Dosuđen je penal. Uzalud ih svih jedanaest, skupa s klupom i trenerom trči prema sucu, protestira, gura ga i poteže, spominje mu članove uže obitelji… Protest je ionako samo ritual, penal je dosuđen i penal će se pucati.

      Dosuđivanje penala je poput čina rođenja, dolaska na svijet, sve je burno i uskovitlano, a onda se prašina slegne i tu smo, u situaciji penala koji će se nužno izvoditi. Već vidiš jezične čistunce kako mršte nos, kao «nije to naša riječ» i slično. A kakvu nam alternativu nude? «Jedanaesterac» je pojam koji spada u metriku, a dominantan je u talijanskom pjesništvu. «Najstroža kazna»? Zamislite navijača koji razrogačenih očiju promatra omiljenog napadača koji nakon munjevitog driblinga i utrčavanja u šesnaesterac biva grubo pokošen od strane protivničkog braniča. Navijač se hvata za glavu i viče iz sveg glasa prema sucu: «Najstroža kazna!!!». To je jednako vjerojatno zbivanje kao i ona priča da je kralj Aleksandar umirući nakon atentata u Marselju, sekundu prije smrti prokrkljao «Čuvajte mi Jugoslaviju.» Navijač, kao i čitava tribina, uvijek urla: «Penaaaaal!!!». Označitelj «penal» dobro pogađa svu dramatičnost situacije koju označava. Praskavi bilabijal «p», kratko oštro «e», završno «l» koje lebdi u napetosti…Došlo je do penala i neugledna bijela točka postaje najvažniji tanjur trave na svijetu.

      Penal se događa izvan realnog nogometnog vremena i prostora. Dok se izvodi, igra je prekinuta. Lopta stoji nepomična, ostali igrači se ne kreću. Penal je element transcendencije unutar nogometnog svijeta. Svi penali imaju istu osnovnu strukturu – tu je lopta na jedanaest metara, igrač koji ga izvodi i vratar koji ga brani, ali tako da se ne smije pomaknuti prije nego što igrač dotakne loptu. Igrač je u trenutku zaleta već donio odluku na koju stranu i kojom visinom će gađati, a golman je već odlučio kamo će se baciti. Sve je praktično već odlučeno i prije samog čina šutiranja lopte. Penal je utoliko uvijek i transcendentalan.

      No, ne postoji apstraktni, idealni penal. Različita je težina penala u regionalnoj ligi ili u finalu svjetskog prvenstva. Isto tako važan je i unutarnji kontekst – penal s bilo koje strane pri rezultatu od pet prema nula ne znači ništa, dok kod neodlučnog rezultata pri kraju susreta može značiti sve. Postoje i penali koji se, pri neodlučenom rezultatu, u kup natjecanjima izvode nakon regularnog tijeka susreta i dva produžetka, kao krajnje sredstvo i rješenje za prekid nogometnih muka. Po pet sa svake strane. Penal je dakle povremeno i neka vrsta nogometne eutanazije.

      Statistički je vjerojatno da će se iz penala postići zgoditak. U pravilu je penal lakše dati nego ga obraniti. Utoliko bi pucaču trebalo biti lakše nego vrataru. Ali, pošto interpretacijska zajednica to zna, veća je sramota za igrača ne zabiti gol iz penala, nego za vratara primiti ga. Isto tako, veća je slava vratara koji ga obrani nego pucača koji ga zabije. Momčad za koju je dosuđen penal skoro da je već postigla zgoditak, njen pucač je njena avangarda koja samo treba dovršiti posao. Momčad protiv koje je dosuđen penal skoro da već ima loptu u mreži, vratar je njena posljednja linija obrane, zadnja slamka spasa.

      Penal je dosuđen. Zaglušujuća buka desetina tisuća ljudi se stišala i pretvorila se u mučnu tišinu iz isto toliko grla. Svi zure u jednu točku. Bijelu. Odvezuješ i zavezuješ kopačku, za sreću. Namještaš loptu na bijelu točku. Sagnut pogledavaš na gol i golmana. Gol ti se iz sekunde u sekundu čini sve manji, a golman sve veći. Ogroman je. Hladnokrvan. Glavom skoro da dodiruje okvir gola, ima raspon ruku kao u gorile. Dok koračaš unatrag, hvatajući zalet, vidiš kako mu ruke pred tvojim očima rastu. Gibak je kao mačka, brz kao munja, noge su mu opruge, glava skoro da sama pokriva pola gola. Osjećaš se staro, noga ti je teška. Dok se zalijećeš imaš osjećaj da u kvadricepsu nemaš snage ni da dobaciš do gola koji se već smanjio na veličinu kutije od sandala tvoje žene manekenke…

      Dosuđen je penal. Napet kao sumo hrvač stojiš na crti i promatraš Krivonogog kako siguran u sebe namješta loptu na bijelu točku i još veže kopačku kako bi namjerno produžio tvoju agoniju, kao da zna da jasno vidiš da iz sekunde u sekundu gol raste, a ti se smanjuješ. Progresivno uvećanje gola doseglo je te razmjere da već jedva nazireš vratnice u daljini. Osjećaš se staro i maleno kao Majka Tereza. Noge su ti teške. Ruke sve kraće. Evo ga, hvata zalet, prolazi ti glavom, kad bi me barem pogodio u glavu, a da me zajedno s loptom ne zakuca u mrežu…

      Cijeli život je jedan jedini penal koji ti je dosuđen, a ti konačno shvaćaš da si istovremeno i onaj na golu i onaj koji ga izvodi, da pucaš penal samom sebi i da si na gubitku kako god okreneš ili opališ.