Prelazak iz industrijskog u postinformativno doba odigrao se u relativno kratkoj povijesti interneta, kojoj je prethodila duga prethistorija stvaranja Mreže svih mreža, čineći tako stvarnim hic et nunc futurološko predviđanje Marshalla Mac Luhana o svijetu kao globalnom komunikacijskom selu.

Prethistorija interneta 
Prethistorija interneta kao komunikacijske mreže koja smanjuje prostornu i vremensku udaljenost među ljudima, u sferi ideja ili njihove materijalizacije, započinje prije nešto više od stotinu godina. Još je Žil Vern, davne 1863.godine u rukopisu «Pariz u 20. stoljeću» prvi put objavljenom 1994.god. pisao: "Foto telegrafija omogućava da se svaki tekst, potpis ili ilustracija pošalju na daljinu i da se bilo koji ugovor potpiše na udaljenosti od 20.000 km. Svaka kuća je povezana." (N. Negroponte - Biti digitalan - Clio, Beograd, 1998. god.) 
Materijalizacija Vernovih futuroloških predviđanja svakako je bio telegraf, kao što to Negroponte navodi: "Vestern-Junionov (Western Union) automatski telegram predstavljao je od tačke do tačke povezanu e-poštu." (N. Negroponte, 1998. god.) 
Radovi Guliema Markonija na primjeni radioelektriciteta omogućili su uspostavljanje prve radio veze između Engleske i Francuske još 1899. god., ali su telekomunikacioni operatori tek poslije II svjetskog rata otkrili način sabijanja informacija i njihovog transportiranja putem talasnih paketa. 
Pionirske korake u proučavanju vještačke inteligencije učinio je Alan Turing svojim radom iz 1950. god. «Kompjuterska mašinerija i inteligencija», a tek je ideja interaktivne kompjuterske grafike prezentirana u doktorskom radu Ivana Sutherlanda «Blok za crtanje» 1963. god. na MIT-u, pobudila veliki interes stručnjaka. 
Prikazivanjem inteligentnog ponašanja i rješavanjem intuitivnih problema, učinjeni su pomaci u razvoju vještačke inteligencije sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nekoliko godina prije toga, točnije 1972. god. u svijetu je postojalo samo 150.000 računara. Kablovske mreže teledistribucije nastale u SAD sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u svom razvoju stalno su povećavale broj korisnika, poput prvog kablovskog kanala HBO, koji danas ima više od 17 miliona pretplatnika.

Nastanak interneta 
Preteča interneta bio je komunikacijski sistem američkog ministarstva odbrane i vojske ARPANET (Advanced Research Projects Agency Network) nastao 1969. na vrhuncu hladnoga rata kada su nuklearne prijetnje uzimane za ozbiljno. Ovaj sistem u početku je povezivao strateški značajna mjesta, sistemom mreže kompjutera koji su smatrani nepovrjedivim. ARPANET je bio pouzdan sistem prosljeđivanja poruka koji je funkcionirao na principu pakovanja informacija i mogućnošću njihovog odvojenog transportiranja alternativnim pravcima kako bi se osigurao njihov siguran protok.  
Ideja i dizajn interneta djelo je Larry Robertsa iz 1963. godine, koji je surađivao sa predstavnicima ARPA računarskog istraživačkog tima. Sama ideja decentralizacije informacija, umjesto čuvanja na jednom mjestu, njihovog transportiranja u različite centre, osnovna je ideja interneta i ključni razlog njegovog kasnijeg dinamičnog i nezaustavljivog širenja.  
Znanstvenici koji su radeći na pitanjima odbrane i sigurnosti koristili ARPANET teško su komunicirali jer sistem je često znao biti izvan funkcije, a i kada bi radio koristila se samo tekstualna komunikacija, i to otežano, jer je valjalo poznavati programske jezike, brojne komplicirane znakove i slično.  
Kako je osnovno svojstvo informacije njen što dalji doseg, odnosno njeno širenje, tako se komunikacija ovom Mrežom nije mogla ograničiti samo na ljude sa spiska Pentagona. Širenjem učesnika u komunikaciji, najprije među znanstvenicima u SAD, a zatim i drugim dijelovima svijeta Net izlazi iz okrilja vojske SAD i biva prihvaćen od univerziteta i istraživačkih instituta.  
U Francuskoj je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nacionalna telefonska kompanija France Telecom u komercijalne svrhe aktivirala terminal za pristup bazama podataka i razmjenu informacija, kako za poduzeća, tako i građane. Ovaj sistem komuniciranja nazvan je Minitel.  «Francuzi smatraju da je Minitel prethodnica interneta.» (Antoine Iris - Informacione magistrale - Clio, Beograd, 1999.god. ) 
Preuzimajući tehnologiju TCP/IP iz ARPANETA - sličnu, paralelnu mrežu kreirala je i NSF (National Science Foundation) nazvavši je NSFnet. Ipak, razvoj internet protokola preuzima Internet Archictecture Board i InterNIC (Internet Network Information Center) koji rukovode projektima imenovanja kompjutera i mreža. U tom vremenu amaterski radio, žice kablovske TV, spektralni radio, satelitski i optički kablovi - sve to je bilo upotrijebljeno kako bi se mogle ostvariti usluge interneta. (Encyclopaedia Britannica - www.britannica.com) 
"Od kada je izmakao vojsci, internet ne pripada više nikome"- zaključuje Francis Balle. (Francis Balle - Moć medija - Clio, Beograd, 1997.god.) Točnije je, zapravo da internet pripada svim njegovim korisnicima, zapravo članovima Network (internet) zajednice. 
Internet je fizički sastavljen od računara, povezanih u mrežu, čija je konekcija bazirana na zajedničkom adresing sistemu i protokolu komuniciranja nazvanom TCP/IP (Transmission Control Protocol/Internet Protocol) koji pružaju različite servise.  
Mrežom servera i posredstvom telefonskih linija ovi servisi imaju vezu sa korisnicima u svim dijelovima svijeta. Mreža distributera osigurava pristup internetu i vodi korisničke naloge. Direktno kod ponuđača korisnik se pretplaćuje na servise, od kojih su neki i besplatni, poput komercijalnih informacija. (Antoine Iris, 1999.god.) Rast interneta počinje od 1983., kada osim akademskih korisnika, pristup dobijaju i drugi korisnici koji ga počinju koristiti i u komercijalne svrhe.  
Izvorna upotreba interneta bila je elektronska pošta (e-mail) prijenos fajlova korištenjem protokola prijenosa fajlova (file transfer protocol /ftp) i hipertekstualnosti (hyper text transfer protocol /http) te daljinskog pristupa kompjuterima (telnet).  
Nekadašnji potpredsjednik SAD Al Gore, iznoseći strategiju informacionih magistrala proglasio je neophodnim premrežavanje svih pedeset saveznih država mrežom elektronskih veza koje bi ujedinjujući digitalizaciju, multimedij, i interaktivnost trebalo "da povežu svaki dom, svako poduzeće, svaki univerzitet u Sjedinjenim Američkim Državama." (Antoine Iris, 1999.)

Mediji i društva 
Ukoliko prihvatimo određenje da je medij "ono što preobražava iskustvo u spoznaju", "ili, drukčije rečeno, mediji (množina) podaruju znakove koji pružaju značenje događajima iz svakodnevnog života."  (Fred Inglis - Teorija medija - AGM, Barbat, Zagreb, 1997.), 
onda možemo, na osnovu načina tog preobražaja zaključivati o različitosti među medijima, i konačno među društvima. Stajalište da sredstva komunikacije određuju osnovne parametre funkcioniranja društva zastupao je, najprije Harold Innis , a kasnije i Marshal McLuhan , proučavajući vezu među sredstvima masovne komunikacije i načina na koji ova sredstva utječu na oblikovanje i razvoj društva. Ovo shvaćanje, bez obzira na zamjerke o tehnološkom determinizmu, ostalo je dominantno u istraživanju društvenog karaktera medija masovne komunikacije koje su dalje naročito razvijali Joshua Meyrowitz, Fred Inglis, i Rowland Lorimer .

Društva usmene predaje 
U društvima usmene predaje, prije pojave pisma, - medij je bio čovjek, odnosno govor, a "ključni kontekst oralne kulture jest pamćenje"(Fred Inglis, 1997.) koje se, uglavnom, čuvalo u formi epskih pjesama.  
Znanje se u ovakvim zajednicama prenosilo neposrednom komunikacijom licem u lice između kazivača i slušatelja, pri čemu je značenje jezika bilo "nadasve specifično i lokalno: kategorije su znanja usko povezane sa svakodnevnim potrebama i životnom praksom." "(Fred Inglis, 1997.) Neposredna komunikacija najdruštveniji je oblik komunikacije, gdje se osim razmjene glasovno posredovanih simbola, razmjenjuju brojni i raznovrsni elementi neverbalne komunikacije.  
Usmena predaja bila je u stanju da konzervira prošlost, i po potrebi je preoblikuje za nove generacije, uspijevajući pri tome da očuva i proširuje interakciju, više nego strukturu i institucije zajednice. Način očuvanja znanja i kulturnog integriteta usmenih društava bitno je drugačiji od pismenih društava. U osnovi prvih je predanje i običaj, a u osnovi drugih znak i zakon. Zbog toga su usmena društva, kako to primjećuje Inis - vremenski usmjerena, odnosno tendiraju ka širenju kroz vrijeme. (Harold Innis - Empire and Communications - University of Toronto Press, 1950.). Ovaj tip društva, usprkos svim civilizacijskim promjenama, i danas egzistira u rijetkim plemenskim zajednicama Afrike, ali i drugih dijelova svijeta.

Društva kulture pisma 
Društvo kulture pisma započelo je pretvaranjem zvuka u znak - "pojam prikazivanja zvuka grafičkim simbolom po sebi je tako zapanjujući skok imaginacije da nije važno to što se on zbio relativno kasno u ljudskoj povijesti, već činjenica da se uopće zbio." (Jack Goody – Literacy in Traditional Societes,  Cambridge University Press, 1972.) No, ovaj bljesak iluminacije, svakako značajan, nije bio i jedini u ovoj fazi razvoja društva: "Pojava knjige bila je najveća promjena što ju je svijet doživio." ( Fred Inglis, 1997.) Iako su prethodne civilizacije, koristile pismo, naročito Grčka, koja je zbog izuma i korištenja fonetskog pisma, ostvarila značajan utjecaj na razvoj moderne civilizacije, Rimsko carstvo smatra se prvim društvom pisane kulture. Razlog tome je u činjenici da su u Rimu, prvi put u povijesti civilizacije, uspostavljene institucije zasnovane na pismenosti.  
Zakonodavstvo više nije bila stvar dogovora i običaja već preciznih pisanih odredaba, naročito u obligacionim odnosima, gdje je po prvi put uvedena kategorija privatne svojine. Zbog toga su, za razliku od usmenih društava čija je usmjerenost vremenska, društva pisane kulture - prostorno usmjerena.  
U ovoj kulturi razlikuju se dvije faze razvoja komunikacije: najprije ona upućena na knjigu, koja je stvorila roman kao najveći umjetnički oblik građanskog društva, i faza upućenosti na novosti u kojoj je rođen i razvio se tisak, kao jedna od većih tekovina građanskog društva i jedan od temelja suvremene demokracije. 
U društvu pisane kulture centralni medij je upravo tisak, koji determinira dominantan način komunikacije - posrednu pisanu komunikaciju. 
Kao što je knjiga, kao prvi produkt masovne proizvodnje, označila preokret u svijesti čovjeka i dovela do krupnih civilizacijskih promjena, tako je i tisak unaprijedio ljudsku komunikaciju, utjecao na razvoj nacionalnih jezika i država, razvio javno mnijenje, dodjeljujući mu status društvenog fenomena stalno rastuće važnosti među drugim simbolima novog vremena. . "Tisak je, kao što smo kazali, izmijenio temelje ljudskog samorazumijevanja, podario silnu snagu kapitalizmu, utvrdio i ozakonio jezične zajednice, koje su se potom premetnule u države nacije." (Fred Inglis, 1997.)

Elektronska društva 
Društvo elektronske komunikacije najvažniju odliku ljudskog komuniciranja - društvenost - najintenzivnije u dosadašnjoj povijesti - posreduje tehnologijom. 
Usljed složenosti tehnologije, i s njom u vezi - spram dominantnog medija u javnom diskursu, mogu se razlikovati tri oblika komunikacije: 
- elektronska usmena komunikacija dominira u radio produkciji, fokusirana je na ljudski glas i retoričku strukturu poruke, bitno drugačije logike od logike pismenog diskursa. "Izvedena društvena filozofija elektronske komunikacije usmerena je na sposobnost izvesnih kazivača da rečima uhvate, i to tako da ozvuče, mahom neartikulisane stavove i poimanja - takozvani Zeitgeist ("duh vremena") - auditorijuma." (Rowland Lorimer - Masovne komunikacije - Clio, Beograd 1998.) 
Lorimer zapaža mogućnost zloupotrebe ove osobine elektronske usmene komunikacije s ciljem manipuliranja javnim mnijenjem: "Ova perspektiva može dovesti do oslanjanja na verodostojnost kazivača, kao što su domaćini razgovora s poznatim ličnostima, ili reporteri-istražitelji, bez obzira da li sadržaj koji nude ostaje pod budnim nadzorom. Političari glatki na jeziku, pogotovu oni koji togu vlasti nose dobro, mogu da upotrebe ovu medijsku deformaciju za vlastito preimućstvo." (Rowland Lorimer,1998.) 
- elektronska audio vizualna komunikacija dominantna je na TV, ikonična je i slikovno usmjerena, i u krajnoj konzekvenci predstavlja rekreiranje neposredne komunikacije u vizualiziranom kontekstu koji je osmislio pismeni um.  
"Produkcija audio vizuelnih slika je društveni proces kojim, u krajnjoj liniji, obično diriguje jedna jedina individua, no koji zahteva veliku i raznoliku ekipu specijalista." (Rowland Lorimer, 1998.) 
- elektronska tekstualno-numerička komunikacija ispoljava se u kompjuterskoj obradi podataka i telekomunikacijama, karakterizira je tzv. monitorska informacija, i od svih do sada pobrojanih oblika komunikacije - najmanje je društvena.

Digitalna društva 
Digitalno društvo je narastajući društveni trend stvaranja zajednice zasnovane na digitalizaciji, bitno drugačijih oblika komunikacije novih medija, prije svega interneta, nastalih na prijelazu iz informativnog u postinformativno doba čiji začetak već egzistira u sferi virtualne realnosti . "Virtualna realnost" u svojoj osnovi kontradiktoran je pojam koji možemo razumjeti kao novu konfiguraciju svijeta koja predstavlja nove tehnologije kao novi oblik diskursa. "Virtualna realnost" određena je parametrima akronično vrijeme, paraprostor i simulacija." (Marina Gržinić - U redu za virtualni kruh - Meandar, Zagreb, 1998.)

Virtualna realnost je, prema shvaćanju Jaron Lanier, simulacija perceptivnih scenarija kojima se može djelovati na ljudski organizam kako bi se neposrednom simulacijom neurona realizirale psihoperceptivne reakcije, koje se mogu programirati i reprogramirati. (Jaron Lanier - Comunicazione senca simboli - u Piu cyber che punk, Bologna, 1990. ) Usljed ograničenosti naših receptora, mogućnost da prodiremo u skrivene niti tkiva fizičkog realiteta, u njemu ostaje nerealizirana. Njih je moguće sagledati, uz posrednika, koji predstavlja "produžetke čovjekovih općila", ali tek u virtualnoj realnosti. To je osnovna kontradiktornost, i kontroverza digitalnog društva, u kojoj se kriju neslućene mogućnosti komunikacije i saznanja, ali istovremeno i manipulacije i neslobode. 
Digitalno društvo koje se naziva još i Network društvom (Network Society) započelo je sa stvaranjem network zajednice u medijskim mrežama koje dopunjuju ili zamjenjuju socijalne zajednice zasnovane na tradicionalnim obrascima face to face i mass komunikacije. Network društvo (Network Society) termin je kojim Jan van Dijk označava narastajući društveni trend u medijskim mrežama, i proces prelaska modernog društva u novi oblik zajednice. (Jan van Dijk - Netvork Society - Sage publication, London, Thousand Oaks, New Delhi, 1999.) 
Socijalne i medijske mreže oblikuju osnovni modalitet organizacije, i što je još važnije, strukturu modernog društva. Medijske mreže, iako važna determinanta modernog društva, nisu i jedina njegova determinanta. Bez obzira koliko se digitalno društvo oslanjalo na medijske mreže i nove forme komuniciranja, i bez obzira u kojoj mjeri one vršile povratan utjecaj na njega, ne mogu se zanemariti ni tradicionalne odrednice zajednice, kao ni tradicionalni oblici komuniciranja.  
Network struktura obuhvata sve nivoe društva - mikro, mass, i makro, kao i javnu i privatnu sferu. Tradicionalna podjela na komunikacijske nivoe i sfere društvene zajednice, zadržala se i u Network strukturi, ali te linije podjele sve više nestaju i gube smisao, jer interpersonalna, organizirana i masovna komunikacija na internet stižu skupa, prepliću se i odvijaju istovremeno, prelazeći iz jednog u drugi. Koristeći internet imamo priliku da cijeli svijet "prenesemo" i "smjestimo" u svoju sobu, ali i da volumen svoje sobe ili radnog mjesta "proširimo" na cijeli svijet. 
Digitalno društvo je virtualna zajednica, koja iako se stvara i egzistira u realnom vremenu, njeni su članovi prostorno udaljeni. Zbog toga, ova zajednica, nije istinska zajednica u smislu tradicionalnog poimanja, već je to simulirana zajednica.  "Možda je paradigma interneta ona koja nam može pokazati suodnos vitrualne stvarnosti i hiperteksta u budućnosti. To je odnos zajedničkog posezanja u prostor i vrijeme s mogućnošću oblikovanja kibernetskih zajednica." (Marina Gržinić, 1998.) Točnije ona nastaje i egzistira u komunikacijskoj sferi, gdje su međusobne veze njenih članova i najjače, dok u realnom prostoru one slabe, pa čak i nestaju.  
Doduše veze uspostavljene u komunikacijskom procesu virtualne zajednice mogu i ojačati u realnom prostoru, ali su takvi primjeri malobrojni.  
Da se ipak virtualne zajednice ozbiljno analiziraju, i da se od njih u budućnosti puno očekuje govori primjer stvaranja internet zajednice u realnom prostoru malog sela Oberhambah na zapadu Njemačke. U tom su selu, naime, svih 279 žitelja u 2000.godini dobili besplatno računare i priključak na internet, zahvaljujući eksperimentalnom programu čiji je cilj bio da napravi prvu njemačku internet zajednicu. Ta internet zajednica trebalo je da prevaziđe sve nedostatke realne zajednice sela Oberhambah, i svim stanovnicima učini život smislenijim i lakšim, te otvori nove mogućnosti, koje realna zajednica objektivno nije bila u stanju da im ponudi.

Umjesto zaključka 
S obzirom da je najprije stvorena internet zajednica na globalnom nivou, i da je ona pozitivno utjecala na demokratske procese u svijetu, sasvim je logično pitanje da li je sljedeći korak stvaranja internet zajednica u stvarnom prostoru već egzistirajućih realnih zajednica ? Ako je odgovor na ovo pitanje pozitivan, onda slijedi i pitanje da li će takve internet zajednice kao alternativa realnim zajednicama, zaista uspjeti da otklone nedostatke, i "umrežavanjem" ponude ljudima rješenja za njihove egzistencijalne probleme?