|
 |
Benjamin Filipović 03.03.2006.
Razumijemo se
:: komentari (0) :: štampanje ::
I onda su, nakon svega, došli Norvežani i uprizorili nam svu našu bijedu i sav naš jad: organizirali nam projekcije filmova onih preko putač. Potrpali u kombije režisere, kopije, štampali katalog, zakupili kino-sale, organizirali podijum-diskusije...Tema: pomirenje! Uspostava dijaloga preko filmova, razmjena mišljenja, sve pametne i umne glave, lijepo ih i slušati a ne kamoli gledati njihove filmove. Strane filmove. Već čujem pitanja svakodnevnih skeptika: jesu li filmovi titlovani? Ne, hvala.
Razumijemo se mi sasvim dobro, ako to želimo!
Kako je zapravo sve počelo?
Bio je srpanj godine 1991. Vakat Pulskome festivalu. Bio sam mladi reditelj, imao sam prvi film. Debitant. Iskreno, sve sam svoje filmove sanjao ukadrirane u lukove Vespazijanove arene. Dijete sam Pule, MAFAF-a, Verude, jeftinih soba i još jeftinijih gazadarica, cjelonoćnih džabnih derneka na kojima smo, opčinjeni, omađijani, naivni... muntali mlade glumice obećavajući im uloge, sve velike i glavne, konačno prave ženske, one to zaslužuju, u svojim samo-što-nisu prvim filmovima.
Bio je juli1991. Smjestili su me u skupi hotel, Punta Verudela, sjaj i glamur. Nisam nikog muntao, nije više bilo potrebe, činilo mi se kako nisam više ni omađijan, svakako ne naivan. Bilo je ljeto 1991, imao sam prvi film. Cijela je priča smrdila na happyend.
Zemlja je u ratu, Festivala neće bitič, stiže glas iz Zagreba. Moj film nikad neće igrati u Areni! Nikad; ni ovaj niti ma koji drugi! Filmovi koji ne igraju u nekoj Areni nemaju smisla! Ni njihovi autori nemaju smisla, ništa i niko nema smisla - rat je!
Mrak je i pustoš, bol i nepravda. Ljeto 1991. Imao sam prvi film!
Onda je nastalo ništa. Rijetke, usamljene vijesti probijale su se kroz to ništa teško i sporo. Mi unutra, apsurda li, bili smo ponosni na one koji su negdje vani ustrajavali i pokazivali kako se može ostati uspravan i u vremenima koja uspravnost baš i ne prepoznaju kao vrlinu. I zbog njih smo radili svoje filmove; nadali se da će se, teško i sporo, ipak probiti vani, dati znak, poslati poruku. Mi smo, zapravo, radeći svoje sarajevske ratne filmove ohrabrivali ljude okolo, ulijevali im nadu i poručivali kako je dobro moguće, kako je zlo savladivo. Autori "MizaldaČ kažu kako svaka sloboda ima svoju
cijenu. Što više slobode, to veća cijena. Nas je naša koštala vrlo skupo!
Jedan dan, jel' bio Dayton - nije li, zove me lokalni funkcionerčić i preporučuje nekakvog Engleza koji bi da iskupljuje nečistu savjest pa bi ko nešto organizirao: neki festival, reviju, kino, platno, malo mraka i eto... Kaže lokalni funkcionerčić de se malo prifati toga, pomozi, organizuj, valjaće nam svima. Nije mi do toga: kontam humanitarna ubleha, samo džaba gubim vrijeme.
Ipak, pozovem ja Engleza, pomognem, zapnem, de ovo, de ono, uveži, upoznaj ... prva kino projekcija u Bihaću nakon pune četiri godine, Goražde također, Srebrenik, u Tuzli plače kino operater k'o malo dijete, doš'o mu "Delicatesen u kino! Vidim, ima smisla!
Pa su uslijedili pozivi na festivale. Sjećam se jednog takvog: ex- Jugo kinematografija na primjeru bivših studenata FAMU. Pozvali nas, pokazali filmove, organizirali razgovore...sve odlično, čista petica, ali mene ne napušta ideja kako su, negdje u hipotalamusu, organizatori poželjeli da se mi ipak ljudski pobijemo i tako demantujemo sve priče o mogućem pomirenju i uspostavi dijaloga. Glupost, naravno! Na festivalu je pobijedio
Breaking the Waves. Pa nek' sad neko kaže kako postoji slučaj i kako je spreman vjerovati u njega!
Neposredno nakon rata, u kina smo išli gledati američka govna (obilno), zapadno-evropske i filmove "trećih zemaljač (u rijetko) i tradicionalne "danske akcioneČ, kako je lokalni naziv za jeftine, obično sjeverno-evropske, poluporniće. Išli smo i kad je Ademir pokazao "Savršeni krug. Bili smo sretni kad se pojavio Vinko i pojasnio kako je to počeo rat na njegovom otoku. VHS-ovi, pirati naravno, ovladali su našim životima. Znam ljude koji su odgledali sve videoteke od Ilidže do čengić Vile, pa se okanuli šejtanskog posla: ujutro otečen, neispavan na posao; đe si bio, šta si radio? Ništa. Gled'o "Od sumraka do zoreČ. Al' zaprave. Oka nisam sklopio. Jedan je poslije gledao sve filmove u ogledalu: kaže, k'o novi mu.
Onda su, još uvijek rijetki i odvažni putnici, počeli donositi filmove iz Beograda. Pa su neki, takočer odvažni, počeli organizirati male, privatne projekcije. I razgovore nakon. Pa su i neke lokalne novine objavljivale šta ko od prisutnih, mahom pametnih ljudi, misli o netom puštenom filmu: valjal' to šta, jel' četnički, kako bi raja reagovala kad bi igr'o u kinima, bi li nakon projekcije svak' iz publike iš'o tražit' svog Srbina i tako to. Pa i tog čuda dosta za manje od tri dana.
Onda smo imali premijeru Bureta baruta i kino je, iskreno, Mileni Dravić uputilo poruku kako je prepoznaje kao najveću, možda i jedinu istinsku, lokalnu filmsku zvijezdu (kad kažem lokalnu, onda, naravno, mislim na ovaj Stabilty Pact), što njoj nikako nije bilo mrsko, pa je tu, na preuskoj pozornici kina Apollo, koje je sve samo ne premijerno, i suza kanula. Onda su došli i neki drugi filmovi, rekordi su padali jedan za drugim.
I onda su, nakon svega, došli Norvežani.
Riječ o našem projektu: mnogobrojne su Televizije iz obje Bosni komšijske zemlje već pokazale sve ili većinu filmova koje ćemo imati priliku vidjeti. Bilo je i sličnih pokušaja: revije, projekcije i to.
No, ono što cijelu manifestaciju čini drugačijom, atraktivnom i svježom jest razgovor sa autorima nakon projekcije. Ako se čitatelji još uvijek sjećaju početka ovoga eseja, tamo na jednom mjestu, u pasusu gdje autor pokušava u dvije rečenice na bezbolan način sublimirati rat, kaže se kako smo mi svoje ratne filmove pravili i zbog nekih "...koji su negdje vani ustrajavali i pokazivali kako se može ostati uspravan i u vremenima koja
uspravnost baš i ne prepoznaju kao vrlinuč. Među putnicima u ovom filmskom karavanu ja prepoznajem neka imena na koje smo mi u Sarajevu bili ponosni, zbog kojih smo durali i izdurali i zbog kojih i ponovno bavljenje filmom ima smisla.
:: komentari (0) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
