Hiperinteligenciju koju su mu pripisivali smatrao je manom. Prezirao je taj prefix hiper. Zvao se Vanja.
Vozio je samo južnom magistralom. Bordo golf, osamdeset i osmo godište, turbo dizel. Prešao je sve s njim.
Živio je jazz. Saksofon, truba, bijeli zubi, ritam bez reda…
Stan u predgrađu, daleko od Negdje, nedovoljno blizu Nigdje.
Dvanaest minuta prije ponoći sjeo bi u lijevi ugao sobe i pomolio se. Bogove olimpske znao je napamet, bolje od Homera, bolje od Sofokla, redom od Zeusa do Hermesa. Budin život znao je kao da mu je sam bio životni saputnik, imena svih dalaj lama imao je zapisana u posebnim direktorijima vlastite memorije. Kur’an je poznavao tako da bi mu svaki hafiz pozavidio, Božiji poslanici također su rezervisali svoje mjesto u bistrim predjelima njegovog pamćenja. Kristovo raspeće mogao je rekonstruisati u stotine tomova uz mnoštvo detalja.
Ali njegova vjera uvijek bi ostajala s druge strane zida…
Nije želio da zna kome se moli, nije htio nikakvu materijalizaciju onog beskraja u koji je slao svoje oćutane molitve iščekujući ponoć.
Kćerkica njegovog najboljeg prijatelja upitala ga je jednom da li se Bogu treba obraćati sa ti ili sa vi…
Vanja se nije nasmijao, kao što bi se nasmijao bilo ko drugi. Ostao je zatečen pitanjem sedmogodišnje klinke.
Djevojčici je rekao samo to da Bog nije čovjek, i da mu se ne treba obraćati ni sa ti, ni sa vi…
Ona je klimala glavom, ali se to očito kosilo sa svim onim što je u svom domu ona naučila o Bogu i religiji.
I ništa joj nije bilo jasno.
Stanovala je dosta daleko od njegovog predgrađa, i volio je svojim dizelašom otići petkom po nju i dovesti je kod sebe u stan na cijeli vikend.
Slagali su se čudno nekako, pričali su o Bogu i o muzici, i osjećao je uvijek da je bliži s njom, nego s bilo kojom djevojkom svojih godina.
I bio je petak i taj dan…
Auto mu je bio u kvaru, i nije imao volje da ga vozi do vulkanizera…
Legao je na pod svoje sobe i gledao fluorescentne zvjezdice koje je Ena lijepila svuda po sobi.
Osjećao je čudan neki nemir svuda u sebi i oko sebe…
Dvanaest minuta do ponoći zazvonio je telefon…
Dovraga…
Prekinuti ritual Vanji usuđivali su se samo oni koji nimalo ne brinu za svoju sudbinu.
Telefon je zvonio dugo, dosadno i uporno…
Javio se nimalo srdačno, oštro i odrješito, naspram umilnom glasiću koji ga je dočekao s druge strane žice.
Ry Cooder. Mislim da je bio Ry Cooder… Sad, na nekom radiju…
Bila je to Ena.
Jedino stvorenje koje je smjelo poremetiti njegove navike.
U momentu je osjetio da mu užasno nedostaje.
Sjetio se kako su dugo znali pričati, slušati jazz, svirao bi joj saksofon, dokasno, budeći komšije…
Zaspala bi mu u krilu, i ostali bi tako do jutra, do svitanja, sve dok, probuđena zvonima sa crkve i ezanom s munare, ne bi opet bila spremna za gomilu novih pitanja.
Vanjine subote započinjale su znatno ranije no svi drugi dani u sedmici.
Budila bi ga Enina pitanja, ne bi stigao ni dovući se do kuhinje i napraviti čaj za oboje, a već bi se stotinama puta našao u dilemi kako joj dati sve te silne odgovore.
A pitala je o svemu: o vjeri, o Bogu, o molitvama, o automobilima, o pogonskim gorivima, o jazzu, o saksofonistima, o ritmu…
O svemu onome o čemu joj je Vanja pričao, i učinilo bi mu se tako ponekad da sve te stvari i voli baš zato što mu ih je Ena približavala, mada se na prvi pogled činilo da ih on približava njoj.
No, Ena je imala onaj djetinje razborit um, pitala je sve što bi joj palo na pamet, postavljala bi stvari po nekoj svojoj neobičnoj logici u koju bi se Vanja smjesta zaljubio.
Stvari predstavljene na Enin način i viđene njenim očima bivale su mu uvijek draže i bliže.
Jazz je gotovo i zavolio kroz nju, molila ga je da joj pušta tu muziku, i navikla ga na taj slatki ritual spavanja uz jazz…
Kad je usplahirenim glasom uzviknula Ry Cooder s druge strane žice, osjetio je kako mu nedostaje.
Smirio je i rekao da će podesiti svoj radio na tu stanicu…
Zbilja je bio Ry…
Zatvorio je oči i rukama lupkao po koljenima hvatajući ritam.
Pred kraj pjesme izašao je van i pješke se uputio na drugi kraj grada gdje je stanovao njegov prijatelj.
Ovaj se zabrinuo kad je u jedan sat ujutro vidio Vanju ispred ulaznih vrata.
- Sve je u redu, stari… Ništa se ne brini, govorio je šapatom, provlačeći se iza njegovih leđa s namjerom da se uvuče unutra.
Prijatelj se namrgodio, Vanja je odmah znao da nije došao baš u zgodan momenat.
Jedan ujutro, doduše, nikad se ni nije činilo kao pristojno vrijeme…
Prozujao je kroz dnevnu sobu brzo, nije se obazirao na noćne igrice svog prijatelja i njegove žene, došao je do spavaće sobe i nježno, da ga ne probudi, uzeo malo stvorenje u ruke, skupa s dekom u koju se umotalo.
Vraćamo se u nedjelju…, rekao je i uputio se ka izlazu…
- I još nešto, umalo zaboravih, baci mi ključeve svog auta…
Prijatelj se nije usudio ništa pitati, samo je dohvatio ključeve s komode i dobacio mu ih.
Vanja je otključao auto i smjestio Enu na zadnje sjedište.
Upalio je kasetofon, a na onoj stanici još je svirao jazz…
Vozio je pustim ulicama pjevušeći, a mali anđeo u snu je smišljao nova pitanja.
Život je opet mogao da počne…
 

Iz zbirke Buntovna proza, www.omnibus.ba