Nedavno sam prisustvovala jednom predavanju na kome su svi prisutni pozvani da određenog datuma posjete otvaranje jedne nove galerije. Rumunska studentkinja iz zadnjeg reda podigla je ruku i pitala: “Da li je obavezno da dođemo?” Predavač iz Austrije, potpuno zbunjen, odgovorio je: ”Ne. Nije obavezno. Ali ne razumijem zašto je to važno.”

      Djevojka je rekla da će, ako je obavezno, ona obavezno doći. Inače nipošto. Bez pitanja ko otvara galeriju, pod čijim pokroviteljstvom, čije će slike biti postavljene….Ne. Pojam “interesovanje” u ovom je slučaju potpuno izostao.

      Dobro je poznato mišljenje da su djeca s balkanskih prostora nenaučena na koncept samostalnosti, što se (generalno, da ne kažem globalno) ne može reći za djecu iz ekonomski razvijenih, zapadnoevropskih zemalja. U većini porodica s naših prostora dijete je BRIGA roditelja od kolijevke pa do groba. Kao rezultat toga, na pozitivan način obrazovane pojmove kao što su privatnost, individualnost, samostalnost ili samosvijest teško je pronaći kod prosječnog tinejdžera u BiH. O djeci mlađeg uzrasta nije potrebno ni govoriti. Uvijek je tu dobro poznata fraza: “Neka, sine, pusti! Sad će mama…!”

      Sjećam se priče u kojoj je jedna Njemica svom šestogodišnjem djetetu, na početku mjeseca dodijelila određenu novčanu sumu kao džeparac. Dijete, nenaviknuto na vlastiti novac, za nekoliko dana potrošilo je sve. Majka je, naravno, već i unaprijed znala šta će se dogoditi, ali kada joj je dječak zatražio 10 centi (ili tada njemačkih pfeninga) za žvakaću gumu, ona mu, uz objašnjenje da je on svoj novac namijenjen za njegove ekstra-želje i potrebe već potrošio, nije dala. U kući se nalazi sve što mu je potrebno, a sličice s likom fudbalera, čokolade ili sladoled moraće sačekati idući mjesec. I već idući mjesec, dijete je uspjelo racionalnije da rasporedi novac. Onaj tamo mjesec još bolje i, eto ga – živ Švabo, što bi rekli naši stari.

      Da li bi jedna bosanska majka bila u stanju da ima novac u rukama a ipak dozvoli da dijete bude čitav mjesec bez sladoleda? I čak i ako bi, da li bi otac izdržao a da ne kaže: “Pa, ako mu to radiš, on će otići u prodavnicu i ukrasti sladoled.”

      Naravno, uvijek je tu negdje prisutno ono staro, dobro poznato objašnjenje – finansijska situacija. Jedan roditelj u Njemačkoj u stanju je da djetetu na početku mjeseca izdvoji džeparac dovoljan za njegove potrebe i da se dijete nauči samo da raspolaže svojim novcem. Ovdašnji roditelji na počeku ne samo da nisu sigurni u iznos svoje mjesečne plate (jer uvijek se nešto odbija), nego se pitaju hoće li platu uopšte dobiti (ili je sve otišlo u one j…rate za kredit?) Mislim, smiješno je pričati o sumi koju prvog dobija šestogodišnji Stefan (ili neko drugo, pod pretpostavkom da je “tipično srpsko”, popularizovano ime??). Uostalom, ko ga pita?! Kad ima čokolada -- ima, kad nema – opet dobro, živa glava. A dijete bespomoćno uči kako da opstane još bespomoćnije.

      Ima li zaista sve to veze s finansijama?

      Kada i pod kojim uslovima je jedno dijete na ovim prostorima u stanju da donese vlastitu odluku? Bez slijepe poslušnosti roditelju.  Ili bez, s druge strane, bijesa, histerije i suza. Jednostavno da dijete kaže svoju odluku i svoje razloge i da to neko uistinu ispoštuje. Na koji način bi moglo da se dogodi to da jedan roditelj, vaspitačica u vrtiću ili nastavnik prihvatiti djetetovu odluku i razloge bez makar i pokušaja da se djetetu nametne druga, bolja odluka i bolji razlog i objašnjenje. A onda dijete nema kud nego da histeriše. Ili… slijepo posluša.

      Kako uče nasa djeca? Učitelj odredi lekciju. Oni je progutaju. Ispljunu. Dobiju 5. Za dva mjeseca ne sjećaju se ni riječi. (Nisu naša djeca koja silom prilika škole uče na Zapadu baš takvi genijalci kao što se priča, bolji od svih, čak i ako im jezik na kome uče nije maternji…Ih, priče za malu djecu)

      Mada, naravno, ovdje se ne radi o stepenu inteligencije. Radi se o metodama, o načinu, o stilu, o pogrešnosti, o drugačijosti…Ili? Kakva nas je to bespomoćnost snašla?

      Postoji jedna teza po kojoj je razlog zašto Bugari nikako, već i nakon više od 15 godina od pada berlinskog zida, nisu u stanju da razriješe osnovne psihosocijalne probleme svoga društva -- isključivo psihološke prirode. Taj se problem, kako kažu, zove – naučena bespomoćnost. Čitave društvene strukture, naime, ponašaju se identično kao i svako bespomoćno nezapadno dijete.

      I zaista, ne bismo li mogli prihvatiti ovu tezu? Ne važi li ona za sve postsocijalističke zemlje?

      “Ništa ne mogu da uradim, nikakva aktivnost ne donosi vidljive rezultate, biti uporan i marljiv nema nikakvog smisla. Uvijek postoji onaj neki gore da me sasiječe u korijenu…”

      A siječe li onaj gore stvarno ili onaj dole u stvari sam odluči da bude sasječen? Koliko je onih koji  znaju sami da odluče, isplaniraju, sprovedu…A onih koji još uvijek žale za državnim stanom?

      Može li biti da je svemu uzrok jedna obična naučenost da zaduženje koje smo dobili a čini nam se preteško (ili poteško?) jednostavno premetnemo na stepenicu iznad nas. Niko ne želi da kaže: Ej, to je moja obaveza, ne dam da ti radiš umjesto mene, ja ću da se potrudim i dokažem. Za to, naravno, dobijem i povišicu. Ma kakav, s povišicom ili bez nje, radije će Simo dati šefu Peri, Pero svom šefu Jovi, Jovo direktoru Bori a Boro, kud će, pa kod Dodika. Ako, država će! 

      I, naravno, čast izuzecima!