Mnoštvo je različitih pristupa u poimanju Balkana „koji je etnički, jezički i vjerski najsloženiji dio Evrope, shvaćene kao kulturno-povijesni i geografski pojam”². Brojni su geo-politički, etno-religijski, socio-historijski, kulturno-tradicijski pristupi u proučavanju Balkana, u čijoj su se historiji, selili ne samo narodi već i njihove države, kako je to lucidno uočio Ivo Banac.³  Sva ta brojnost i različitost pitanja, kojima su se, čini se uspješnije bavili ljudi sa strane, nego mi sami, upućuje na neophodnost i važnost diskusija, poliloga, ali i sistematičnog proučavanja naše essentiae i existentiae, kroz prizmu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.  

Tradicija

Ako se promatra ono što se obično naziva tradicijom, a što je veoma širok pojam, onda se može kazati da je kultura samo jedan od njenih brojnih sadržaja, i to nedominantnih. Koliko god na prvi pogled izgledalo weberovsko razumijevanje društvenog stanja i danas privlačno i zanimljivo, ipak je ono jednostrano. Kulturne tradicije na Balkanu nisu ništa jače nego bilo gdje drugdje u svijetu. No, one su doživjele svoju iskrivljenu interpretaciju zarad „viših” nacionalnih, religijskih, ideoloških, palanačkih, ili sitnosopstveničkih interesa, mitomanije… Čini se da svi oni materijalni i idejni oblici kulture na ovom prostoru, kako bi to Krleža rekao „očekuju još uvijek svoje apologete koji ne bi bili palanački politikanti, prošlostoljetni romantici, dobri rodoljubi u najkompromitantnijem smislu ove riječi”⁴. Ti politikanti s lijeva i zdesna, uspijevali su da najveća dostignuća talenta duha ovog podneblja prikažu u iskrivljenom ogledalu, stavljajući ih u funkciju ostvarenja svojih plemenskih ili sitnosopstveničkih interesa. Tako su kulturu premetnuli u nekulturu, tradiciju u antitradiciju, lijepo u ružno, slobodu u neslobodu, i obratno… Specifičnost Balkana nije u snazi kulturne tradicije, niti vjerskih tradicija, jer ovdje su sve religije na periferiji svojih prostora. Specifičnost Balkana je u odsustvu demokratske tradicije. U nedemokratskom ambijentu svi društveni sadržaji su nedemokratski, što uključuje i političku dimenziju kulture. Historijsko odsustvo demokracije je ovdje veoma dugo, ili slobodnije kazano, demokracije ovdje gotovo da nikada nije ni bilo. Ovdje nije bilo građanske revolucije zato nisu nastale institucije građanskog društva, institucije koje se podvode pod zajednički pojam civiliteta, civilnog društva. Otomansku i Austro-Ugarsku monarhističku vlast zamijenila je diktatorska, najprije nacionalistička staro jugoslavenska, potom jugoslavensko totalitaristička, a u zadnje vrijeme ratnodejtonska. O demokraciji su najstrasnije sanjali politički  zatvorenici, i pjevao o njoj po neki pjesnik. Zato se ovdje vječno živim čine Miljkovićevi stihovi „ Hoće li sloboda umeti da peva...” ili „”Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom u misao koju još ne misli niko, u prazno mesto, u penu kad s prazninom pomeša se more i oglasi rikom.”⁵

Odista, da li, i kako to komuniciraju prošlost (tradicija) i budućnost (modernizacija) na Balkanu? Ovo pitanje je lajtmotiv ovog rada, u nadi da će, njegovo eventualno kasnije  postavljanje u različitim varijacijama idejnosti i društvene praxe na Balkanu, otvarati nova pitanja.

Balkan je bio i ostao izazov, neka vrsta misterija za učene i mudre glave u različitim vremenima, ali su svakako od nih više ostavili traga demagozi, politikanti, vojskovođe, ubojice, palikuće, tirani, ali i po neki diktator iz našeg sokaka. O Balkanu su, dakle, više promišljali stranci, ostavljajući domaćima da djelaju po njihovoj, a ponekad i nešto manje  po svojoj volji. Kakvi su rezultati tog djelanja u novijoj historiji, svjedoci smi i sami. O primjerima iz prošlosti svjedoči historija. O Balkanu je pisao Hipokrat kao o „zavičaju poganih i zlih, zaraznih vjetrova”⁶.  Bizantinski agent Metohites zapisao je i ovo: „Sretan li je čovjek, rođen kao Grk, a ne na ovom barbarskom Balkanu”⁷. Uslijed nesudjelovanja u civilizacijskim tokovima građanskih revolucija Engels je o ljudima ovog podneblja u tom vremenu govorio kao o „nehistorijskim narodima”. Ovaj negativistički stav Evrope spram Balkana indirektno je relativizirao Krleža: „Istina je da nas Zapadna Evropa i dan-današnji prezire jer smo iz njene umišljene perspektive barbari, a barbari smo, po toj logici evropskih idealističkih predrasuda jer nismo o sebi progovorili megalomanski, stideći se pomalo i sami svojih vlastitih kraljeva i svetaca, smatrajući ih efemeridama kao što je velika većina tih evropskih evropskih kraljeva i svetaca samo to, doista, i ništa više.”⁸

Krleža je lucidno primjetio i da „nismo imali historije naše civilizacije, jer za takvu nije bilo i nema najosnovnijih preduslova. Čitava naša nauka je torzo i regionalna pristrasnost. Kampanilizam”⁹. Taj i takav naš Balkanski kampanilizam u dobroj je mjeri doprinio iskrivljavanju činjenica, uspostavljanje jezika mržnje u javnom diskursu, širenja nacionalne netrpeljivosti i konačno, mobilizirao mnoge na ubilačke i pljačkaške pohode. Neki su zbog toga u Haagu, a neki još uvijek po Balkanskim vrletima, skrivajući se u jatačkim jazbinama baš kao i njihovi uzori od prije 50-tak godina.

Mora li ovdje svakih nekoliko desetljeća, ciklično izbijati rat? Mora li zločin stizati uvijek istim utabanim stazama i pravcima?

Ovakvih i sličnih primjera iz povijesti je, na žalost, mnogo. Ne stojimo bolje ni danas u očima drugih iz civilizacijski naprednijih zajednica. Već se nažalost, etablirao termin „Balkanski” kao sinonim za neprilično, nekulturno, nasilno i necivilizirano ponašanje. Na žalost. Tome su najviše doprinijeli oni koji nas već desetljećima predvode. U svim sferama vlasti i odlučivanja, od privrede, preko općina, kantona, državne Vlade, Predsjedništva, do obrazovanja, posebno visokog, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu, dominiraju ljudi s psihologijom bivšeg vremena, koji su svaku reformu svodili na administrativne, formalne promjene i time zaustavljali promjene unutrašnjih procesa. Formalizam u pristupu stvarima je izraz bivšeg vremena i njegove društvene psihologije. Po mom mišljenju, osnovna smetnja transformacije države i društva iz socijalističkog u demokratsko, jeste u kontinuitetu političke i društvene svijesti tog vremena.

Zaista je interesantan fenomen koji iziskuje temeljitu analizu – zašto nas na prijelazu milenija još uvijek vode najgori među nama?

Ovo pitanje u našem javnom diskursu uopće se ne postavlja.

Odista, kakvo je to naše javno mnijenje; kakve su te naše javnosti?

Na žalost – javnosti na Balkanu su etnički isparcijalizirane i u različitim varijacijama latencije, sa slabom ili nikakvom interkulturalnom komunikacijom, temeljenom uglavnom na stereotipijama, predrasudama, netrpeljivosti, mržnji… Pitanje konstituiranja javnosti na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini, suštinski je određeno pitanjem slobode čovjeka i zajednice. Čovjek ovog podneblja i bosanskohercegovačka zajednica tokom svoje duge povijesti rijetko su bili istinski slobodni. To je osnovni razlog zašto se ovdje nije uspjela konstituirati javnost u građanskom smislu te riječi.¹⁰ 

Modernizacija

Novine, kao dominantan oblik javnog informiranja i utjecaja, u Bosni i Hercegovini, nisu, kao u drugim evropskim zemljama, odigrale ključnu ulogu u rađanju i razvoju demokratskog društva. Uzrok tome je više od 200-godišnje zakašnjenje bosanskohercegovačkih listova za evropskim, ali i stoljetna strana dominacija koja je konfesionalnu i nacionalnu šarolikost naše zemlje, uvijek koristila za svoje ciljeve, onemogućavajući da se ta civilizacijska prednost realizira kao faktor napretka. Umjesto toga, multikonfesionalnost i multinacionalnost inostranih vladara i upravitelji nad Bosnom prikazivane su kao razlog njenog zaostajanja, što je uvijek iznova išlo na ruku velikonacionalističkim projektima u susjedstvu, koji su nekad latentno, a još češće transparentno zastupali ideju podjele Bosne i Hercegovine, i provodili je u djelo sa tragičnim posljedicama.

U čemu se, onda razlikuju prošlost i sadašnjost Bosne? Mora li takva biti i budućnost? Da li uopće i kako to komuniciraju tradicionalna i nova (internet, ili virtualna) javnost?

Imajući u vidu dinamičan napredak informacionih tehnologija, ali istovremeno i dinamičan razvoj nove (internet) javnosti, može se pretpostaviti da će, upravo taj novi oblik javnosti koji se formira, imati veći utjecaj na tradicionalne oblike javnosti, koji se sa dvostoljetnim zakašnjenjem, i nadasve sporo razvija. Umjesto da se, dakle, razvija iz tradicionalnog oblika javnosti, kao viši oblik egzistentnosti, internet javnost mora da supstituira nedovoljnu razvijenost tradicionalnih oblika javnosti. U ovom, za razvijeni svijet potpuno nelogičnom slijedu, a za BiH, uslijed niza specifičnih okolnosti, jedino mogućem – ogleda se atipičnost situacije u vezi sa utjecajem interneta na javnost: da u procesu nastajanja, nova javnost, razvijajući sebe, razvija i ono što joj je trebalo prethoditi – tradicionalne oblike javnosti. Prije 8 godina u F BiH je bilo samo nešto više od 6 000 modemskih korisnika interneta. Danas je njihov broj veći 20 puta.¹¹ Sa porastom broja korisnika interneta, sa napretkom informacionih tehnologija i njihovom većom dostupnošću u našem društvu, nova javnost interneta, bit će u prilici da se brže razvija i profilira, ali ne samo sebe, već i tradicionalne oblike javnosti, i na taj način doprinijeti prihvaćanju civilizacijskih vrijednosti, progresa, i konačno – integraciji bosanskohercegovačkog društva. Ono što, međutim čudi je, indolencija vlasti na državnom, ali i svim ostalim nivoima o pitanju informatizacije društva. Pohlepni političari žele nas učiniti elektronski nepismenima¹², izolirati i držati u pokornosti i svakoj vrsti ovisnosti o njihovim nacional-partijskim oligarhijama. Svaka vrsta drugačijeg mišljenja, pa čak i same komunikacije sa drugim i drugačijim, u palanačkoj svijesti naših vlastodržaca izaziva sumnju i trajno neprijateljstvo. Jer to drugo i drugačije, ta komunikacija mimo uhodanih i kontroliranih kanala predstavlja opasnost za postojeći poredak nepodnošljive lakoće vladanja nacional-šovinizmom.

Ovdje se, logično nameće pitanje utjecaja međunarodne zajednice, iako je taj pojam bjelodano potpuno pogrešan, i nećemo ulaziti u objašnjenje tog pogrešnog naziva.

Institucionalizacija novih socijalnih i političkih odnosa vrši se izvana, što je dugo bio jedini način da se nešto uradi, bez obzira na to što to nije uvijek dovoljno demokratski. Ako bi se čekao dolazak samo unutrašnjih snaga koje će sve ove procese voditi, ko zna još koliko bi još vremena trebalo proći, pogotovo što je kod nas još uvijek sve u znaku etno-političkih kvazi elita. Zahtjeve za promjenama i promjene koje se „ubrizgavaju” izvana usmjerava međunarodna zajednica, i one nemaju dovoljnu materijalnu potporu u „domaćim” snagama. Zato za sada imamo samo normativnu i institucionalnu, a ne stvarnu, suštinsku, sadržajnu, rekonstrukciju. Posljednji pozitivni signali EU u cilju su stimuliranja domaćih, na žalost slabih građanskih, demokratskih snaga. Normativna rekonstrukcija države i društva je početna faza sveukupne tranzicije i rekonstrukcije. Time se daje pravna i institucionalna osnova preuzimanja u svoje ruke daljih, sadržajnih promjena, sada manje brojnijim i društveno nedovoljno moćnim slojevima društva. Pravi značaj ovog što je do sada urađeno moći će da se vidi tek kad se napravi ovaj drugi korak društvene i državne promjene. On će nastupiti kad unutrašnje snage, za sada samo normativno rekonstruirane, profunkcionišu punim kapacitetom. To zahtijeva toliko vremena koliko je potrebno za odškolovanje nove generacije ljudi koji će stvari preuzeti u svoje ruke normalnim, evolutivnim putem.

Zaključak

Kriza na Balkanu nije više vojne prirode, ona je u osnovi ekonomska i politička. Posljednje traumatično ratno iskustvo moglo bi poslužiti građanskim snagama da oslobode pojedinačne kreativne energije mladih, nekorumpiranih ljudi u cilju učenja, povezivanja sa svijetom, napretka, umjesto retnogradnih kolektivističkih mitomanskih predodžbi koje ne trpe drugo i drugačije i koje bi nas opet mogle odvesti u nove strahote nekih budućih ratova. 

Literatura:

1. Krleža Miroslav – „Krokodilina ili razgovor o istini”, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1989.
2. Krleža Miroslav – „Deset krvavih godina”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.
3. Imamović Mustafa – „Historija Bošnjaka”, Preporod, Sarajevo, 1997.
4. Miljković Branko – „Dok budeš pevao”, Reč i misao, Rad Beograd, 1984.
5. Osmančević Enes – „Internet, tradicionalna i virtualna javnost”, Magistrat, Sarajevo, 2003.