Jutros me je probudilo sunce. Jučer sam posumnjao da živim u Hercegovini, današnji sunčan dan mi je potvrdio da je sve opet na svom mjestu.

     Vandi sam otvorio konzervu pseće hrane. Izašao sam u baštu, i zvao Čiku. Nije došla i mahnula mi repom. Teško se pomiriti s tim da je nema i neće je biti.

     Na balkonu je bio moj vrli komšija Gačanin, pokupio se kad sam izašao u baštu.

     Inače, ja živim u prastaroj kući iznad koje su bezlične zgradurine dijelom podignute na zemlji mog djeda. Kad se desila eksproprijacija eksproprijatora, oslobodili su ga od većine nepokretne imovine. Novac je bio toliko bezvrijedan da je kasnije, u doba poslijeratnog blagostanja u vrijeme Informbiroa, služio za potpalu.

     Nisam mislio na to kako sam nezaposlen, bila je subota. Subotom ni zaposleni ne rade. Bar je tako bilo u socijalizmu, u Gradskoj Upravi je tako i danas.

     Nisam upalio radio da vidim u kojoj državi sam se probudio. Subotom se države ne mijenjaju, revolucioneri spavaju dokasno.

     Taška je popila mlijeko, žena i ja kafu, pa smo sprtili u grad. Ja živim malo podalje od mjesta na koje izlazimo. Tamari se nešto nije dalo šetati, negodovala je dok je nisam ponio.

     Razmišljao sam kako se u mom, antifašističkom dijelu grada, drastično poremeti nacionalna struktura kad ja odem u drugi dio grada da popijem kafu.

     Ručali smo ribu kupljenu u petak, iako je bila subota. Gledao sam pri tom televiziju i bio prijatno iznenađen. U dnevniku niko nije rekao «Da se ne zaboravi!». Nije bilo Amora Mašovića i kostiju. Bilo ih je u ribi, ali sam ih savladao i stavio na kraj tanjira, da se ne miješaju s onim što jedem.

     Nazvao sam Zagreb. Žena me je zabrinuto gledala, zbog telefonskog računa. PTT je drastično poskupio usluge, baš nešto prije nego što je direktor BH telekoma proglašen menadžerom godine. Valjda tako u ovoj trenutnoj mi zemlji nagrađuju deranje i pljačku građana. Jeftinije je zvati s druge strane grada…

     Naime, Kruno mi je poslao stariju verziju romana, onu bez primjedbi i opservacija. Tako da za vikend nisam mogao unijeti izmjene. Znate, kad neko piše postapokaliptički roman kao što je Vuk, treba obratiti pažnju na puno stvari. Jeste da je roman ušao među pet najboljih na natječaju VBZ-a, ali Kruno zna šta radi, i zna šta tu ne štima.

     Lijepo je imati urednika koji misli na takve stvari, makar greškom poslao krivu verziju. Fino je kad pisac nije sam. Dobro, prijatno je kad te tapšu po ramenu i govore kako je knjiga odlična i kako će biti bestseler. Ali, vjerujte mi, puno je ljepše kad čovjek ima urednika koji će roman učiniti još boljim.

     Kruno kaže da je su mi romani i zbirka priča koji se još dobro prodaju, trebali uredničke zahvate. Objasnio mi je kad i gdje, izrekao bespogovorne argumente. Nisam imao izbora, složio sam se s njim. Šta ćete, niko se nije naučen rodio. Svaka se škola plaća. Moraš objaviti 5-6 knjiga dok ne dođeš do dobrog urednika.

     Jasmila je, po ko zna koji put ove sedmice, dobila zlatnog medvjeda u Berlinu. Iako sam Hercegovac, uvijek se obradujem bosanskim uspjesima. I ne samo to, radujem se ja i srbijanskim, crnogorskim, hrvatskim i makedonskim uspjesima, što baš i nije rado viđeno u dosta intelektualnih krugova. Ali, šta ču, takav sam vam ja čovjek. Rekao bih da je Kusta dobar režiser, ali ni to nije zdravo, zbog politike i bosanske patnje. Priznao bih da sam čitao Aralicu i odrastao na Kaporu, da mi je krivo što je Ćopić nestao iz lektire (barem federalne) i svašta još, ali nije lijepo, zbog… A, znate već. Da smijem, priznao bih i da čitam Dobricu Ćosića.

      Čestitao sam Jasmili, onako u televizor, i obećao sebi da ću pogledati film. Obećavam i vama. Drago mi je zbog cure, ima malo dijete, a znam kako je danas…