – Tomizza e noi – Tomizza in mi, koji je održan 2001. u Umagu.