Crvena oko očiju, bijelog lica unakaženog krvlju koja je tekla iz posivjelih usana, pocijepane košulje i  raščupane kose klečala je apotekarka Staša na podu hodnika svoga stana i pokušavala da, drhtavim rukama, obujmi muža oko koljena. Vladimir  je, s pobjedonosnim izrazom na licu, otresao desnu nogu i njeno slomljeno tijelo udarilo je o zid iza nje.

      Ugledni mladi bračni par. Apotekarka Staša i ljekar opšte prakse, Vladimir.

      Bili su u braku dvije godine. Prije toga, četiri godine u vezi. Ona iz "sređene", "gradske" porodice, odrasla okružena ljubavlju, pažnjom, stabilnošću...On doseljenik, nepriznat od bogatog oca, odrastao s oštrokondžom babom intelektualkom  i samohranom majkom-žrtvom, doktorom medicine, slabom i sklonom depresiji. Školovao se i rastao  prepušten samom sebi.

      Izrastao u najpozitivnijeg čovjeka kojeg je Staša poznavala. Harizmatičan, zavodljiv, vedar, pričalica, zabavan...I da, kako se kasnije ispostavilo -- klovn. Duboko iskopleksiran, nesrećan i nesiguran u sebe. Nesposoban da zadobije povjerenje i poštovanje drugih trajnije od par susreta.

      Podigla je glavu, obrisala suze rukavom i ispravila ramena koja su  je boljela. Svaki, izmoreni uplašeni dio njenog tijela pozivao je na predaju....Htjela je da ga zagrli, baš kao da se ta scena nikada nije odigrala. Ponižena, urušena...

      Ranije je plakao skupa s njom. Plašio se onoga što je počinio "drugi on".  I nije bilo ponižavajuce onda kad je u istom ovom hodniku on držao nož u ruci, prijeteći da će joj iskopati oči, prerezati grkljan ili proburaziti trbuh ukoliko mu ne kaže da samo njega voli jer je on najinteligentniji čovjek kojeg ona poznaje. Ne! Ponižavajuće ne! Istina je da je tada, po prvi put, počela ozbiljno da vjeruje da je on opasan. Ali to je bila njegova nesreća, njegova nesigurnost. Njegovi strahovi i traume. Trebalo mu je pružiti brigu, zaštitu, toplotu i nježnost koju mu baba i mater nisu bile kadre pružiti.

      Ona je to mogla. Ispeglane košulje, topli ukusni ručak, čista posteljina, prijatelji "na nivou", prijemi u njenoj kući najelegantniji i najzabavniji, njena koža glatka i meka, tijelo zategnuto i čvrsto, lice lijepo i uvijek dotjerano, nikad umorna, nikad nervozna, nikad bolesna, sama sposobna za sve.  Onda kad bi je udario, a potom zaprepašćen pao na koljena, tik uz nju, ona je gladila njegovu kosu i izvinjavala se jer je zaboravila da napravi novu dozu šampona protiv peruti... Mislila je -- ljubav će ga promijeniti. Ljubav će umiriti njegove drhtaje. Ljubav će ga naučiti vjeri u sebe. U nju. U ljude.

      Dodijeljeno joj je teško breme. I ona ga je nosila. Nije pitala zašto je to teško breme bačeno baš na njena pleća. Ni zašto ga nije zbacila. To je breme sa sobom nosilo ono što joj nisu dali ni majka ni otac, ni jedan čovjek do tada -- Vladimir joj je dao šansu da se daje. Onako kako se cijeloga života neko davao njoj. Onaj kontejner njene duše, ispunjen ljubavlju drugih, praznila je na njega. I davala se. Sva. Bez štednje. Bez straha. Bez srama. Tražio je da joj se pomokri u usta. Dozvolila je. Tražio je dijete. Začela je. Tražio je abortus. Abortirala je.

      I ni jedno jutro u kome je debelim slojevima pudera, vješto kao pozorišni šminkeri, sakrivala modrice oko očiju -- nije bilo ponižavajuće.

      Sve dok se nije dogodio ovaj trenutak. Iz njegovih, kako ih je nazivala,  "vizantijskih očiju", ovoga puta suze nisu tekle. Ovaj ju je put, s izrazom gađenja na licu, šutnuo kao psa. Više ne može da je podnese. Više mu nije potrebna. Spuštena je na dno upravo onoliko koliko je to uopšte moguće.

      A on nije ni jadan ni lud. Jadna i luda je ona. Izubijana i na koljenima. Prvi put u svome životu, Staša je osjetila sažaljenje nad samom sobom. I zgadilo joj se. Zgadila se samoj sebi.

      Ali ne!  Ako je i zabrljala svoj život,  počistiće brljotinu! I to će postići na sopstvenim nogama a ne četvoronoške...

      Podigla je bradu i ispravila mršava ramena. S mukom se pridigla. Ulazna vrata su bila na pola metra od nje. Bosonoga, raščupana, krvava i s već ljubičastim kolutovima oko lijevog oka i pored usana, istrčala je iz stana brzo koliko su je noge nosile. Trčala je... Pocijepana, krvava i plava. Ušla je u taksi i dovezla se k meni.

      Zašto mi ranije nije rekla?

      Stid. Prezir prema ženama koje život žive polovično, nesposobne da taj isti život kontrolišu. Gađenje prema slabunjavim princezama koje bježe iz vlastite kuće i utočište traže kod prijatelja, roditelja...Onda muževi dolaze da ih vrate kući, i tako brak traje do iduće tuče, prevare, kidanja, loma...Čitavog života slušala je o ljudima koji su bili toliko skandalozniog ponašanja da više nikome nisu bili interesantni čak ni za trač…

      Prezirala je slabiće, žalopojke i samosažaljenje. 

      Zašto je to učinila sada?

      Jer je postala slabić. Jer se sažalila nad samom sobom. Shvatila je da je sve uzaludno. Ako ostane s njim poludjeće. Shvatila je da srlja u propast. Ispala  najgluplja i najslabija od svih žena koje poznaje. Nasjela je na priču da je baš ona ta koja može da "spasi sve". Precijenila se. Koja to žena uspijeva istovremeno da kuva, pere, uči, radi, rađa, nadograđuje nokte,  priprema proslavu krsne slave, njeguje bolesnog djeda, plijevi babin grob...? Razumije ako je muž tuce, pa ga istog kad je bolestan njeguje…? Ako neka to i kaže -- laže. To ne može niko. A mislila je da je baš ona ta. "Idealni tip"...Upropastila je samu sebe. Ne on. On je samo uzeo što se uzeti dalo. I onda kad je "obrazovana, lijepa, pažljiva, nježna, iskrena, poštena, vrijedna, zavodljiva, seksi, društvena..." postala "neurotična, posesivna, nagla, nepredvidiva..." on je počeo da je kinji, muči i ponižava. A što su udarci bivali češći, to je ona češće okretala i drugi obraz. Tako je postala "žena-žrtva".

      Ali kako je to moguće? Zašto?

      Prosto kao pasulj. Dozvolila je da je vodi “ljubav”, a ne pravila davno naučena od majke, drugarica ili iz ženskih magazina. Ljubav (ili vjera u ljubav?) je odvela do tačke na kojoj se žrtvuje i tu je počela propast. Žrtva nikome nije potrebna. Žrtva nije oznaka ljubavi. Muškarci ne cijene žrtvu. Ako žena izigrava otirač, muškarac će sasvim lako  obrisati cipele o nju i neokaljan proći kroz vrata one koja, za razliku od prve, izigrava kraljicu.  Nije mu žao. I ne treba da mu bude žao. Ljubav iz sažaljenja ne postoji. Postoji ljubav. I postoji sažaljenje.

      U (sa)žaljenju on ostaje kakav je bio i prije, a uz to se u njemu razvija i novo osjećanje. Osjećanje bijesa jer "otirač" poznaje njegovu najmračniju stranu. Bijes prerasta u mržnju. A "kraljica" je (ili će tek postati) spas.

      Nakon sto je Staša izjurila iz stana, on nije pošao za njom. Umjesto toga, prešao je u stan preko puta njihovog, kod susjeda Gorana i Sanje kako bi im objasnio da je Staša imala slom živaca, i da joj uopšte nije dobro. A on se navodno jako brinuo za nju. Kao i ranije, objasnio je ljudima da Staša ima psihičke probleme, u nadi da će ostvariti sebi "zasluženo" poštovanje, budući da klovna malo ko istinski poštuje.

      Vladimir nije prepoznao slamku za koju se njegova žena uhvatila i isplivala iz kaljuge…

      Njena porodica, ionako nikad zadovoljna zetom, podržala je u procesu rastave.  Stan u kome je živjela s Vladimirom bio je Stašin, tako da je on morao da ga napusti i ode...(Bog zna gdje). Nedavno se ponovo oženio. Živi u stanu svoje nove žene i s njom sačinjava "ugledan mladi bračni par".

      Staša živi sama. Ima povremene ljubavne veze kratkog vijeka. Odiše stabilnošću, zdravljem i ...cinizmom!

      Mislim da ću se dovijeka pitati šta  je od svega toga puder?

      Da li će Stašu do kraja života izjedati osjećaj krivice jer je "uništila ono što je gradila". Čak i ako je to što je gradila ništa nego njena vlastita propast, suze, kaljuga i bol. Hoće li ikada prestati da se okrivljuje za to što je "izdala" i sebe i njega?

      Pa, do koje mjere je, dođavola, jedan muškarac u stanju da "okrene pamet ženi"? Prije svega, da li je moguće svakoj ženi okrenuti pamet? Pretpostavljam da je moguće. Ali, isto tako, mislim da je projekat daleko teže izvesti ukoliko je žena "manje dobra". "Manje dobra" možda će jednom, uplakana i tužna, čekati muža u hladnoj postelji dok ovaj cijelu noć lumpuje ko zna s kim i ko zna gdje. Možda jednom...Iduće tri noći -- lumpovaće ona. Ko zna s kim i ko zna gdje. A ukoliko on samo pokuša da je udari, ona će bez razmišljanja pozvati policiju i "riješiti se budale". Oko za oko, zub za zub.  Manje razumijevanja, manje saosjećanja, manje srama, manje straha od skandala, manje...Žrtve? Dozvoljava li takva bilo kome da je ništi? Uostalom, i da je bolji od Boga, od kakvog bi interesa bilo njoj da se bakće s doseljenim siromaškom, studentom medicine, haotičnog porodičnog stabla i sve sto je Vladimir bio i što jeste?

      Ali, opet, od kakvog bi interesa njemu bilo da nasamari praznodušnu kraljicu noći i dana? Uspjeh je onu "idealnu" dovesti do lošeg. A od lošeg ka još gorem. Natjerati je da moli, kleči i pita šta nije u redu s njom. Natjerati je da se osjeća ružnom i nevaljalom.

      Staša...

      Čekala sam je, prije par dana, u jednoj od najlonskih zimskih kafe-bašta u "Ulici kafića". Htjela -- ne htjela, prisluškivala sam razgovor dviju djevojaka za susjednim stolom.  Bio je 12. mart. Narod (pa i one s njim) kao da se smetnuo s uma: Trovali su Slobu ili ne? Sahraniće ga u Moskvi. Ili ne? Mira rekla...A ne, pardon, Markić rekao...

      Između ostalog i po tome što su umrlog Hažanina i članove njegove porodice nazivale nadimcima, kao da se radi o nekim njihovim prijateljima ili poznanicima, činilo mi se, onako na prvu, da bih moje dvoje komšinice mogla svrstati u tip: pripovršni. Pripovršno je, inače, oznaka koju jedan moj prijatelj koristi za karakterisanje američke nacije, a koji se uveliko razlikuje od izraza površno. Potonje stoji u bliskoj vezi s karakteristikom glupo i označava urođenu osobinu ličnosti, dok je pripovršnost naučena sposobnost pojedinca da samo ponekad, kontrolisano, onda kad on to želi, govori i izgleda -- glupo. Bilo kako bilo, razgovor se razvio do tačke u kojoj jedna od djevojaka, očigledno u želji da prekine započetu temu, poseže za pripovršnošću te izjavljuje da se Slobo gotivi negdje na Havajima,  na šta druga zapanjeno odgovara da ona u to ne vjeruje, jer ako je i sasvim izvjesno da se Arkan gotivi na Havajima, to sa Slobom nije slučaj. Prva, videći valjda da pripovršnost ne pali, grunu:

      "Vidi šta sam dobila od Miše za 8. mart!"

      Puče tu ni iz čega, ruka Klare Cetkin omotana širokom briljantsko-dijamantsko-safirsko-smatragdnom narukvicom, kupljenom, bez ikakve sumnje, u podrumskom dijelu zlatare u centru grada. 

      Zašto je bilo potrebno taj razgovor da čujem dok čekam upravo Stašu? Vladimir nije cijenio ništa do bisere i ništa do bisere Staša nije ni dobila. Kojim je čudom Pripovršna zaslužila svo ono skupocjeno kamenje.

      I opet, je li koka il' je jaje?

      Iako direktna ili indirektna povezanost moderne politike i skupocjenog kamenja nije od ključne važnosti ni za jedno ni za drugo, ipak se postavlja pitanje zašto ona koja nedoumicu o (ne)smrti Slobodana Miloševića (samo dan po objavi iste) nalazi za napornu temu, na poklon dobija dijamanto-briljanto...? I zašto opet, ona druga, koja umije da objasni sveukupni tok Slobinog uspona od CK SKSRS, preko Kosova 1989., sve to začinjeno tananim odnosom Mire i Vuka, na poklon dobija "šaku u glavu"?

      Kažem, koka ili jaje? Možda tajna uspjeha (ukoliko on to jeste) prve leži u tome što nju u suštini i ne zanima pokojni Slobo onoliko koliko bi je zanimao Marko, ili, preciznije, Markićeva mogućnost kupovine raznovrsnog kamenja. Ponaša se kao kraljica -- biva tretirana kao kraljica. Drugu opet, ako bi Marko i zanimao u kakvom subjektivnom smislu, u pitanju bi, na primjer, bio "teret poznatih roditelja" koje taj mladić na svojim leđima nosi. Ako bi ga upoznala, iz njegove bi dubine izvukla ono najružnije i najpotisnutije. Slušala bi o situacijama u kojima on, sirot, svojim vlastitim trudom zaslužuje nagradu, ali mu se uporno pribija "zasluga njegovog oca". O situacijama u kojima je bio usamljen i te iste usamljenosti se plašio.  Situacija u kjima se oca ili majke postidio... Jadao bi se i kukao, plakao bi s njom, bio bi joj zahvalan, volio bi je kao boginju...A njoj bi bilo -- žao!

      Sažaljenje bi je prikovalo za čovjeka za kojeg misli da ga voli.

      Takva se žena modrica ne plaši i takva žena zbog modrice ne mrzi. Takva je žena jača od onog koji je udara. A onaj trenutak u kome je Staša odlučila da od udaraca pobjegne bio je trenutak kad je priznala da je slaba. Bio je to njen životni poraz. Izabrala je sebe, ne njega. Izdala je i sebe i njega.  Popustila je, pala i dozvolila da "razum" pobijedi.

      Pod utiskom sveukupne pripovršnosti, najlona i dijamanata počela sam toga dana ekstremno "razumno" iznova da se divim Staši kako je "spasila samu sebe" te da iskazujem neizmjernu sreću jer je napustila "tog kretena", koji je apsolutno nikad nije zasluživao...Nije je zasluživao!

      Staša je zamahnula sjajnom, plavom kosom. Nasmješila se. Prezrivo. Najprezrivije. Tako da sam cijelim mojim tijelom mogla da osjetim bol od kojeg je osmijeh sačinjen.

      L'oreal, jer ja to zaslužujem!